|
31.05.2006. srijedateotihuacan
|
Kad smo stigli na aerodrom (nakon sto smo se probudili u 2.30 po noci, platili 20 eura za taxi do kolodvora i vozili se vise od sat vremena u nocnom vlaku punom pijanih i bucnih studenata), docekalo nas je neugodno iznenadenje. Jedna od ljubaznih Iberijinih zaposlenica nas je obavijestila da je avion pun i da nema mjesta za nas. Pardon??? Karte smo kupili jos u sijecnju, platili za njih 1300 eura i ona meni sad kaze da je avion pun??? Osim nas, bilo je sigurno jos 15-tak ljudi kojima se to isto dogodilo. Kako je moguce prodati toliko duplih karata??? Kakva je ovo glupava zracna kompanija? Ja obicno nisam osoba koja pravi scene ili se svada s ljudima, ali ovaj put sam eksplodirala. Situacija je bila toliko besmislena: niti je avion kasnio, niti se dogodila nesreca, niti je bilo lose vrijeme. Ne, Iberia je prodala masu duplih karata i to je to. A Iberijina zaposlenica se ponasala kao da se nista nije dogodilo. Najdraze mi je bilo kad je krivnju pokusala na nas svaliti: mi smo naime dosli prekasno?!? Pa da sam znala da se za svako mjesto trebam tuci sa ostalim putnicima, dosla bih definitivno 5 sati ranije! Sorry da sam mislila da mi placenih 650 eura po osobi osiguravaju stolicu u avionu! Ja sam se pocela poprilicno derati, dok je Bart za divno cudo bio dosta miran. Ali ja nisam mogla podnijeti ovu sitaciju. Vec sam vidjela kako mi cijelo putovanje propada, kako Meksiko uopce necu vidjeti ili kako cu u najboljem slucaju morati ici tek slijedeci dan i tako izgubiti jedan dragocjeni slobodan dan. A sve zbog glupe Iberije. Iberijina zaposlenica nam je rekla da se moramo strpiti dok se ona dogovori sa sefom sto i kako. Ja sam bila spremna izderati se i na njenog sefa, pa cak i na glavnog direktora Iberije ako bude potrebno. Do toga na kraju nije doslo. Iberijina zaposlenica i njen sef su zajednickim snagama smislili idealno rjesenje. Umjesto preko Barcelone, u Meksiko cemo letjeti preko Madrida. Ovaj let je bio 2 h kasnije, ali sve u svemu nismo izgubili nista na vremenu jer preko Madrida valjda sve ide brze. Dosli smo u Mexico City u 17:15 kao sto smo i ocekivali. U avionu se dogodio jos jedan incident. Kad smo usli u avion, idem sjesti na svoje mjesto 15 A kad vidim da netko tamo vec sjedi. Ja mu kazem da je to moje mjesto. On izvadi svoju kartu i pokaze mi je. 15 A. Zacrnilo mi se pred ocima. Izdali su nam istu kartu! Nevjerojatno. Neki tip nam je smijuci se dobacio da ce onda jedan od nas morati izaci. Vjeruj mi, nitko na ovom svijetu me ne bi natjerao da izadem iz aviona! Da mi je u tom trenutku neka stjuardesa pocela nesto prigovarati, dala bi joj plesku na licu mjesta. Na kraju je taj tip (usput, on je bio Meksikanac) morao sjesti negdje drugo jer je moja karta bila izdana ranije. Srecom da je bilo drugih mjesta, inace bi ga mozda izbacili. A sve zbog glupe Iberije! Ostatak leta je srecom protekao bez vecih problema, osim onih uobicajenih: iscrpljenost, natecene noge, vrucina, tu i tamo turbulencija (za ljude kao ja koji mrze letjeti to nije bas ugodno) i slicne stvari. U avionu sam dosta citala Da Vincijev Kod (ne znam je li ovo tocno ime na hrvatskom) koji sam na aerodromu kupila da i sama vidim zbog cega se to diglo toliko prasine oko ove knjige i filma i zasto se Katolicka crkva toliko uznemirila oko toga. Usprkos tome sto smo u Meksiko na kraju stigli na vrijeme, ipak cu Iberiji poslati lijepo pismo kad se vratimo doma. Zelim odstetu za svu psihicku bol koju sam zbog njih i njihovog glupog nacina poslovanja pretrpjela! Nije normalno ljude tretirati na ovakav nacin. Ljude na kojima zaraduju masne pare. Sto se mene tice, ovo je za mene zadnji put da idem negdje s njima. Pozivam svih da bojkotiraju Iberiju! Dolje s Iberijom! |
|
Potreban mi je odmor. Iscrpljena sam. Prvo na sto ujutro kad se probudim mislim je koliko sam umorna. U metrou na putu do posla skoro zaspem. Na poslu zijevam 1000 puta dnevno. Navecer vec u 9 h jedva mogu drzati oci otvorene. A osim toga sam takoder zivcana, mrzovoljna i cangrizava. Sve i svi me zivciraju, pogotovo kolegice s posla. Ne mogu ih smisliti. Cim otvore usta najradije bi ih upucala iz pistolja samo da zacepe. Svi ljudi su mi toliko dosadni i nema ama bas nijedne teme o kojoj pricaju kojom bi me mogli zaintrigirati. Svakodnevna rutina me ubija. Cim ujutro ustanes znas vec otprilike kako ce ti taj dan izgledati. Ima li ista dosadnije od toga? Osim toga od proljeca ni 'p'. Vec danima pada kisa, puse za poludit i hladno je. U biti bi vec trebala biti naviknuta na ovo sugavo vrijeme u Nizozemskoj, ali ponekad me ipak deprimira do krajnjih granica. A kao secer na kraju smo odveli auto na registraciju i upravo smo culi da trebamo platiti 854 eura jer su nasli svakakve kvarove. Registracija kosta obicno 20-30 eura i stvarno nismo racunali na takav ogroman iznos. Nevjerojatno. Definitivno mi je potreban odmor. Malo se maknuti od svega. Zaboraviti na svakodnevne probleme i poslovne i financijske poteskoce. Promijeniti okolinu. Razbiti rutinu. Ujutro ustati ne znajuci tocno sto ce ti taj dan donijeti. Srecom da je moj godisnji sad stvarno blizu. Jos samo 2 dana! Morala bih zbog toga biti presretna, ali mislim da ce osjecaj srece doci tek kad se ukrcam u vlak za aerodrom. A prije toga se jos moram spakirati. Mrzim pakiranje iz dubine duse. Obozavam putovanja, ali je prava steta da se moras spakirati prije nego negdje krenes. A bas sam mrzovoljna. Ne znam koji mi je vrag. Ma ajde Nina, izdrzat ces jos ova zadnja 2 dana. |
Sve vise primjecujem u kakvom strahu ljudi neprestano zive. Ako npr. kazem svojim roditeljima da idem na neko putovanje, znam da cu od njih dobiti jedan ili vise od ovakvih komentara (bez obzira u koju zemlju idem): - tamo je opasno i ima puno kriminala - tamo ima teroristickih napada - tamo ima svakakvih opasnih zivotinja - tamo mozes dobiti svakakve opasne bolesti - tamo ima tsunamija - tamo ima orkana - tamo se avioni ruse - tamo ima puno prometnih nesreca s autobusima Lista komentara je jos mnogo duza, a sto je najgore niti jedan jedini komentar nije pozitivan. Nema sanse da cujem nesto kao: - mislim da je to lijepa zemlja i da tamo puno toga mozes vidjeti - culi smo da su plaze tamo prekrasne - ljudi su tamo jako gostoljubivi - moglo bi ti biti stvarno zanimljivo Kako je moguce da su ljudi toliko pesimisticni? Da tako negativno gledaju na svijet? Nemam pojma. Sto se mene tice, nema velike razlike jesam li u Splitu, u Rotterdamu, ili u Tunguziji. Cak i u Splitu te moze zgaziti auto ispred kuce ili te mogu opljackati. Zbog straha ljudi cesto zaboravljaju da te u zivotu i nesto pozitivno moze zadesiti, nesto lijepo, neko ugodno iznenadenje, a ne samo tragedije. Jucer me je mater na telefon pitala zar mi nije stresno i naporno organizirati nas put u Meksiko. Pa sto mi tu ima biti stresno i naporno? Avionske karte su vec odavno kupljene. Prije par dana smo rezervirali hotel za prva tri dana u Mexico City-u. Kupili smo vodice za Meksiko i za Guatemalu (ne Lonely Planet koji svatko ima, nego Rough Guide, mi zelimo biti posebni ). I to je to. Ostatak cemo srediti kad budemo tamo. Nismo mutavi, oboje pricamo engleski, ja pomalo i spanjolski, volim misliti da nismo glupi i da imamo nesto mozga u glavi. Po mom misljenju je to vise nego dovoljno da se negdje snades. Ali nije cudno da me ona nesto takvo pita ako uzmes u obzir da je moja sestra odlucila po prvi put posjetiti me u Nizozemskoj i da je njoj sad prestresno i prestrasno sve srediti i organizirati. Naravno, jako je stresno odluciti kad tocno zelis ici i kupiti avionsku kartu. Nije lako otici na aerodrom, uci u avion, letjeti 2 sata, izaci iz aviona i na aerodromu se sastati s rodenom sestrom koja ce se dalje brinuti za tebe. Za to ti trebaju mjeseci i godine intenzivnih fizickih i psihickih priprema. Trebas se priviknuti na ideju da kreces u daleki bijeli svijet gdje ce ti sve biti nepoznato i strano i gdje te tko zna kakve opasnosti cekaju. (Sorry Saki, morala sam ovo napisati ) Ja sam oduvijek bila crna ovca u obitelji. Nitko nema razumijevanja za moju potrebu i zelju za putovanjima. Nije im jasno kako mogu bacati toliko novaca na nesto nepotrebno (i po zivot opasno!), ako umjesto toga mogu stediti za crne dane ili kupiti nesto korisno kao npr. komad namjestaja. Njihovo je misljenje da na putovanje odes i vratis se i na dugi rok nemas nista od toga. Nemas nista od toga? A sto je sa svim sto si dozivio i sa svim iskustvima koja si stekao? Sa slikama i prizorima koje su ti se urezale u pamcenje i koje ce te pratiti dok god zivis? Sa spoznajom da si otkrio novi kutak ovog svijeta, da si vidio kako ljudi zive u drugim zemljama i na drugim kontinentima? Meni to ima neprocjenjivu vrijednost i dala bih i zadnju paru da vidim sto vise i dozivim sto vise. U mojim ocima su putovanja upravo nesto najkorisnije i najpotrebnije u zivotu. Ako zbog nicega drugoga, pa da se bar oslobodis tog suludog besmislenog straha od nepoznatog. |
Jucer sam imala dva intervjua za posao. Mislim da imam dobre sanse dobiti jedan od tih poslova. Intervju za njega mi je sredila jedna bivsa kolegica i zapravo ni nije bio pravi intervju. Imala sam vise osjecaj da cavrljamo uz kavicu. Sad je pitanje da li mi stvarno zele dati posao, koliko novaca nude, itd. Posao nije nesto posebno, administracija u jednom arhitektonskom birou, ali mislim da bi imala vise odgovornosti nego na sadasnjem poslu. Drugi intervju sam uprskala. Nisam mogla smisliti nista pametno za reci, a to je prava steta pogotovo zato sto su bili odusevljeni mojim motivacijskim pismom. Rekli su mi da moje pismo stvarno upada u oci. A bar nesto! Inace je ovaj posao jos gori od prvog, vise-manje kao neka tajnica, ali placa je dobra, a slobodni dani jos bolji. U principu dobijes ugovor za 36 sati tjedno i imas pravo na 25 slobodnih dana. Ali ako odlucis raditi 40 sati umjesto 36, svaki tjedan stedis 4 sata, a to ti znaci jos 25 dodatnih slobodnih dana! U biti onda imas 50 slobodnih dana godisnje. Pa to je 10 punih tjedana! Covice bozji, pa samo zbog toga bih odmah prihvatila ovaj posao! To bi znacilo da mogu ici na vise putovanja godisnje, a uz to ici i u Hrvatsku svake godine (ili cak 2 puta godisnje!). Bilo bi to stvarno nevjerojatno. Tako nesto ne mogu uopce ni zamisliti... Ali kao sto sam vec rekla, intervju sam uprskala i znam 100% da nista nece biti od toga. Steta. U oba slucaja bi vec ovaj tjedan trebala cuti sto i kako - da li su mene izabrali ili ne. Bar ne moram dugo cekati. Cak i ako u oba slucaja dobijem negativnu reakciju, necu se uzrujati. Za 2 tjedna idem na putovanje i to je meni u ovom trenutku najvaznije. Za 2 tjedna u ovu uru sjedit cu u avionu za Meksiko City! Jucer sam isla u meksicku ambasadu pokupiti vizu za Meksiko koja je u meduvremenu stigla. Tako da vise nema nikakvih prepreka koje bi mogle unistiti moje putne planove. Jedva cekam zaputiti se prema aerodromu i krenuti u novu pustolovinu. U ovom trenutku nista ne moze unistiti moje dobro raspolozenje. Uskoro idem na putovanje, proljece je konacno stiglo, sunce sija... Pa sta mi jos treba u zivotu? |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |