Kad izražavam svoje skromno mišljenje (IMHO), od mene nikada nećete čuti da je nešto 'originalno'. Originalnost je krajnje neistinit, ili neprecizan kriterij, ako baš hoćete. U ovoj našoj stotine i stotine godine staroj kulturi i civilizaciji teško da nešto nije već viđeno - razlika je pri tomu jedino u našem vlastitom znanju, informiranosti i horizontu očekivanja. Recimo, moj se dečko oduševio 'originalnošću' izvrnute perspektive Matrixa, dok je meni to bila čista holivudizacija Baudrillarda (On je stomatolog. Ne Baudrillard, moj dečko.)
Rizom mi sve češće pada na pamet kad razmišljam o kronologiji društvenih i kulturnih fenomena, a za prijelaz prema promjenama u poimanju i usvajanju znanja znakovito je da ga bolje opisuje Wikipedia neko Bitijev Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. U rizomu se ukida kronologija i hijerarhija, što je teorijska utopija koja sjajno služi svrsi ilustracije, ali praksa voli i jednu i drugu prije spomenutu. I ja volim kronologiju (hijerarhiju nešto manje - nekako bolje zvuči kad je zovem listom prioriteta), i mislim da se katkad odlično uklopi u teoriju.
Recimo, da sam prije 15 ili više godina htjela nešto 'baciti na papir' (u značenju zapisati), doslovno bih to učinila: uzela bih papir (najprije je to bio fini cvjetni spomenar, potom 'odrasli' rokovnik), uzela kemijsku, i švrljala ili krasopisala, ovisno o raspoloženju. Pisala sam najčešće 'da posložim stvari', a kad sam bila posebno raspoložena, pridružila bih tekstu i fizičku dimenziju slaganja: isječke, zgužvane porukice koje su mi dobačene u razredu preko tri ili četiri klupe (jel se to više radi?) i slične parafernalije prikeljila bih uz tekst, pa nek se zna.
Kad pogledam formu i sadržaj svojih tekstova danas, na prvi se pogled čini da su se struktura i sadržaj radikalno promijenili, kao uostalom i vrijeme i mjesto radnje. Laptop je zamijenio rokovnik, Flickr albume, Skype mailove pismovnog karaktera, onakve kakvi se pišu samog pisanja, a ne sadržaja radi. Ali i dalje 'bacam na papir' i 'slažem' stvari. Sad, papir nije uvijek bilo kakav papir, slaganje može značiti sve i svašta, i stvari vrijedne slaganja su se promijenile, ali princip i potreba za bilježenjem ostali su isti.
Blog je novo ime za stare načine i potrebe. U renesansi su obični građani imali uradi-sam potrebu stvarati vlastite medije. Informacija je tada bilo daleko manje nego danas, ali izum tiskarskog stroja dao je nagovijestiti kojom će se brzinom one umnažati. Renesansni blogovi bili su dnevnici ('commonplace books'), ukrašeni slikama, crtežima i potpisima:
Praksa samoizdavaštva (za ogrančen ili nepostojeći broj čitatelja) nastavila se i oko 1900. g., kada su tržište preplavile džepne tiskarske preše: bile su jeftine i svatko je pomoću njih mogao tiskati što je htio, ali nisu zaživjele. Njihovi veliki rođaci, sličniji Gutenbergovoj preši, endemično postoje i danas, među entuzijastima koji nastoje vratiti dušu mrtvom i bezdimenzionalnom slovu na papiru. Evo njihovog pokušaja da im se glas čuje, i u tome smislu, njihova bloga:
Riječ 'blog' kao simbol prijelaza iz starih u nove medije našla se na vrhu popisa riječi godine 2004. u izboru Merriam-Webstera. Godinu poslije uvrštena je u njihov rječnik, i tu postala originalom u smislu svoje leksikografske povijesti, a djetetom evolucije u svakom drugom smislu. Kako li će se ljudska potreba za zapisivanjem i slaganjem, te pronalaženjem smisla u informacijskom kaosu, zvati 2014?
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
