Šta ti je napredak - prije samo 150 g. nisu nam dali da glasamo, radimo izvan kuće, otkrivamo previše kože (a mozga tek, nedajbože!), a danas smijemo skoro pa sve. Dali su nam to ustavno, demokratsko pravo izbora na papiru: moš bit angel in the house u modernoj interpretaciji koja uključuje posao za džeparac i obitelj (jer nauštrb svakog posla za više od džeparca pati obitelj) il možeš bit fallen woman u modernoj verziji, koja je nešto blaža od one viktorijanske, ali koju možeš bez opasnosti po život prakticirati jedino u gradovima do milijun stanovnika (nikako u, recimo, primorskim malim i velim mistima). Tako otprilike izgleda ta bipolarna lepeza prava na izbor: između su napola pune i napola prazne čaše koje su jedno ili drugo ovisno o trenutačnoj razini stresa, anksioznosti i ekscitiranosti zbog pokušaja da dokažeš sebi, njemu, njima i svima da se sve to može i da Kirche, Kinder i Kueche + Karriere + puno stvari koje ne počinju na K (a i neke koje počinju, al ne na njemačkom) danas vrlo dostižan nekadašnji ideal. Uz blagodati paralelnog procvata psihoterapije i psihofarmaka, ili alternativnih načina liječenja, među koje ubrajam i pisanje bloga.
U ranim danima masovnijeg korištenja interneta slavio se njegov demokratski potencijal: napokon prostor u kojemu neće biti važno što si crnac, musliman, Srbin, Rom ili žena (pripadnice krhkijeg spola vrlo se često u javnom prostoru spominju rame uz rame sa zakinutim manjinama)! Međutim, ubrzo su se pojavile studije koje su tvrdile da u virtualnom prostoru i komunikaciji koja je ograničena na jezik (u nedostatku tijela, odjeće, glasa) vrijede jednake rodne hijerarhije koje prožimaju društvo u cjelini, odnosno, seksizma i te kako ima. U tim istim ranim danima (1994/95) tvrdi se da su žene nedovoljno zastupljene i izložene raznim oblicima uznemiravanja, ponajviše seksualnog: istraživanje rodnih razlika u virtualnoj stvarnosti MUD-ova ustanovilo je, naravno, da se razlike u komunikaciji muškaraca i žena iz stvarnog svijeta prenose u virtualni: muškarci koriste agresivnije i nasilnije slikovlje, dok su žene zamjetno osjećajnije i suosjećajnije prema drugim likovima.
Jedna druga studija ističe slično: muški i ženski stil postiranja, ali i drukčiju etiku komunikacije: ono što muškarci drže poželjnim i prihvatljivim, žene odbijaju, i obrnuto. Upravo zbog zadnje činjenice nastaju kratki spojevi u komunikaciji ograničenoj na tekst, ali dekontekstualiziranoj i lišenoj pogleda na jezik tijela i neverbalnih signala, dolazi do fenomena flaminga
koji je onda vrlo lako staviti u kontekst spolne/rodne diskriminacije.
Dakle, smijemo glasati, pisati blog, raditi sve nekad muške poslove i nismo više vještice niti sile nečiste u javnom diskursu, ali još uvijek zarađujemo manje od muških kolega i na intervjuu za posao nas imaju pravo pitati jesmo li u vezi i kad planiramo roditi. Na neeksplicitnoj razini stvari su daleko složenije, jer mentalni se obrasci najteže iskorjenjuju, a lako skriju u svakodnevnoj uporabi i lako se s njima manipulira. Tako je u RL, a kako je na blogu, ili općenito u virtualnom prostoru? Postoji li seksualna diskriminacija, jeste li je osjetili, kako i kada, ili je internet, a s njime i blog, trijumf demokracije? I naravno da me ne zanimaju samo ženska iskustva!
*op.prev. i a. - lažni parnjak engleskog 'sex' u naslovu posta, a u značenju biološki određene kategorije spola upotrijebljen je s tendencijom povećavanja broja slučajnih i namjernih prolaznika koji pretražuju po ključnim riječima
Kad izražavam svoje skromno mišljenje (IMHO), od mene nikada nećete čuti da je nešto 'originalno'. Originalnost je krajnje neistinit, ili neprecizan kriterij, ako baš hoćete. U ovoj našoj stotine i stotine godine staroj kulturi i civilizaciji teško da nešto nije već viđeno - razlika je pri tomu jedino u našem vlastitom znanju, informiranosti i horizontu očekivanja. Recimo, moj se dečko oduševio 'originalnošću' izvrnute perspektive Matrixa, dok je meni to bila čista holivudizacija Baudrillarda (On je stomatolog. Ne Baudrillard, moj dečko.)
Rizom mi sve češće pada na pamet kad razmišljam o kronologiji društvenih i kulturnih fenomena, a za prijelaz prema promjenama u poimanju i usvajanju znanja znakovito je da ga bolje opisuje Wikipedia neko Bitijev Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. U rizomu se ukida kronologija i hijerarhija, što je teorijska utopija koja sjajno služi svrsi ilustracije, ali praksa voli i jednu i drugu prije spomenutu. I ja volim kronologiju (hijerarhiju nešto manje - nekako bolje zvuči kad je zovem listom prioriteta), i mislim da se katkad odlično uklopi u teoriju.
Recimo, da sam prije 15 ili više godina htjela nešto 'baciti na papir' (u značenju zapisati), doslovno bih to učinila: uzela bih papir (najprije je to bio fini cvjetni spomenar, potom 'odrasli' rokovnik), uzela kemijsku, i švrljala ili krasopisala, ovisno o raspoloženju. Pisala sam najčešće 'da posložim stvari', a kad sam bila posebno raspoložena, pridružila bih tekstu i fizičku dimenziju slaganja: isječke, zgužvane porukice koje su mi dobačene u razredu preko tri ili četiri klupe (jel se to više radi?) i slične parafernalije prikeljila bih uz tekst, pa nek se zna.
Kad pogledam formu i sadržaj svojih tekstova danas, na prvi se pogled čini da su se struktura i sadržaj radikalno promijenili, kao uostalom i vrijeme i mjesto radnje. Laptop je zamijenio rokovnik, Flickr albume, Skype mailove pismovnog karaktera, onakve kakvi se pišu samog pisanja, a ne sadržaja radi. Ali i dalje 'bacam na papir' i 'slažem' stvari. Sad, papir nije uvijek bilo kakav papir, slaganje može značiti sve i svašta, i stvari vrijedne slaganja su se promijenile, ali princip i potreba za bilježenjem ostali su isti.
Blog je novo ime za stare načine i potrebe. U renesansi su obični građani imali uradi-sam potrebu stvarati vlastite medije. Informacija je tada bilo daleko manje nego danas, ali izum tiskarskog stroja dao je nagovijestiti kojom će se brzinom one umnažati. Renesansni blogovi bili su dnevnici ('commonplace books'), ukrašeni slikama, crtežima i potpisima:
Praksa samoizdavaštva (za ogrančen ili nepostojeći broj čitatelja) nastavila se i oko 1900. g., kada su tržište preplavile džepne tiskarske preše: bile su jeftine i svatko je pomoću njih mogao tiskati što je htio, ali nisu zaživjele. Njihovi veliki rođaci, sličniji Gutenbergovoj preši, endemično postoje i danas, među entuzijastima koji nastoje vratiti dušu mrtvom i bezdimenzionalnom slovu na papiru. Evo njihovog pokušaja da im se glas čuje, i u tome smislu, njihova bloga:
Riječ 'blog' kao simbol prijelaza iz starih u nove medije našla se na vrhu popisa riječi godine 2004. u izboru Merriam-Webstera. Godinu poslije uvrštena je u njihov rječnik, i tu postala originalom u smislu svoje leksikografske povijesti, a djetetom evolucije u svakom drugom smislu. Kako li će se ljudska potreba za zapisivanjem i slaganjem, te pronalaženjem smisla u informacijskom kaosu, zvati 2014?
Kad osjetim da mi je život totalni kaos, krenem raditi reda među najkaotičnijim fizičkim objektima koji me okružuju: radnoj površini, mnogobrojnim torbama i torbicama i u ormarima. Tim redom. A na stolu mi se smiješi fascikl s bilješkama s nedavnog puta u Makedoniju: Ohrid i Skopje, 4 dana ugodnog druženja i zanimljivih iskustava - još da nisam morala raditi, bilo bi to sjajno (za potrebe naracije, zanemarit ćemo činjenicu da bez posla ne bih Makedoniju ni primirisala).
Kako su godišnji blizu, a ja umorna i mentalno potrošena, pomisao na tu zadnju simultanu gažu prije ljeta baš mi i nije razgaljivala dušu. Stres je bio tim veći što nisam znala kako ću prevoditi, za koga, s kojeg jezika i na koji, a njemački je definitivno bio u kombinaciji, kao službeni jezik skupa.
Ne znam koliko sam dosad pisala o stanju svoje njemačke moždane hemisfere - ukratko, nicht gut! Dani kad sam fluentno razglabala o filmu i Goetheu, Herderu i prevođenju u Heidelbergu odavno su iza mene. Posla je s njemačkim malo, pa mi isti sukcesivno propada. Doduše, zadnjih mjeseci trudim se što više čitati na njemačkom i instalirala sam si inforadio.de kao zvučnu kulisu dok sam za kompom, al svejedno.
Možda je i bolje da nisam znala što me u dvorani hotela Gorica uz Ohridskoto jezeroto čeka - pobjegla bih glavom bez obzira. Ovako sam se samo u pauzama bavila mišlju da otplivam u susjednu Albaniju s putovnicom u zubima, da sve bude regularno. 80% posla odvijalo se u smjeru njemački-engleski, a ostalih 20% obrnuto. Hrvatskog ni za lijeka, a kamoli za prijevoda. Kad sam se navikla ne slušati strani jezik, već poruku, na engleski je bilo vrlo okej, dok njemački... Ne baš sooo schlecht priznati moram, neke su stvari bile gut (najgut stvar je bila što sam imala Lanu koja je svojim sjajnim njemačkim spašavala stvar - danke, Schatzi), a neke, well, ne bas toliko. Vremenom je, naravno, postajalo bolje, riječi su mi počele padati na pamet: sjetila sam se kako se kaže ustav, parlamentarna demokracija, državno uređenje, zastupnici u parlamentu i pobjeda na izborima, dok mi riječi za 'selo' i 'čelik' nisu bile ni u peti. Sela su mi onda postala 'kleine Staedte', a u jednom mi je trenutku sinulo i da je čelik 'Stiehl', pa sam 15 minuta prevodila Stiehlfabrik ovo, Stiehlfabrik ono. (op. prev. čelik=STAHL - stiehl poprima razna značenja, ovisno o tomu jel sa 'h' ili bez - mislim i nadam se da da niti jedno od njih nije psovka).
Bez obzira ne prevoditeljske bisere, nakon tih sam se nekoliko dana ponovno uspjela oduševiti njemačkim: ekonomičnost i kompaktnost te preciznost toga jezika doista je fantastična. Ma neš ti meni pobjeći tek tako - od rujna ću si naći deutschsprechend partnera/icu za konverzacijske vježbe. (p.s. Ako koga znate - pomoć much appreciated).
To je bio poslovni dio, al bilo je i razbibrige (koja me veoma umori kad moram raditi prije i poslije) i mnogo lepo organiziranog kulturno-umjetničkog programa. Sastalo se društvo iz svih bivših republika plus Albanija, Rumunjska i Njemačka i krenulo u organizirano razgledavanje ohridskih ljepota. Simpatična vodičica na kombinaciji srpskog i hrvatskog bez padeža (što je, rekli su mi, odlika makedonskog - ispravite me ako tko ima drukčiju informaciju) objasnila nam je puno toga o povijesti Ohrida, ali bogme i sadašnjosti: 'Ohridsko jezero, jedna jezero - tamo preko put Albanija, isto na jezero, ali to drugo. Jedno jezero - dva sveta.' Okej, vidim da imate issues sa susjedima... Zanimljiva je bila priča o izradi originalnih ohridskih bisera: receptura je dobro čuvana tajna koju znaju samo dvije obitelji u Ohridu i prenose je s koljena na koljeno ('Samo muška djeca znaju tajna, jer ženska se uda, ode od kuća i odnese tajna u druga familija, i onda problem'). Premaz za bisere radi se od ljuski ribe plašice, koja je zbog toga ugrožena vrsta, kao i ohridska pastrva (koju smo večerali u sjajnom ohridskom restoranu Antiko - podsjeti me na priču o neumskim prstacima). Grad je živ i dinamičan, pun turista i vreve, piće, hrana, odjeća i drangulije su vrlo vrlo povoljni, da ne kažem jeftini, jezero čisto i ugodno hladno, a manastiri uz njega doista impresivni.
Get this: Na plaži imaju wireless - obavijest s lozinkom za pristup internetu polijepljena je po svim okolnim stablima. Kad smo već kod lijepljenja obavijesti na stabla, okolišna osvještenost nije, well, na visokoj razini: Ohrid je još okej, ali Skopje... Dok smo se s aerodroma vozili prema Ohridu, glavni grad me se dojmio - osvijetljene zidine i most preko Vardara, prometne ulice i zgrade obnovljene uz pomoć dobrih ljudi iz Europe i Amerike. Nekoliko dana poslije, po danjem svjetlu i pri +40, prljavština, smeće i isparavanja bili su nepodnošljivi, a Vardar tek plitka kaljuža. Ima Skopje šarma: čaršija s druge strane kamenog mosta podsjetila me na onu sarajevsku, utvrda na brdu doista je impresivna, a noćni pogled na grad nezaboravan.
Okusili smo i nešto noćnog života, i to me doista oduševilo: sjajna glazba, salsa akademija u pubu, puno različitih ljudi, najrazličitijih profila i dobi, prije toga super klopa u restorančiću Nadžak. Hotel Skopski Merak u koji su nas smjestili sažima cijelu sliku koju sam, u vrlo kratkom vremenu, dobila o Skopju: svaka soba ima kompjutor s internetom, ali i dlake u krevetu, prljave podove i potrganu masažnu stijenu. Svejedno, bilo je lijepo i poetski pozitivno, nekako s mirisom prohujalih vremena, ali sad kad u prozi razmišljam o tome, cijenim lijepu zelenu travu i trgovačko društvo Zrinjevac.
već sam dugo vaša komitentica i veoma zadovoljna načinom vašeg poslovanja, ali ima nešto što me jednako tako dugo iritira i opetovano mi bode oči svaki put kad se koristim vašim bankomatom. Po završetku transakcije, vidim poruku:
Uzmite VAŠU karticu!
Ovo je doista česta, ali svejedno velika pogreška - nije stvar u odabiru 'pristojnije' ili 'nepristojnije' opcije, odnosno VAŠU u ovom slučaju nije oblik 'iz poštovanja'. Tu treba stajati povratno-posvojna zamjenica SVOJU, koja se, bez obzira na to persirate li osobu ili ne, rabi u navedenom obliku. Povratno-posvojna zamjenica govori da nešto pripada licu o kojemu je riječ u rečenici (u ovom je slučaju to subjekt: Uzmite (vi) SVOJU (ne vašu) karticu). Ona zamjenjuje sve posvojne zamjenice, a povratna je zato sto se radnja 'vraća' na subjekt, npr. Ja imam SVOJU knjigu, a ti si SVOJU izgubio.
Pri korištenju bankomata uglavnom nema dvojbe ni zabune pri poruci koju gramatički netočno odašiljate, ali do zabune i te kako moze doći: Blanka je izgubila NJEZINU knjigu. Pod pretpostavkom da je ova rečenica gramatički točna, značenje joj je da je Blanka izgubila knjigu od, recimo, neke svoje prijateljice. Ako pak želimo reci da je Blanka izgubila Blankinu knjigu, reći cemo: Blanka je izgubila SVOJU knjigu.
U nadi da ćete uvažiti moju dobronamjernu sugestiju, srdačno vas pozdravljam!
Poštovana gospođo TW,
zahvaljujemo se na Vašem javljanju. Vaša primjedba proslijeđena je stručnim službama.
Još jednom zahvaljujemo na Vašem trudu da svojim primjedbama i sugestijama pomognete našim stručnim službama kako bi naše usluge bile što kvalitetnije.
U nadi daljnje uspješne suradnje, srdačno Vas pozdravljamo.
S poštovanjem
PBZ
Živi bili pa vidjeli - pratite stanje na bankomatima!
Nisam bila u blizini bloga niti hrvatskog dnevnog tiska nešto manje od tjedan dana, pa hvala Comradeu P Smithu na sljedećem komentaru:
1.
Može li jedna rasprava vezana za jučerašnji članak u Jutarnjem - prevođenje za potrebe EU u svjetlu zmazane žarulje od cca. 2,5 W.
Dakle - koji kaco, zašto, koliko, tko, kada, kako, može, ima...? Iskustva, preporuke, upute, disklejmeri. Ima li koga?!?
Ako je problem - može i na forum.hr ili slično.
2.
Novopečeni sudski tumači - jeste li se dobro opekli, a? "Obuka" i te sheme, geddit? Vreća novaca za što točno?!? Pravilnik u kupe, divlji kopitolizam (sic) u špade. Ima li koga?!?
Ako je problem - može i na forum.hr ili slično.
Ajmo, molim vas!
Sori ako ovo izgleda kao uzurpacija/inkroučment;-) Ali - u zemlji u kojoj u nomenklaturi zanimanja prevoditelj ne postoji - čini mi se korisnim, a-e. Hvala!
Za one koji ne znaju o čemu je riječ, kao što ni ja u moru raznoraznih informacija iz najrazličitijih izvora nisam znala, evo članka iz Jutarnjeg:
p.s. Nadoknađujući, otkrila sam da o istome pišu dvije kolegice: Otprilike isto i Master Mind - ima zgodnih i vrlo istinitih komentara, pa navratite i do njih!
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
