Marketing
teotihuacan
Oko 45 minute voznje autobusom od Mexica City nalaze se rusevine drevnog grada Teotihuacana. Prije nego su se Azteci ovdje domogli moci, ovim su prostorima vladali pripadnici naroda Teotihuacana, po cemu je grad i dobio ime. Probudili smo se dosta rano (nas se organizam jos nije navikao na pomicanje sata 7 sati unaprijed), pa smo do rusevina stigli vec u 9 h ujutro. To je cini se bilo jos jako rano, jer nije bilo skoro ni jednog turista na vidiku. To mi je bilo toliko drago, bar jednom razgledati nesto prije nego dodu autobusi krcati penzionara i ostalih napornih grupa turista.
Uspeli smo se na prve stepenice do kojih smo dosli i pred nama se pruzio prizor: dvije velike piramide okruzene jos mnogim manjim gradevinama. Moja prva piramida u zivotu! Osjetila sam neko ushicenje, a ugodaj je jos bio pojacan cinjenicom da na rusevinama u tom trenutku nije bilo gotovo nikoga. Svuda gotovo misticna tisina, cujes samo vjetar i ptice. Odmah smo se isli popeti na najvisu piramidu - Piramidu Sunca. To nije bio bas tako lagan pothvat. Piramida je visoka 70 m, stepenice strme (srecom da su na nekim mjestima stavili konop, inace bih se bojala strmoglaviti se, pogotovo prilikom silazenja), a nalazi se na otprilike 2400 m nadmorske visine sto otezava disanje i sve cini napornijim. Svako malo sam ostajala bez daha i morala sam nekoliko minuta sjesti da dodem sebi. Na kraju je ipak uspjelo. Po prvi put u zivotu popela sam se na jednu piramidu! S piramide se pruza pogled na citav Teotihuacan, na sela u okolici i planine u daljini. Kasnije smo se popeli i na manju piramidu - Piramidu Mjeseca odakle se pruza jos bolji pogled, setali se svuda i upijali atmosferu. Bio je to poseban dan.
Kad smo isli rucati, shvatila sam da sam opet u Latinskoj Americi. Uputili smo se prema restorancicima koji su se nalazili u blizini i iznenada su vlasnici tih restorancica poceli trcati prema nama. "Imamo to i to", "Dobit cete beplatnu tekilu" itd, itd, nemam pojma sto su sve vikali, jer su se svi derali u isti glas. Ovo je bio isti prizor koji smo svakodnevno dozivljavali prosle godine u Peruu. Mase malih covjeculjaka i zenica koji nas prate, vriste iz svega glasa, nude nam svakojake besplatne dodatke i pokusavaju nas uvjeriti da je upravo njihov restoran najbolji. A u stvari su zapravo svi isti, s istom ponudom i istim cijenama. Da, definitivno smo ponovo u Latinskoj Americi. To smo mogli uociti i na putu prema piramidama. Svako malo autobus se zaustavi i ulaze ljudi pokusavajuci prodati sve i svasta, a ovaj put su bili najpopularniji nekakvi pudinzi od zelatine. U jednom trenutku je u autobus usao i jedan covjek s gitarom koji se pobrinuo za dobru atmosferu. Pjevao je par pjesama o, naravno, neuzvracenoj ljubavi, a nakon toga i jednu pjesmu od Stevie Wondera prevedenu na spanjolski. Bas me je razveselio, pa sam mu cak dala i par pesosa. Upravo ovo su trenutci kad shvatim koliko volim putovati. Ove male sitnice koje ti se doma nikad ne bi dogodile - u Evropi bi sve te prodavace, pjevace i svirace bez pardona izbacili iz autobusa, ne znajuci da ti bas oni mogu uljepsati dan.
Velika piramida - Piramida Sunca.
Mala piramida - Piramida Mjeseca.
Nekoliko drugih gradevina.
Pogled s male piramide na veliku.
Post je objavljen 31.05.2006. u 01:39 sati.