nedjelja, 29.04.2007.
In memoriam memories
Što ti je prava slika u kombinaciji s pravom glazbom pravilno naciljana na tvoj osjetljivi titravi čip - slušam Otvoreno posvećeno Ivici Račanu i povremeno pogledavam crnilo na ekranu, i dok mi je malo uvrnuta ta dostojanstveno-estradna patetika HRT-a, uvjerljivije mi pogađa žicu od Epicentra Mirjane Hrge u koji su uz crno-bijele fotke nalijepili Sinatrin My Way. Da sam ja Račan, draže bi mi bilo da su mi nalijepili isječak iz Laku noć Hrvatska - ne bi se baš toliko kosilo s onom dobrom starom o mrtvima sve najbolje. Zbog spomenute kičaste kombinacije multimedija (kič=nešto što želi izgledati kao nešto što nije i neće biti) titram danas iznutra i ježim se izvana, a kako su se umjetno izazvane emocije spojile s vremenom za kontemplaciju, pred očima mi se doslovce razlijeva kaleidoskopska slika prohujalih ljudi i događaja.
Sjećam se, recimo, kako je bio prosinac 1999., ja sam živjela na Savi i baš tu subotu učila za neki tutorial, seminar ili što već, iz jednih ili drugih jezičnih vježbi, a sutradan su mi ujutro docimerice pričale kako se u Bestu oko nekih doba prekinuo koncert i upalila su se svjetla. Umro je Franjo Tuđman. Dok se masa ljudi kretala prema Pantovčaku, ja sam se po zimi i pod tmurnim nebom zaputila u Siget, kod tete na ručak - bila je ta nedjelja u mjesecu. Psihički sam se pripremila na svakidašnje jadikovke i tješila se pomislima na finu hranu koja će mi pomoći da prebrodim more riječi, ali nisam bila spremna na Franjinu sliku i svijeću nasred stana. E da je barem tu stalo: nakon epopeje o prvom, drugom i domovinskom ratu te elegije o Hrvatskoj, ni snašla se nisam, a već sam, bez kišobrana i rukavica, gazila negdje od Britanca, čini mi se, prema... Gore (Zagreb still didn't shrink to a manageable size back then). Nakon 4 sata, teta je više počela osjećati svoj artritis nego ljubav prema Vranji i domovini, pa smo se vratile, ne upisavši u knjigu žalosti ono famozno: Predsjedniče, hvala vam na svemu!. Moj je djed često ponavljao kako su on, Tuđman, i Papa vršnjaci. Tada sam se zapitala tko će od njih zadnji ostati, danas znam da je to Papa. Bio.
Sjećam se ljeta u Konstanzu, 2003., ljetna škola - dva tjedna Body and the Media, kulturalnih studija u sjajnom celofanu, puno kava i puno previše cigareta, kebaba u neograničenim količinama i smijeha, smijeha i smijeha s Vlastom i Ivicom. Simpatični tamnoputi Njujorčanin prva je osoba s kojom sam sjela na ručak drugi dan u menzi - pitao me jesam li studirala u Americi, cos my English is perfect. Ručali smo zajedno još dosta puta, popili puno pića s veselim grčkim društvom, diskutirali o američkim i hrvatskim kulturalnim studijama i osmislili plakat za konačnu prezentaciju. Prošla je radionica, prošlo ljeto - razmijenili smo nekoliko mailova i utopili se u svoje respective lives - Mohan je počeo raditi za Esquire, ja sam, well, počela i nastavila raditi sve i svašta. Pisao je da se preselio u novi stan na Manhattanu i zanimalo ga je, što mislim, tko će biti novi papa sad kad je Ivan Pavao II. umro. Nisam odgovorila na taj mail, ali često sam mislila na jedinog Njujorčanina (sa Šri Lanke) kojeg znam. Sam poznavala. U siječnju ove godine, moguće da je bilo i početkom veljače, u pauzi između prijevoda zaguglala sam njegovo ime. I doznala: Mohan Seneviratne, a 32-year-old online producer for Esquire Magazine, died Friday of a neck injury suffered from a swim. On New Year's Day, Mohan was one of 200 people who jumped in the icy waters of the Atlantic - an annual ritual led by members of the Polar Bear Club, at Coney Island. It's unclear just what happened, but some think he hit a sandbar while diving in, causing a severe spinal cord indury. 15 minuta mi je trebalo da nađem sliku toga Mohana, i tih sam 15 minuta živjela u nadi da postoje dvojica, s istim imenom i prezimenom, istih godina, ali jedan je živ, drugi više nije. Nakon 15 minuta nada je nestala.
Sjećam se i nadarenog glazbenika vunderkinda, svoga starijeg susjeda, brata svoje frendice. Smijao se široko, pozdravljao me glasno u svojoj glazbarskoj uniformi za nastupe i sprovode, a onda je otišao studirati i rjeđe sam ga viđala. Moramo obavezno na kavu! govorio je kad god bi me sreo, a ja sam obećavala, pa naravno, obavezno, i opsjednuta i opčinjena šarenilom svijeta i sa svojim 17 godina zaboravljala svoja obećanja. 1997. u vrelo ljeto (bilo je vruće i sparno i nisam imala ništa crno niti tamno niti dugih rukava) glazbari su svirali na njegovu sprovodu. Lijes je bio bijeli, a ja se još uvijek trudim da cvijeće koje stavim u bijelu vazu bude bijelo.
Sjećam se osjećaja, a godinu bih morala izračunati ili potražiti na još jednom nadgrobnom spomeniku, kad sam čula da je na cesti malo izvan grada poginuo prvi dečko koji me zvao Tajči (frizurica, loknice, a Tatjana Matejaš te predratne '90 popularnija nego ikad), slijedio po Rogaču na Šolti na ljetnom kampu za učenje engleskog (neposredno prije desanta, kad nas evakuiraše u Split) i pitao Oš hodat sa mnom? Već je tada, tek malo stariji od mene, nosio rasparane traperice, zakovice i furao se na Sex Pistolse. Godinama poslije (njegove su bile buntovne i burne, needless to say, moje puno manje i na puno konvencionalniji način) združilo nas je amatersko kazalište i turneja po Hrvatskoj - od Dugog Otoka pa sve do Zagreba. Kad je bio trijezan, recitirao je uglavnom Štulića, a jednom mi je naškrabao nešto za što ni dan danas ne znam je li njegovo ili Johnnyjevo iz mladih dana. Čuvam to u nekoj kutiji prepunoj suhog cvijeća, kamenčića i školjki koja pomalo gubi smisao jer ne znam više koja me od tih velikih malih uspomena uz što veže.
Eto što mi večeras učini prava slika u kombinaciji s pravom glazbom pravilno naciljana na moj osjetljivi titravi čip. Da je više slika i više ogoljenih čipova, postala bih Elizabeth Barret Browning. Ili Danielle Steel.
- 23:44 - Dodaj komentar
(13) - Print
- #
utorak, 10.04.2007.
Muke po Power Pointu
Svaki prosječan prevoditelj, kojih puno znam, i svaka prosječna prevoditeljica, među koje i sebe ubrajam nađu se na tim mukama - na svakodnevnoj ili manje svakodnevnijoj bazi. Katkad mi bude drago kad mi ponude ppt prezentacije za prijevod - dočekam to kao sporadičan odmor u trenucima zasićenosti gustim i neprohodnim tekstom - ali u velikom broju slučajeva požalim, uvijek iz istih razloga.
Kao prvo, 80% predavača i predstavljača ne zna napraviti Power Point prezetaciju. Osim što ih prekrcaju slikama, animacijama, bojama i specijalnim efektima pa skidanje tih 10 (obično nezipanih) MB traje 10 minuta i zaguši mi sve inboxe osim yahoo-a (odgovor na pitanje zašto i dalje imam 'tu seljačku adresu'), ne znaju ni što bi s tekstom. Rezultat je obično prekrcan slajd u punim rečenicama, a odluče li pak hrabro biti eliptični, srežu ključni i najinformativniji dio rečenice, pa sad ti to prevedi. Nesvjesni postojanja polja ispod slajda na kojem piše 'click to add notes', ljubitelji i ljubiteljice čitanja s papira odnosno ekrana napišu sve što su i nisu željeli reći, pa je rezultat nerijetko font 8, barokni početak i rokoko kraj, s okljaštrenom laconica brevitas sredinom. U tom slučaju, nakon nerijetkih živčanih slomova, na kraju posegnem za dobrim starim i prokušanim načelom: Što doslovnije, to bolje!
Ima jos problema s Power Pointom, a jedan od njih je i što nema opciju brojanja znakova, pomoću koje se u pisanim tekstovima broje kartice. Počesto je ta opcija ni od kakve koristi, budući da su katkad prezentacije prekrcane dijagramima, tortnim grafikonima i kartama koje je nemoguće editirati, a ako mi se i posreći da kliknem na pravi gumbić pa mi se otvori slika u editu, to traje i traje i traje, otprilike koliko bi trajalo da prevedem i uredim karticu teksta! Imam ja i svoju hitnu interventnu jedinicu u tim slučajevima (Tonći,  ), koja mi skrati muke i usput počupa sebi kosu, zgražajući se nad informatičkom nepismenošću tvoraca prezentacije. I kako sad naplatiti te fizičke i duševne boli?
Većina naručitelja kaže: molim, izračunajte kartice, što se onda sastoji od copy-paste teksta u word dokument i brojanja kartica regularnim putem (sama spomenuta procedura traje!) Neki, navodno, uzimaju jedan slajd kao jednu karticu, vodeći se logikom da su neki prekrcani tekstom, a neki istim siromašni, pa to dođe na isto. S ovom se opcijom u potpunosti slažem, uračuna li se tu još trud oko editiranja, pisanja, brisanja i slikovnih materijala, ali rijetki će na nju pristati. Čula sam i savjet: jedna riječ=jedna kuna, ali još nisam naišla na naručitelja koji bi mi platio 1000 kn za prezetaciju od 15-ak slajdova. Puno mi se logičnijim čini uzeti tu kunu po riječi kada se radi o grafovima i slikama: primjerice, copy-paste tekst i pretvoriti ga u normalne kartice, a za grafove riječ=kuna, što zna ispati zgodna, a opet realna svota. Od Power Pointova osobno imam dodatnu korist jer obično idu uz usmene prijevode (mahom konsekutivu), pa se, dok prevodim, pripremam za usmeni dio, ali zapravo bi me jako zanimala iskustva i prakse kolega i kolegica s ovakvim materijalima.
Davno sam naučila (mislim da je bilo na nekoj opasnoj pogrešci, u jednom od prvih poslova) da naručitelji dokument koji daju na prijevod žele na ciljnom jeziku u istom formatu u kojem su ga poslali na izvornom jeziku, osim ako izričito nije navedeno drukčije. Znači, nema printanja dokumenta za prijevod, otvaranja novoga dokumenta u wordu i nagađanja o kojem se fontu i razmaku radi - najsigurnije i preporučeno je otvoriti originalni dokument i pisati, odnosno prevoditi u njemu. Naravno, printani dokument uvijek je uz mene dok to radim, po njemu šaram, pišem i brišem, ali to je nešto drugo. U takvim slučajevima počesto, da izbjegnem pisanje i brisanje u wordu, uključim opciju INSERT, kojom novi tekst ide preko staroga. Opcija je to koja je počesto dragocjena, a u Power Pointu bi bila od neprocjenjive vrijednosti - uštedjela bi barem trećinu, a počesto i polovinu vremena potrebnog za prijevod. Označi, delete/cut, piši, označi, delete/cut, piši, pa opet, pa opet i opet. Izloživši problem svome IT stručnjaku (Tonći, ), dobila sam potvrdu da Power Point doista nema integriranu INSERT/DELETE opciju, ali i tip što bi moglo riješiti moj problem. Rješenje se zove Open Office i inačica je Microsoftova paketa, te nudi program sličan ppt-u pod nazivom Impress, koji ima spomenutu opciju. Problem je bio jedino hoće li biti kompatibilan s ppt-om, odnosno, hoću li u njemu moći otvoriti, editirati, pa opet sačuvati originalnu ppt prezentaciju. Nije bilo druge neko skinuti program s neta i provjeriti koje su mu mogućnosti. Skinula sam ga ovdje, pokušala, i voila - sve šljaka, uz bitnu uštedu vremena! Nisam ga još dovoljno iskušavala da skužim mane, a prednosti su značajne, pa toplo preporučam!
- 20:22 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
četvrtak, 05.04.2007.
A long long day
Jučer je bio dug dug dan – toliko dug da ga jednostavno nisam imala snage još malo produžiti, makar i omiljenim radnjama koje zapuštam budući da se u zadnje vrijeme vrijeme premalo opuštam: čitanje, gledanje filmova, pisanje bloga. Uspjela sam škicnuti udarne vijesti i vidjela da se djelić moga dugog dana pojavio u svim dnevnicima: u zagrebačkom Sheratonu uvaženi skup uvaženih gostiju – međunarodna energetska konferencija.
Službeni jezik skupa trebao je biti engleski, a svi su ministri iz mnogih zemalja sudionica (čak 37!) trebali dovesti svoje prevoditelje. Matematiku ne njegujem od srednje škole pa nikako nisam uspijevala izračunati koliki je prostor u Sheratonu u koji bi trebalo stati toliko kabina s toliko prevoditelja, pa sam (znati)željno iščekivala taj veliki utorak. Nisam predugo čekala, istinabog, jer poziv mi je stigao u četvrtak poslijepodne, što već puno govori o organizatorima i pažnji koju pridaju prijevodu, tako da sam već otprilike znala što (ne)očekivati.
Očekivati:
1. Floskule u kombinaciji s kvazivisokostručnim terminima
2. Čitane govore
3. Milijune, milijarde, stotine i tisuće eura i dolara te godine i raspone desetljeća u izobilju
4. Puno škljocanja i mikrofona
5. Gladnu rulju koja u svakoj pauzi sune na prosječnu sheratonsku hranu, kavu i piće da si ublaži muke i lakše izdrži sljedeće predavanje
Ne očekivati:
1. Pisane materijale
2. Popis sudionika
3. Agendu općenito
4. Nikakvu pozornost, osim u slučaju zamjetne pogreške ili šutnje zbog neartikuliranog govornika
Ukratko, i očekivana i neočekivanja očekivanja su se ostvarila. U ponedjeljak, u 10 uvečer, znala sam samo da se moja malenkost očekuje oko 8 ujutro, na registraciji i sigurnosnoj provjeri, a o poslu koji ću obavljati znala sam da će to biti – prevođenje! Pripremila sam se što sam najbolje mogla i znala – kupila sam novo odijelo, dopunila svoj postojeći glosar iz energetike, nagutala se kalcija s vitaminom C i nadrogirala se Angiseptom jer me je grlo opasno napuštalo i, ajmo. Sigurnosna je provjera bila vrhunska – u hotelu se nalaze premijer, ministar gospodarstva, te ministri iz 10-ak zemalja, 15 zaštitara hoda uokolo, ali zato je moj kolega nesmetano unio torbu od pet kila direkt u konferencijsku salu. Moglo je bit i par kila plastičnog eksploziva. Vrhunac svoje profesionalne ostvarenosti doživjela sam već i prije početka 10-satnog radnog dana, kad su me akreditirali plavom vrpcom i natpisom 'technical staff'. Sad mi skener ne radi, ali čim ga stavim u funkciju, skenirat ću akreditaciju i staviti je na desktop, onako, da mi posluže u slučajevima krize identiteta.
Bilo je, pa, naporno i nabrijano. Puno je pozornosti posvećeno osvjetljenju, različitim nijansama ružičaste i ljubičaste na mini-displejima, amblemima i zastavicama prisutnih zemalja, postavljanju kabina i količine tehničke opreme koje se ne bi postidila niti tehnička podrška na koncertu Simply Reda. Ukratko, cijeli dan je bilo otprilike ovako: izvana sve blješti i sjaji, jer to je bitno, a iznutra, koga briga. A ja sam bila iznutra, i ne volim baš biti u takvoj poziciji.
A funkcioniralo je zapravo dobro, pogotovu uzevši u obzir činjenicu da smo, ne svojom krivnjom, došli potpuno nespremni, a jedini problemi su se pojavili na releju – kaže moj kolega, jer ja sam malo autistična kad imam svojih 15-20 minuta prijevoda. Ne znate što je relej? Vidite, to nisu znali ni sudionici koji su se, navodno, okretali prema nama nezadovoljni onim što čuju u svojim slušalicama, ali ne dok smo mi izravno prevodili s engleskog na hrvatski ili obratno, već dok smo bili 'na releju'. Na releju smo bili kad je govorio ministar razvoja iz Moldavije, na svom jeziku, a njegova službena prevoditeljica je to prevodila (odnosno, čitala) na engleskom. Mi onda relejem preuzimamo njezin prijevod na engleski i prevodimo to na hrvatski. Twice removed from reality. E da je barem twice – ovo je bilo miljama dalje, jednako kao i relej kolegice koja je istu stvar radila s makedonskog. Naime, kad ja ništa ne dobivam u slušalicu, onda je prijevod – ništa. Ako izvor, ili u ovom slučaju posrednik, kasni, kasnim i ja. Ako je isti taj izvor, ili posrednik, apsolutno i potpuno nesuvisao, ja to možda mogu malo poboljšati, ako baš dobro znam o čemu se radi, ili prenijeti u istom obliku, što je zapravo uspjeh za mene, koja nisam odgovorna za izvornik (a posrednik je u mom slučaju moj izvornik). Ali pogledi su bili usmjereni prema našoj kabini, jer ljudi su mahom slušali nas, nesvjesni neke tamo muke i torture suočenosti s nepoznatim materijalom i nekog tamo releja. A ja si mislim, ma osvijestit ću ja vas, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u životu – kao prezentacije žive ili virtualne stjuradese o sigurnosnim mjerama, svi ćete vi meni prije početka revijalnog dijela ove vaše farse odslušati drukčiju, ali ključnu prezentaciju: što su kućice neobasjane reflektorima, tko su mali crnci koji sa slušalicama i mikrofonima sjede u akvarijima i što su ti dugmići ispred njih.
Nakon ove poprilične nelaskave epizode, dogodila se i jedna koju sam ja sebi laskavo protumačila: u pauzi mi je prišla jedna mlađahna novinarka i zamolila me da joj ustupim materijale koje imam, jer je primijetila da – čitam. Zahvalila sam joj na komplimentu i rekla da se obrati organizatorima, pa ako bude bolje sreće nego ja, neka mi ponese jedan primjerak.
Jezičnih bisera je bogme bilo – imala sam užasan poriv svaki put reći 'ulje' kad god bi oni rekli 'oil', tako da sam si na kraju na papir A4 formata napisala oil=nafta, i držala sam to ispred sebe cijelo vrijeme. Gas pipeline sam dobrih 15 minuta prevodila kao cjevovod za plin, dok mi se odjednom nije upalila lampica da bi to mogao biti, zamislite, plinovod, a definitivni highlight je bio kad sam, izmoždena, 20 minuta prije kraja, dvaput ponovila da će gospodin 'dati prezentaciju' (give a presentation) na tu i tu temu. Pokušaj da se ispravim glasio je: 'reći prezentaciju'!
Grk, Rus, nabrijani Amerikanac, još jedan Rus, pa, majkomoja, Japanac iz Njemačke s prezentacijom na engleskom, pa Rumunji, pa Bugari, a već je skoro 6 sati... Pola sata kasnije bila sam vani, izašla neprimjetno kao što sam i ušla. Moj glas i ja utrpali smo se u taksi i odvezli se doma na zasluženi odmor, u ritmu Carmine Burane – jeste kad čuli da to svira u nekom taksiju?! Meni je drago da sinoć jesam – nekako mi je baš trebalo.
- 00:02 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
|
