translator goes berserk

nedjelja, 29.04.2007.

In memoriam memories

Što ti je prava slika u kombinaciji s pravom glazbom pravilno naciljana na tvoj osjetljivi titravi čip - slušam Otvoreno posvećeno Ivici Račanu i povremeno pogledavam crnilo na ekranu, i dok mi je malo uvrnuta ta dostojanstveno-estradna patetika HRT-a, uvjerljivije mi pogađa žicu od Epicentra Mirjane Hrge u koji su uz crno-bijele fotke nalijepili Sinatrin My Way. Da sam ja Račan, draže bi mi bilo da su mi nalijepili isječak iz Laku noć Hrvatska - ne bi se baš toliko kosilo s onom dobrom starom o mrtvima sve najbolje. Zbog spomenute kičaste kombinacije multimedija (kič=nešto što želi izgledati kao nešto što nije i neće biti) titram danas iznutra i ježim se izvana, a kako su se umjetno izazvane emocije spojile s vremenom za kontemplaciju, pred očima mi se doslovce razlijeva kaleidoskopska slika prohujalih ljudi i događaja.

Sjećam se, recimo, kako je bio prosinac 1999., ja sam živjela na Savi i baš tu subotu učila za neki tutorial, seminar ili što već, iz jednih ili drugih jezičnih vježbi, a sutradan su mi ujutro docimerice pričale kako se u Bestu oko nekih doba prekinuo koncert i upalila su se svjetla. Umro je Franjo Tuđman. Dok se masa ljudi kretala prema Pantovčaku, ja sam se po zimi i pod tmurnim nebom zaputila u Siget, kod tete na ručak - bila je ta nedjelja u mjesecu. Psihički sam se pripremila na svakidašnje jadikovke i tješila se pomislima na finu hranu koja će mi pomoći da prebrodim more riječi, ali nisam bila spremna na Franjinu sliku i svijeću nasred stana. E da je barem tu stalo: nakon epopeje o prvom, drugom i domovinskom ratu te elegije o Hrvatskoj, ni snašla se nisam, a već sam, bez kišobrana i rukavica, gazila negdje od Britanca, čini mi se, prema... Gore (Zagreb still didn't shrink to a manageable size back then). Nakon 4 sata, teta je više počela osjećati svoj artritis nego ljubav prema Vranji i domovini, pa smo se vratile, ne upisavši u knjigu žalosti ono famozno: Predsjedniče, hvala vam na svemu!. Moj je djed često ponavljao kako su on, Tuđman, i Papa vršnjaci. Tada sam se zapitala tko će od njih zadnji ostati, danas znam da je to Papa. Bio.

Sjećam se ljeta u Konstanzu, 2003., ljetna škola - dva tjedna Body and the Media, kulturalnih studija u sjajnom celofanu, puno kava i puno previše cigareta, kebaba u neograničenim količinama i smijeha, smijeha i smijeha s Vlastom i Ivicom. Simpatični tamnoputi Njujorčanin prva je osoba s kojom sam sjela na ručak drugi dan u menzi - pitao me jesam li studirala u Americi, cos my English is perfect. Ručali smo zajedno još dosta puta, popili puno pića s veselim grčkim društvom, diskutirali o američkim i hrvatskim kulturalnim studijama i osmislili plakat za konačnu prezentaciju. Prošla je radionica, prošlo ljeto - razmijenili smo nekoliko mailova i utopili se u svoje respective lives - Mohan je počeo raditi za Esquire, ja sam, well, počela i nastavila raditi sve i svašta. Pisao je da se preselio u novi stan na Manhattanu i zanimalo ga je, što mislim, tko će biti novi papa sad kad je Ivan Pavao II. umro. Nisam odgovorila na taj mail, ali često sam mislila na jedinog Njujorčanina (sa Šri Lanke) kojeg znam. Sam poznavala. U siječnju ove godine, moguće da je bilo i početkom veljače, u pauzi između prijevoda zaguglala sam njegovo ime. I doznala: Mohan Seneviratne, a 32-year-old online producer for Esquire Magazine, died Friday of a neck injury suffered from a swim. On New Year's Day, Mohan was one of 200 people who jumped in the icy waters of the Atlantic - an annual ritual led by members of the Polar Bear Club, at Coney Island. It's unclear just what happened, but some think he hit a sandbar while diving in, causing a severe spinal cord indury. 15 minuta mi je trebalo da nađem sliku toga Mohana, i tih sam 15 minuta živjela u nadi da postoje dvojica, s istim imenom i prezimenom, istih godina, ali jedan je živ, drugi više nije. Nakon 15 minuta nada je nestala.

Sjećam se i nadarenog glazbenika vunderkinda, svoga starijeg susjeda, brata svoje frendice. Smijao se široko, pozdravljao me glasno u svojoj glazbarskoj uniformi za nastupe i sprovode, a onda je otišao studirati i rjeđe sam ga viđala. Moramo obavezno na kavu! govorio je kad god bi me sreo, a ja sam obećavala, pa naravno, obavezno, i opsjednuta i opčinjena šarenilom svijeta i sa svojim 17 godina zaboravljala svoja obećanja. 1997. u vrelo ljeto (bilo je vruće i sparno i nisam imala ništa crno niti tamno niti dugih rukava) glazbari su svirali na njegovu sprovodu. Lijes je bio bijeli, a ja se još uvijek trudim da cvijeće koje stavim u bijelu vazu bude bijelo.

Sjećam se osjećaja, a godinu bih morala izračunati ili potražiti na još jednom nadgrobnom spomeniku, kad sam čula da je na cesti malo izvan grada poginuo prvi dečko koji me zvao Tajči (frizurica, loknice, a Tatjana Matejaš te predratne '90 popularnija nego ikad), slijedio po Rogaču na Šolti na ljetnom kampu za učenje engleskog (neposredno prije desanta, kad nas evakuiraše u Split) i pitao Oš hodat sa mnom? Već je tada, tek malo stariji od mene, nosio rasparane traperice, zakovice i furao se na Sex Pistolse. Godinama poslije (njegove su bile buntovne i burne, needless to say, moje puno manje i na puno konvencionalniji način) združilo nas je amatersko kazalište i turneja po Hrvatskoj - od Dugog Otoka pa sve do Zagreba. Kad je bio trijezan, recitirao je uglavnom Štulića, a jednom mi je naškrabao nešto za što ni dan danas ne znam je li njegovo ili Johnnyjevo iz mladih dana. Čuvam to u nekoj kutiji prepunoj suhog cvijeća, kamenčića i školjki koja pomalo gubi smisao jer ne znam više koja me od tih velikih malih uspomena uz što veže.

Eto što mi večeras učini prava slika u kombinaciji s pravom glazbom pravilno naciljana na moj osjetljivi titravi čip. Da je više slika i više ogoljenih čipova, postala bih Elizabeth Barret Browning. Ili Danielle Steel.