Pregled posta

strah od nepoznatog

Sve vise primjecujem u kakvom strahu ljudi neprestano zive. Ako npr. kazem svojim roditeljima da idem na neko putovanje, znam da cu od njih dobiti jedan ili vise od ovakvih komentara (bez obzira u koju zemlju idem):

- tamo je opasno i ima puno kriminala
- tamo ima teroristickih napada
- tamo ima svakakvih opasnih zivotinja
- tamo mozes dobiti svakakve opasne bolesti
- tamo ima tsunamija
- tamo ima orkana
- tamo se avioni ruse
- tamo ima puno prometnih nesreca s autobusima

Lista komentara je jos mnogo duza, a sto je najgore niti jedan jedini komentar nije pozitivan. Nema sanse da cujem nesto kao:

- mislim da je to lijepa zemlja i da tamo puno toga mozes vidjeti
- culi smo da su plaze tamo prekrasne
- ljudi su tamo jako gostoljubivi
- moglo bi ti biti stvarno zanimljivo

Kako je moguce da su ljudi toliko pesimisticni? Da tako negativno gledaju na svijet? Nemam pojma. Sto se mene tice, nema velike razlike jesam li u Splitu, u Rotterdamu, ili u Tunguziji. Cak i u Splitu te moze zgaziti auto ispred kuce ili te mogu opljackati. Zbog straha ljudi cesto zaboravljaju da te u zivotu i nesto pozitivno moze zadesiti, nesto lijepo, neko ugodno iznenadenje, a ne samo tragedije.

Jucer me je mater na telefon pitala zar mi nije stresno i naporno organizirati nas put u Meksiko. Pa sto mi tu ima biti stresno i naporno? Avionske karte su vec odavno kupljene. Prije par dana smo rezervirali hotel za prva tri dana u Mexico City-u. Kupili smo vodice za Meksiko i za Guatemalu (ne Lonely Planet koji svatko ima, nego Rough Guide, mi zelimo biti posebni ). I to je to. Ostatak cemo srediti kad budemo tamo. Nismo mutavi, oboje pricamo engleski, ja pomalo i spanjolski, volim misliti da nismo glupi i da imamo nesto mozga u glavi. Po mom misljenju je to vise nego dovoljno da se negdje snades. Ali nije cudno da me ona nesto takvo pita ako uzmes u obzir da je moja sestra odlucila po prvi put posjetiti me u Nizozemskoj i da je njoj sad prestresno i prestrasno sve srediti i organizirati. Naravno, jako je stresno odluciti kad tocno zelis ici i kupiti avionsku kartu. Nije lako otici na aerodrom, uci u avion, letjeti 2 sata, izaci iz aviona i na aerodromu se sastati s rodenom sestrom koja ce se dalje brinuti za tebe. Za to ti trebaju mjeseci i godine intenzivnih fizickih i psihickih priprema. Trebas se priviknuti na ideju da kreces u daleki bijeli svijet gdje ce ti sve biti nepoznato i strano i gdje te tko zna kakve opasnosti cekaju. (Sorry Saki, morala sam ovo napisati )

Ja sam oduvijek bila crna ovca u obitelji. Nitko nema razumijevanja za moju potrebu i zelju za putovanjima. Nije im jasno kako mogu bacati toliko novaca na nesto nepotrebno (i po zivot opasno!), ako umjesto toga mogu stediti za crne dane ili kupiti nesto korisno kao npr. komad namjestaja. Njihovo je misljenje da na putovanje odes i vratis se i na dugi rok nemas nista od toga. Nemas nista od toga? A sto je sa svim sto si dozivio i sa svim iskustvima koja si stekao? Sa slikama i prizorima koje su ti se urezale u pamcenje i koje ce te pratiti dok god zivis? Sa spoznajom da si otkrio novi kutak ovog svijeta, da si vidio kako ljudi zive u drugim zemljama i na drugim kontinentima? Meni to ima neprocjenjivu vrijednost i dala bih i zadnju paru da vidim sto vise i dozivim sto vise. U mojim ocima su putovanja upravo nesto najkorisnije i najpotrebnije u zivotu. Ako zbog nicega drugoga, pa da se bar oslobodis tog suludog besmislenog straha od nepoznatog.

Post je objavljen 17.05.2006. u 13:25 sati.