Šta ti je napredak - prije samo 150 g. nisu nam dali da glasamo, radimo izvan kuće, otkrivamo previše kože (a mozga tek, nedajbože!), a danas smijemo skoro pa sve. Dali su nam to ustavno, demokratsko pravo izbora na papiru: moš bit angel in the house u modernoj interpretaciji koja uključuje posao za džeparac i obitelj (jer nauštrb svakog posla za više od džeparca pati obitelj) il možeš bit fallen woman u modernoj verziji, koja je nešto blaža od one viktorijanske, ali koju možeš bez opasnosti po život prakticirati jedino u gradovima do milijun stanovnika (nikako u, recimo, primorskim malim i velim mistima). Tako otprilike izgleda ta bipolarna lepeza prava na izbor: između su napola pune i napola prazne čaše koje su jedno ili drugo ovisno o trenutačnoj razini stresa, anksioznosti i ekscitiranosti zbog pokušaja da dokažeš sebi, njemu, njima i svima da se sve to može i da Kirche, Kinder i Kueche + Karriere + puno stvari koje ne počinju na K (a i neke koje počinju, al ne na njemačkom) danas vrlo dostižan nekadašnji ideal. Uz blagodati paralelnog procvata psihoterapije i psihofarmaka, ili alternativnih načina liječenja, među koje ubrajam i pisanje bloga.
U ranim danima masovnijeg korištenja interneta slavio se njegov demokratski potencijal: napokon prostor u kojemu neće biti važno što si crnac, musliman, Srbin, Rom ili žena (pripadnice krhkijeg spola vrlo se često u javnom prostoru spominju rame uz rame sa zakinutim manjinama)! Međutim, ubrzo su se pojavile studije koje su tvrdile da u virtualnom prostoru i komunikaciji koja je ograničena na jezik (u nedostatku tijela, odjeće, glasa) vrijede jednake rodne hijerarhije koje prožimaju društvo u cjelini, odnosno, seksizma i te kako ima. U tim istim ranim danima (1994/95) tvrdi se da su žene nedovoljno zastupljene i izložene raznim oblicima uznemiravanja, ponajviše seksualnog: istraživanje rodnih razlika u virtualnoj stvarnosti MUD-ova ustanovilo je, naravno, da se razlike u komunikaciji muškaraca i žena iz stvarnog svijeta prenose u virtualni: muškarci koriste agresivnije i nasilnije slikovlje, dok su žene zamjetno osjećajnije i suosjećajnije prema drugim likovima.
Jedna druga studija ističe slično: muški i ženski stil postiranja, ali i drukčiju etiku komunikacije: ono što muškarci drže poželjnim i prihvatljivim, žene odbijaju, i obrnuto. Upravo zbog zadnje činjenice nastaju kratki spojevi u komunikaciji ograničenoj na tekst, ali dekontekstualiziranoj i lišenoj pogleda na jezik tijela i neverbalnih signala, dolazi do fenomena flaminga
koji je onda vrlo lako staviti u kontekst spolne/rodne diskriminacije.
Dakle, smijemo glasati, pisati blog, raditi sve nekad muške poslove i nismo više vještice niti sile nečiste u javnom diskursu, ali još uvijek zarađujemo manje od muških kolega i na intervjuu za posao nas imaju pravo pitati jesmo li u vezi i kad planiramo roditi. Na neeksplicitnoj razini stvari su daleko složenije, jer mentalni se obrasci najteže iskorjenjuju, a lako skriju u svakodnevnoj uporabi i lako se s njima manipulira. Tako je u RL, a kako je na blogu, ili općenito u virtualnom prostoru? Postoji li seksualna diskriminacija, jeste li je osjetili, kako i kada, ili je internet, a s njime i blog, trijumf demokracije? I naravno da me ne zanimaju samo ženska iskustva!
*op.prev. i a. - lažni parnjak engleskog 'sex' u naslovu posta, a u značenju biološki određene kategorije spola upotrijebljen je s tendencijom povećavanja broja slučajnih i namjernih prolaznika koji pretražuju po ključnim riječima
Post je objavljen 26.07.2007. u 00:19 sati.