|
|
31.05.2006. srijedateotihuacan
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Mexico City. Grad s vise od 20 milijuna ljudi. Grad poznat po zagadenosti, siromastvu, kriminalu i svim ostalim ne tako lijepim stranama ljudskog drustva. Mnogi ljudi koji putuju po Meksiku odluce preskociti ovaj grad bojeci se njegove velicine i neugodnih iskustava. Mi smo znatizeljni i zelimo ga vidjeti. Zasto bi zbog straha to propustili? Kad sam vec u Meksiku zelim vidjeti i njegov glavni grad. Bili smo smjesteni u hotelu u centru grada. Hotel je bio poprilicno oronuo, ali smo ipak bili zadovoljni velikom sobom, vlastitom kupaonicom i dobrom lokacijom za 20 dolara za noc. Osim toga se hotel nalazio u jako zivahnoj ulici: svuda ulicni prodavaci koji prodaju svakakve tricarije, zene koje nasred ulice mijese tijesto, vjerojatno za tortilje, standovi sa CD-ovima odakle tresti meksicka muzika. Kad sam s balkona vidjela taj prizor, pomislila sam: "Hey, pa ja sam stvarno u Meksiku!" Unutrasnje dvoriste tzv. patio naseg hotela. Ovakav patio je tipican za kuce u Juznoj Americi.  Plocnici su jako uski, a sva aktivnost na ulici, svi ti prodavaci i ljudi koji sve te tricarije razgledavaju i kupuju cine hodanje ulicom jako teskim. Inace, dok hodas ulicom, pogotovo u starom centru, uopce nemas osjecaj da si u milijunskom gradu. Nema visokih zgrada i svi ti ulicni prodavaci daju gradu jednu provincijsku atmosferu. Tek kad smo se popeli na najvisu tocku u starom gradu Torre Latinoamericana vidjeli smo koliko je grad zapravo velik. Pruza se u nedogled na sve cetiri strane svijeta, nema mu kraja. Steta da zbog ogromnih kolicina smoga nismo mogli vidjeti poznati vulkan Popocatepetl koji se nalazi 60-tak kilometara izvan grada. Ulicni prizori.   Mexico City je sagraden na rusevinama prijestolnice Azteka Tenochtitlanu. Kad su Spanjolci u 16. stoljecu po prvi put vidjeli ovaj grad bili su ocarani. Tenochtitlan je bio sagraden na otoku u jezeru i spojen mostovima s obalom. Od njega danas nije ostalo gotovo nista, a ni jezeru vise nema ni traga. 1521. su Spanjolci pokorili Azteke i u procesu je i grad unisten. Danas se mogu vidjeti jos samo rusevine glavnog hrama Azteka (Templo Mayor). Pored rusevina se nalazi i muzej u kojem se moze vidjeti maketa kako je azteska prijestolnica nekoc izgledala. Prosle godine sam procitala jednu knjigu o tome kako su Spanjolci osvojili Novi svijet i sad sam neke stvari o kojima sam citala mogla vidjeti i vlastitim ocima. To je za mene bio poseban osjecaj. Ostatci zida Azteskog hrama, a u pozadini spanjolska Katedrala.  Centar grada je veliki glavni trg Zocalo. S jedne strane trga se nalazi Katedrala (djelomicno sagradena od stijena s azteskih gradevina), a s ostalih strana je trg okruzen kolonijalnim zgradama i palacama. Ono sto meni nedostaje su kafici i restorani. Koji je smisao divovskog trga ako na njemu nemas gdje sjediti, pijuckati kavu i gledati ljude? Cini se da Meksikancima Zocalo najvise sluzi za demonstracije. Sve dane koji smo bili u Mexico City-u grad je bio pun demonstranata. Zanimljivo je da oni ne demonstriraju samo par sati. Ne, oni tamo danima kampiraju. Povremeno odrze paradu po ulicama grada uzvikujuci parole tipa: "jednakost za svih", "vise prava za radnike", "bolje skole u selima" i slicno, da bi zatim ponovo otisli do Zocala gdje onda sjede i cekaju slijedecu paradu. I tako danima. Demonstracije na Zocalu.  Jedna od najznacajnijih zgrada u Mexico City-u je Arheoloski muzej. To definitivno nije za svakoga, ali za one koji vole povijest i arheologiju, ovo je pravo mjesto. Muzej je podijeljen na vise sala od kojih je svaka posvecena jednom od meksickih naroda koji su u Meksiku zivjeli prije dolaska Spanjolaca. Osim Azteka i Maja, ima tu jos mnogih drugih. Nama su Maje bile posebno zanimljive jer cemo u slijedecim tjednima vidjeti nekoliko njihovih piramida, pa da se eto unaprijed pripremimo. Otkrili smo malo i nocni zivot. Jednu vecer smo bili na Plazi Garibaldi, okupljalistu mariachija. Mislim da mariachije svatko zna iz meksickih sapunica. Svi su obuceni u tradicionalnu bljestavu nosnju, setaju se trgom i cekaju da im netko plati za sviranje. Kad se to dogodi obicno otpjevaju neku srcedrapajucu pjesmu o neuzvracenoj ljubavi, a tu i tamo zasviraju i koju veselu meksicku melodiju na sto publika obicno pocne plesati. Nakon ove tradicionalne veceri, dan kasnije odlucili smo se uputiti u moderniji dio grada - Zona Rosa. Iako ovo ime zvuci kao da se radi o radnom mjestu meksickih prostitutki, to je daleko od istine. Ovo je kvart u kojem se nalazi puno ducana, restorana, kafica i svega onoga sto bi mlade Meksikance moglo zanimati. Ispostavilo se da je ovo pravi rock kvart. Ima dosta kafica u kojima mladi nadobudni bandovi sviraju pjesme svojih idola. Iz jednog kafica cuju se Pixies, iz drugog Pearl Jam, pa Red Hot Chili Peppers, itd. Bili smo stvarno ugodno iznenadeni. Sjeli smo u jedan od kafica i uzivali u pivu, muzici i gledanju prolaznika. Ono sto mi je odmah upalo u oci je slobodno ponasanje homoseksualaca. Dok smo tu sjedili vidjeli smo nekoliko homoseksualnih parova (muskih) koji su se nasred ulice ljubili i grlili. To me je jako iznenadilo, nisam to ocekivala u Meksiku, tipicnoj macho zemlji. Valjda je Mexico City ipak napredniji od ostatka zemlje. Ne mogu povjerovati da bi to i u manjim sredinama bilo tako prihvaceno. Pogled na grad i smog.  Sve u svemu mislim da je Mexico City vrijedan posjeta. Ni u jednom trenutku se nisam osjecala nesigurno, niti u opasnosti. Dapace, Meksikanci su se pokazali jako ljubazni i prijateljski nastrojeni i nisu uopce bili nesto posebno nametljivi. |
|
Kad smo stigli na aerodrom (nakon sto smo se probudili u 2.30 po noci, platili 20 eura za taxi do kolodvora i vozili se vise od sat vremena u nocnom vlaku punom pijanih i bucnih studenata), docekalo nas je neugodno iznenadenje. Jedna od ljubaznih Iberijinih zaposlenica nas je obavijestila da je avion pun i da nema mjesta za nas. Pardon??? Karte smo kupili jos u sijecnju, platili za njih 1300 eura i ona meni sad kaze da je avion pun??? Osim nas, bilo je sigurno jos 15-tak ljudi kojima se to isto dogodilo. Kako je moguce prodati toliko duplih karata??? Kakva je ovo glupava zracna kompanija? Ja obicno nisam osoba koja pravi scene ili se svada s ljudima, ali ovaj put sam eksplodirala. Situacija je bila toliko besmislena: niti je avion kasnio, niti se dogodila nesreca, niti je bilo lose vrijeme. Ne, Iberia je prodala masu duplih karata i to je to. A Iberijina zaposlenica se ponasala kao da se nista nije dogodilo. Najdraze mi je bilo kad je krivnju pokusala na nas svaliti: mi smo naime dosli prekasno?!? Pa da sam znala da se za svako mjesto trebam tuci sa ostalim putnicima, dosla bih definitivno 5 sati ranije! Sorry da sam mislila da mi placenih 650 eura po osobi osiguravaju stolicu u avionu! Ja sam se pocela poprilicno derati, dok je Bart za divno cudo bio dosta miran. Ali ja nisam mogla podnijeti ovu sitaciju. Vec sam vidjela kako mi cijelo putovanje propada, kako Meksiko uopce necu vidjeti ili kako cu u najboljem slucaju morati ici tek slijedeci dan i tako izgubiti jedan dragocjeni slobodan dan. A sve zbog glupe Iberije. Iberijina zaposlenica nam je rekla da se moramo strpiti dok se ona dogovori sa sefom sto i kako. Ja sam bila spremna izderati se i na njenog sefa, pa cak i na glavnog direktora Iberije ako bude potrebno. Do toga na kraju nije doslo. Iberijina zaposlenica i njen sef su zajednickim snagama smislili idealno rjesenje. Umjesto preko Barcelone, u Meksiko cemo letjeti preko Madrida. Ovaj let je bio 2 h kasnije, ali sve u svemu nismo izgubili nista na vremenu jer preko Madrida valjda sve ide brze. Dosli smo u Mexico City u 17:15 kao sto smo i ocekivali. U avionu se dogodio jos jedan incident. Kad smo usli u avion, idem sjesti na svoje mjesto 15 A kad vidim da netko tamo vec sjedi. Ja mu kazem da je to moje mjesto. On izvadi svoju kartu i pokaze mi je. 15 A. Zacrnilo mi se pred ocima. Izdali su nam istu kartu! Nevjerojatno. Neki tip nam je smijuci se dobacio da ce onda jedan od nas morati izaci. Vjeruj mi, nitko na ovom svijetu me ne bi natjerao da izadem iz aviona! Da mi je u tom trenutku neka stjuardesa pocela nesto prigovarati, dala bi joj plesku na licu mjesta. Na kraju je taj tip (usput, on je bio Meksikanac) morao sjesti negdje drugo jer je moja karta bila izdana ranije. Srecom da je bilo drugih mjesta, inace bi ga mozda izbacili. A sve zbog glupe Iberije! Ostatak leta je srecom protekao bez vecih problema, osim onih uobicajenih: iscrpljenost, natecene noge, vrucina, tu i tamo turbulencija (za ljude kao ja koji mrze letjeti to nije bas ugodno) i slicne stvari. U avionu sam dosta citala Da Vincijev Kod (ne znam je li ovo tocno ime na hrvatskom) koji sam na aerodromu kupila da i sama vidim zbog cega se to diglo toliko prasine oko ove knjige i filma i zasto se Katolicka crkva toliko uznemirila oko toga. Usprkos tome sto smo u Meksiko na kraju stigli na vrijeme, ipak cu Iberiji poslati lijepo pismo kad se vratimo doma. Zelim odstetu za svu psihicku bol koju sam zbog njih i njihovog glupog nacina poslovanja pretrpjela! Nije normalno ljude tretirati na ovakav nacin. Ljude na kojima zaraduju masne pare. Sto se mene tice, ovo je za mene zadnji put da idem negdje s njima. Pozivam svih da bojkotiraju Iberiju! Dolje s Iberijom! |
 |
|
Potreban mi je odmor. Iscrpljena sam. Prvo na sto ujutro kad se probudim mislim je koliko sam umorna. U metrou na putu do posla skoro zaspem. Na poslu zijevam 1000 puta dnevno. Navecer vec u 9 h jedva mogu drzati oci otvorene. A osim toga sam takoder zivcana, mrzovoljna i cangrizava. Sve i svi me zivciraju, pogotovo kolegice s posla. Ne mogu ih smisliti. Cim otvore usta najradije bi ih upucala iz pistolja samo da zacepe. Svi ljudi su mi toliko dosadni i nema ama bas nijedne teme o kojoj pricaju kojom bi me mogli zaintrigirati. Svakodnevna rutina me ubija. Cim ujutro ustanes znas vec otprilike kako ce ti taj dan izgledati. Ima li ista dosadnije od toga? Osim toga od proljeca ni 'p'. Vec danima pada kisa, puse za poludit i hladno je. U biti bi vec trebala biti naviknuta na ovo sugavo vrijeme u Nizozemskoj, ali ponekad me ipak deprimira do krajnjih granica. A kao secer na kraju smo odveli auto na registraciju i upravo smo culi da trebamo platiti 854 eura jer su nasli svakakve kvarove. Registracija kosta obicno 20-30 eura i stvarno nismo racunali na takav ogroman iznos. Nevjerojatno. Definitivno mi je potreban odmor. Malo se maknuti od svega. Zaboraviti na svakodnevne probleme i poslovne i financijske poteskoce. Promijeniti okolinu. Razbiti rutinu. Ujutro ustati ne znajuci tocno sto ce ti taj dan donijeti. Srecom da je moj godisnji sad stvarno blizu. Jos samo 2 dana! Morala bih zbog toga biti presretna, ali mislim da ce osjecaj srece doci tek kad se ukrcam u vlak za aerodrom. A prije toga se jos moram spakirati. Mrzim pakiranje iz dubine duse. Obozavam putovanja, ali je prava steta da se moras spakirati prije nego negdje krenes. A bas sam mrzovoljna. Ne znam koji mi je vrag. Ma ajde Nina, izdrzat ces jos ova zadnja 2 dana. |
|
Sve vise primjecujem u kakvom strahu ljudi neprestano zive. Ako npr. kazem svojim roditeljima da idem na neko putovanje, znam da cu od njih dobiti jedan ili vise od ovakvih komentara (bez obzira u koju zemlju idem): - tamo je opasno i ima puno kriminala - tamo ima teroristickih napada - tamo ima svakakvih opasnih zivotinja - tamo mozes dobiti svakakve opasne bolesti - tamo ima tsunamija - tamo ima orkana - tamo se avioni ruse - tamo ima puno prometnih nesreca s autobusima Lista komentara je jos mnogo duza, a sto je najgore niti jedan jedini komentar nije pozitivan. Nema sanse da cujem nesto kao: - mislim da je to lijepa zemlja i da tamo puno toga mozes vidjeti - culi smo da su plaze tamo prekrasne - ljudi su tamo jako gostoljubivi - moglo bi ti biti stvarno zanimljivo Kako je moguce da su ljudi toliko pesimisticni? Da tako negativno gledaju na svijet? Nemam pojma. Sto se mene tice, nema velike razlike jesam li u Splitu, u Rotterdamu, ili u Tunguziji. Cak i u Splitu te moze zgaziti auto ispred kuce ili te mogu opljackati. Zbog straha ljudi cesto zaboravljaju da te u zivotu i nesto pozitivno moze zadesiti, nesto lijepo, neko ugodno iznenadenje, a ne samo tragedije. Jucer me je mater na telefon pitala zar mi nije stresno i naporno organizirati nas put u Meksiko. Pa sto mi tu ima biti stresno i naporno? Avionske karte su vec odavno kupljene. Prije par dana smo rezervirali hotel za prva tri dana u Mexico City-u. Kupili smo vodice za Meksiko i za Guatemalu (ne Lonely Planet koji svatko ima, nego Rough Guide, mi zelimo biti posebni  ). I to je to. Ostatak cemo srediti kad budemo tamo. Nismo mutavi, oboje pricamo engleski, ja pomalo i spanjolski, volim misliti da nismo glupi i da imamo nesto mozga u glavi. Po mom misljenju je to vise nego dovoljno da se negdje snades. Ali nije cudno da me ona nesto takvo pita ako uzmes u obzir da je moja sestra odlucila po prvi put posjetiti me u Nizozemskoj i da je njoj sad prestresno i prestrasno sve srediti i organizirati. Naravno, jako je stresno odluciti kad tocno zelis ici i kupiti avionsku kartu. Nije lako otici na aerodrom, uci u avion, letjeti 2 sata, izaci iz aviona i na aerodromu se sastati s rodenom sestrom koja ce se dalje brinuti za tebe. Za to ti trebaju mjeseci i godine intenzivnih fizickih i psihickih priprema. Trebas se priviknuti na ideju da kreces u daleki bijeli svijet gdje ce ti sve biti nepoznato i strano i gdje te tko zna kakve opasnosti cekaju. (Sorry Saki, morala sam ovo napisati  )Ja sam oduvijek bila crna ovca u obitelji. Nitko nema razumijevanja za moju potrebu i zelju za putovanjima. Nije im jasno kako mogu bacati toliko novaca na nesto nepotrebno (i po zivot opasno!), ako umjesto toga mogu stediti za crne dane ili kupiti nesto korisno kao npr. komad namjestaja. Njihovo je misljenje da na putovanje odes i vratis se i na dugi rok nemas nista od toga. Nemas nista od toga? A sto je sa svim sto si dozivio i sa svim iskustvima koja si stekao? Sa slikama i prizorima koje su ti se urezale u pamcenje i koje ce te pratiti dok god zivis? Sa spoznajom da si otkrio novi kutak ovog svijeta, da si vidio kako ljudi zive u drugim zemljama i na drugim kontinentima? Meni to ima neprocjenjivu vrijednost i dala bih i zadnju paru da vidim sto vise i dozivim sto vise. U mojim ocima su putovanja upravo nesto najkorisnije i najpotrebnije u zivotu. Ako zbog nicega drugoga, pa da se bar oslobodis tog suludog besmislenog straha od nepoznatog. |
|
Jucer sam imala dva intervjua za posao. Mislim da imam dobre sanse dobiti jedan od tih poslova. Intervju za njega mi je sredila jedna bivsa kolegica i zapravo ni nije bio pravi intervju. Imala sam vise osjecaj da cavrljamo uz kavicu. Sad je pitanje da li mi stvarno zele dati posao, koliko novaca nude, itd. Posao nije nesto posebno, administracija u jednom arhitektonskom birou, ali mislim da bi imala vise odgovornosti nego na sadasnjem poslu. Drugi intervju sam uprskala. Nisam mogla smisliti nista pametno za reci, a to je prava steta pogotovo zato sto su bili odusevljeni mojim motivacijskim pismom. Rekli su mi da moje pismo stvarno upada u oci. A bar nesto! Inace je ovaj posao jos gori od prvog, vise-manje kao neka tajnica, ali placa je dobra, a slobodni dani jos bolji. U principu dobijes ugovor za 36 sati tjedno i imas pravo na 25 slobodnih dana. Ali ako odlucis raditi 40 sati umjesto 36, svaki tjedan stedis 4 sata, a to ti znaci jos 25 dodatnih slobodnih dana! U biti onda imas 50 slobodnih dana godisnje. Pa to je 10 punih tjedana! Covice bozji, pa samo zbog toga bih odmah prihvatila ovaj posao! To bi znacilo da mogu ici na vise putovanja godisnje, a uz to ici i u Hrvatsku svake godine (ili cak 2 puta godisnje!). Bilo bi to stvarno nevjerojatno. Tako nesto ne mogu uopce ni zamisliti... Ali kao sto sam vec rekla, intervju sam uprskala i znam 100% da nista nece biti od toga. Steta. U oba slucaja bi vec ovaj tjedan trebala cuti sto i kako - da li su mene izabrali ili ne. Bar ne moram dugo cekati. Cak i ako u oba slucaja dobijem negativnu reakciju, necu se uzrujati. Za 2 tjedna idem na putovanje i to je meni u ovom trenutku najvaznije. Za 2 tjedna u ovu uru sjedit cu u avionu za Meksiko City! Jucer sam isla u meksicku ambasadu pokupiti vizu za Meksiko koja je u meduvremenu stigla. Tako da vise nema nikakvih prepreka koje bi mogle unistiti moje putne planove. Jedva cekam zaputiti se prema aerodromu i krenuti u novu pustolovinu. U ovom trenutku nista ne moze unistiti moje dobro raspolozenje. Uskoro idem na putovanje, proljece je konacno stiglo, sunce sija... Pa sta mi jos treba u zivotu? |
|
U subotu je u Nizozemskoj bio Kraljicin dan (Koninginnedag). To je nacionalni praznik i zato je velika steta da je ove godine bio u subotu. Jedan slobodan dan manje u godini! Na Kraljicin dan se slavi rodendan nizozemske kraljice Beatrix. Zapravo je njen rodendan 31. sijecnja, ali s obzirom da je tada u Nizozemskoj prehladno da se vanka slavi, kraljica je odlucila svoj rodendan slaviti na dan rodenja svoje majke. I tako se Kraljicin dan vec desetljecima slavi 30. travnja. Na ovaj dan kraljica i jos nekoliko drugih clanova kraljevske obitelji svake godine posjete neki grad ili selo gdje se organiziraju razne svecanosti povodom njihovog posjeta. U ostalim gradovima se takoder slavi. U Rotterdamu se odrzavaju brojni koncerti po cijelom gradu, prodaju se svakojake stvari i svuda se naveliko pije, pjeva, plese i tulumari. Ove je godine vrijeme malcice pokvarilo ugodaj. Iako je bilo suncano, bilo je poprilicno hladno, pa smo s vremena na vrijeme ipak morali uci unutra u neki kafic da se ne smrznemo. Nekoliko subotnjih impresija:      Evo i jedna slika nizozemske kraljevske obitelji: kraljica Beatrix, princ prijestolonasljednik Willem Alexander, njegova argentinska zena Maxima i mala princeza Amalia. Meni sve ove kraljevske titule zvuce nevjerojatno staromodno, ali mislim da vecina Nizozemaca ne moze zamisliti Nizozemsku bez kraljevske obitelji.  |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
