Potreban mi je odmor. Iscrpljena sam. Prvo na sto ujutro kad se probudim mislim je koliko sam umorna. U metrou na putu do posla skoro zaspem. Na poslu zijevam 1000 puta dnevno. Navecer vec u 9 h jedva mogu drzati oci otvorene. A osim toga sam takoder zivcana, mrzovoljna i cangrizava. Sve i svi me zivciraju, pogotovo kolegice s posla. Ne mogu ih smisliti. Cim otvore usta najradije bi ih upucala iz pistolja samo da zacepe. Svi ljudi su mi toliko dosadni i nema ama bas nijedne teme o kojoj pricaju kojom bi me mogli zaintrigirati. Svakodnevna rutina me ubija. Cim ujutro ustanes znas vec otprilike kako ce ti taj dan izgledati. Ima li ista dosadnije od toga? Osim toga od proljeca ni 'p'. Vec danima pada kisa, puse za poludit i hladno je. U biti bi vec trebala biti naviknuta na ovo sugavo vrijeme u Nizozemskoj, ali ponekad me ipak deprimira do krajnjih granica. A kao secer na kraju smo odveli auto na registraciju i upravo smo culi da trebamo platiti 854 eura jer su nasli svakakve kvarove. Registracija kosta obicno 20-30 eura i stvarno nismo racunali na takav ogroman iznos. Nevjerojatno.
Definitivno mi je potreban odmor. Malo se maknuti od svega. Zaboraviti na svakodnevne probleme i poslovne i financijske poteskoce. Promijeniti okolinu. Razbiti rutinu. Ujutro ustati ne znajuci tocno sto ce ti taj dan donijeti. Srecom da je moj godisnji sad stvarno blizu. Jos samo 2 dana! Morala bih zbog toga biti presretna, ali mislim da ce osjecaj srece doci tek kad se ukrcam u vlak za aerodrom. A prije toga se jos moram spakirati. Mrzim pakiranje iz dubine duse. Obozavam putovanja, ali je prava steta da se moras spakirati prije nego negdje krenes.
A bas sam mrzovoljna. Ne znam koji mi je vrag. Ma ajde Nina, izdrzat ces jos ova zadnja 2 dana.
Post je objavljen 23.05.2006. u 13:41 sati.