Jučer je bio dug dug dan – toliko dug da ga jednostavno nisam imala snage još malo produžiti, makar i omiljenim radnjama koje zapuštam budući da se u zadnje vrijeme vrijeme premalo opuštam: čitanje, gledanje filmova, pisanje bloga. Uspjela sam škicnuti udarne vijesti i vidjela da se djelić moga dugog dana pojavio u svim dnevnicima: u zagrebačkom Sheratonu uvaženi skup uvaženih gostiju – međunarodna energetska konferencija.
Službeni jezik skupa trebao je biti engleski, a svi su ministri iz mnogih zemalja sudionica (čak 37!) trebali dovesti svoje prevoditelje. Matematiku ne njegujem od srednje škole pa nikako nisam uspijevala izračunati koliki je prostor u Sheratonu u koji bi trebalo stati toliko kabina s toliko prevoditelja, pa sam (znati)željno iščekivala taj veliki utorak. Nisam predugo čekala, istinabog, jer poziv mi je stigao u četvrtak poslijepodne, što već puno govori o organizatorima i pažnji koju pridaju prijevodu, tako da sam već otprilike znala što (ne)očekivati.
Očekivati:
1. Floskule u kombinaciji s kvazivisokostručnim terminima
2. Čitane govore
3. Milijune, milijarde, stotine i tisuće eura i dolara te godine i raspone desetljeća u izobilju
4. Puno škljocanja i mikrofona
5. Gladnu rulju koja u svakoj pauzi sune na prosječnu sheratonsku hranu, kavu i piće da si ublaži muke i lakše izdrži sljedeće predavanje
Ne očekivati:
1. Pisane materijale
2. Popis sudionika
3. Agendu općenito
4. Nikakvu pozornost, osim u slučaju zamjetne pogreške ili šutnje zbog neartikuliranog govornika
Ukratko, i očekivana i neočekivanja očekivanja su se ostvarila. U ponedjeljak, u 10 uvečer, znala sam samo da se moja malenkost očekuje oko 8 ujutro, na registraciji i sigurnosnoj provjeri, a o poslu koji ću obavljati znala sam da će to biti – prevođenje! Pripremila sam se što sam najbolje mogla i znala – kupila sam novo odijelo, dopunila svoj postojeći glosar iz energetike, nagutala se kalcija s vitaminom C i nadrogirala se Angiseptom jer me je grlo opasno napuštalo i, ajmo. Sigurnosna je provjera bila vrhunska – u hotelu se nalaze premijer, ministar gospodarstva, te ministri iz 10-ak zemalja, 15 zaštitara hoda uokolo, ali zato je moj kolega nesmetano unio torbu od pet kila direkt u konferencijsku salu. Moglo je bit i par kila plastičnog eksploziva. Vrhunac svoje profesionalne ostvarenosti doživjela sam već i prije početka 10-satnog radnog dana, kad su me akreditirali plavom vrpcom i natpisom 'technical staff'. Sad mi skener ne radi, ali čim ga stavim u funkciju, skenirat ću akreditaciju i staviti je na desktop, onako, da mi posluže u slučajevima krize identiteta.
Bilo je, pa, naporno i nabrijano. Puno je pozornosti posvećeno osvjetljenju, različitim nijansama ružičaste i ljubičaste na mini-displejima, amblemima i zastavicama prisutnih zemalja, postavljanju kabina i količine tehničke opreme koje se ne bi postidila niti tehnička podrška na koncertu Simply Reda. Ukratko, cijeli dan je bilo otprilike ovako: izvana sve blješti i sjaji, jer to je bitno, a iznutra, koga briga. A ja sam bila iznutra, i ne volim baš biti u takvoj poziciji.
A funkcioniralo je zapravo dobro, pogotovu uzevši u obzir činjenicu da smo, ne svojom krivnjom, došli potpuno nespremni, a jedini problemi su se pojavili na releju – kaže moj kolega, jer ja sam malo autistična kad imam svojih 15-20 minuta prijevoda. Ne znate što je relej? Vidite, to nisu znali ni sudionici koji su se, navodno, okretali prema nama nezadovoljni onim što čuju u svojim slušalicama, ali ne dok smo mi izravno prevodili s engleskog na hrvatski ili obratno, već dok smo bili 'na releju'. Na releju smo bili kad je govorio ministar razvoja iz Moldavije, na svom jeziku, a njegova službena prevoditeljica je to prevodila (odnosno, čitala) na engleskom. Mi onda relejem preuzimamo njezin prijevod na engleski i prevodimo to na hrvatski. Twice removed from reality. E da je barem twice – ovo je bilo miljama dalje, jednako kao i relej kolegice koja je istu stvar radila s makedonskog. Naime, kad ja ništa ne dobivam u slušalicu, onda je prijevod – ništa. Ako izvor, ili u ovom slučaju posrednik, kasni, kasnim i ja. Ako je isti taj izvor, ili posrednik, apsolutno i potpuno nesuvisao, ja to možda mogu malo poboljšati, ako baš dobro znam o čemu se radi, ili prenijeti u istom obliku, što je zapravo uspjeh za mene, koja nisam odgovorna za izvornik (a posrednik je u mom slučaju moj izvornik). Ali pogledi su bili usmjereni prema našoj kabini, jer ljudi su mahom slušali nas, nesvjesni neke tamo muke i torture suočenosti s nepoznatim materijalom i nekog tamo releja. A ja si mislim, ma osvijestit ću ja vas, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u životu – kao prezentacije žive ili virtualne stjuradese o sigurnosnim mjerama, svi ćete vi meni prije početka revijalnog dijela ove vaše farse odslušati drukčiju, ali ključnu prezentaciju: što su kućice neobasjane reflektorima, tko su mali crnci koji sa slušalicama i mikrofonima sjede u akvarijima i što su ti dugmići ispred njih.
Nakon ove poprilične nelaskave epizode, dogodila se i jedna koju sam ja sebi laskavo protumačila: u pauzi mi je prišla jedna mlađahna novinarka i zamolila me da joj ustupim materijale koje imam, jer je primijetila da – čitam. Zahvalila sam joj na komplimentu i rekla da se obrati organizatorima, pa ako bude bolje sreće nego ja, neka mi ponese jedan primjerak.
Jezičnih bisera je bogme bilo – imala sam užasan poriv svaki put reći 'ulje' kad god bi oni rekli 'oil', tako da sam si na kraju na papir A4 formata napisala oil=nafta, i držala sam to ispred sebe cijelo vrijeme. Gas pipeline sam dobrih 15 minuta prevodila kao cjevovod za plin, dok mi se odjednom nije upalila lampica da bi to mogao biti, zamislite, plinovod, a definitivni highlight je bio kad sam, izmoždena, 20 minuta prije kraja, dvaput ponovila da će gospodin 'dati prezentaciju' (give a presentation) na tu i tu temu. Pokušaj da se ispravim glasio je: 'reći prezentaciju'!
Grk, Rus, nabrijani Amerikanac, još jedan Rus, pa, majkomoja, Japanac iz Njemačke s prezentacijom na engleskom, pa Rumunji, pa Bugari, a već je skoro 6 sati... Pola sata kasnije bila sam vani, izašla neprimjetno kao što sam i ušla. Moj glas i ja utrpali smo se u taksi i odvezli se doma na zasluženi odmor, u ritmu Carmine Burane – jeste kad čuli da to svira u nekom taksiju?! Meni je drago da sinoć jesam – nekako mi je baš trebalo.
Post je objavljen 05.04.2007. u 00:02 sati.