Nisam postala poklonica Magazina iz (sad već prošlih) vremena Jelene Pepeljuge Rozge, ako ste to pomislili. Zapravo sad, dok prevodim prezentaciju u PowerPointu u jednom, a nabadam tekst u blog editor u drugom prozoru preslušavam piratski CD pod imenom i prezimenom 'Urbane balade', s mjestom rođenja/prženja 2005. u Rijeci. Zaboravila sam što je na njemu, pa kako sam u urbano subotnje večer, kao urbana mlada žena slash osoba raspoložena za malo urbanih zvukova dok se bavim svojim privlačnim urbanim poslom, htjedoh se podsjetiti. Hm. Ne želite znati kakva me playlista dočekala, ali eto, priznajem, još uvijek slušam - odnosno, slušalicama i pripadajućim zvukovima preraspoređujem slušne koščice i moždane vijuge. I razmišljam o navikama.
Ne sjećam se više koje je to godine bilo, ali sjećam se da su velike ju-dinare zamijenili elegantni i ispeglani ruđeri boškovići. Nije opet prošlo dugo (a moguće i da se raspon vremena u prošlosti smanjuje kako idu godine), a pročulo se da dolazi nova valuta - kuna i njoj pripadajuća lipa. Kad živite cijeli život s dinarima, bilo jugoslavenskim bilo hrvatskim (marke da ne zaboravimo!), a niste možda proživjeli ono prethodno kunsko razdoblje u hrvatskoj povijesti, čudno vam je, u najmanju ruku, što ćete, recimo, kruh kupovati za male sisavce iz reda zvijeri. Meni je još smješnije bilo to što ću kao kusur dobiti - lipe. 5 lipa mi je zvučalo ko 5 jablana, 5 hrastova ili 5 breza. A kako ću reći da nemam prebijene - nemam ni lipe?!
Bilo kako bilo, došle kune, došle lipe, našle mjesto u novčanicima i pustile korijenje u jeziku, preuzele idiome i progutale metafore, a vremena kad nismo imali ni dinara otišla u ropotarnicu lingvističke povijesti. Semantički, naravno.
U smislu punog kruga koje su neki označitelji prošli na putu do ostranjenja i natrag posebno je zanimljiv vokabular iz računalno-informatičkog svijeta. Poslužitelji, preglednici, ajde i nekako, mada u svijetu IT stručnjaka, odgovorno tvrdim kao aktivni promatrač na brojnim konferencijama, stručnjaka i laika razlikujete po sljedećem: ekspert će reći server ili srvr, laik poslužitelj; prvi će reći brauzr, s jedva čujnim r s mjestom tvorbe daleko otraga (ono, bio sam u jukej and juesandej, kužiš), a drugi to pregledno voli zvati preglednikom, ili čak školjkom. (Čudno zvuči? Never heard? Stvar navike!) Bilo kako bilo, i jedni i drugi vole reći 'tražilica', mada su vjerojatno (i jedni i drugi) bili na leđima od stripyjevskog smijeha kad su prvi put čuli tu hrvatsku kovanicu. Kao ja kad sam čula 'očvrsje' i 'omekšje' za hardver, odnosno softver. Prvi put. Sad mi se čak perverzno i sviđa, i već vidim da bih se lako mogla na njih naviknuti. Kao i na 'međuspremnik' za clipboard, 'udvajanje' za 'copy-and-paste' ili simpatični 'vatrozid' za 'firewall'
Okej, zrakomlat i brzoglas nisu zaživjeli, ali moguće da je to zbog političko-ideološkog tereta vremena u kojem su nasilno izronili na scenu. Sport i šport je također dugogodišnja prešutno riješena dvojba u kojoj je fonetizirani njemački pandan, ako ne pitate Ivu Škarića, izgubio bitku.
O navici sam razmišljala recimo, dok sam pokušavala prevesti drive-in. Kad vidite to u kurzivu, kako to neki moji kolege i kolegice prevode, ograničeni slovnim mjestima u titlu, je li vam jasno što je? Naravno, ako ljudi u sljedećoj sceni sjede u autu, jedu kokice i komentiraju film koji gledaju, stvari postaju malo jasnije, ali ima li potrebe to ostavljati? Zagrebačka banka ima drive-in bankomat na svojim stranicama, dok Raiffeisen ima 'poslovanje iz automobila', što je vrlo zgodno kad niste prostorno ograničeni. Drive-in kino, ili gledanje filma iz auta? Ni na jedno nismo toliko sviknuti da ga se ne bismo mogli odreći, pa ja stoga predlažem autokino, u značenju 'gledanja filma iz automobila a la stari američki filmovi i američki sitcomi iz osamdesetih'.
O navici sam razmišljala i kad sam danas čula neku tetu na RTL-u kako govori da nikad ne bi bila u njegovim cipelama. I uhvatila sam sebe kako mi taj direktan i nepravilan prijevod s engleskog čak i dobro zvuči. Znam i zašto: moje se vizualno i slikovito pamćenje naviklo na cokule koje mi se narišu u glavi kad god to pomislim ili kažem na engleskom, pa se mentalna slika na hrvatskom imala s čime poklopiti. A što fali izrazu 'na njegovu mjestu', buni se moja potrojena anglističko-kroatističko-germanistička ličnost? Odgovor je jednostavan: Fale mu cipele!
Otvaranje poglavlja o utjecaju izvorne i ciljne kulture na ciljnu i izvornu naviku te dubine i plićaci jazova između istih daleko bi me odvele, a ja sad zapravo moram što skorije zatvoriti ovaj prozor i koncentrirati se na podprozor s prijevodom. Stoga ću samo načeti pitanje nekih polupoznatih ili izmišljenih brandova, igračaka, slatkiša, talk-showova ili superpoznatih, a neprevedenih, koje ja, zbog igre riječima u dijalogu, moram prevesti. Njima vrvi serija koja mi je većinu vremena navrglave, ali koja mi omogućuje određene kreativne slobode i prosvjetljenja, obično u kasne sate. Slijedi par prošlotjednih bisera iz glosara, s tim da ideju 'bisera' u ovom slučaju možete shvatiti najmanje dvojako:
Billy Bunny cereals - Zekine žitarice
Cookie Monster - Čudovište Keksić
Fiber Bears - Medonje
Rad dad - Tata-mata
Rice-a-roni - Pržena riža
Squirminator - Migoljator
(Mr) Woodchuck - g. Dabrovski
A sve to uz napomenu da je konačan odabir varijante prijevoda uvelike ovisio o potrebi stihovanja, rimovanja i prilagodbe nekoj šali zbog koje publika u studiju vrišti od smijeha. Ha-ha. Ha.
Ah, zašto mene neće neki urbani tip koji, npr. 8. mart neće proglasiti komunističkim praznikom?, uzdahnu Ana, opisujući susret s šarmantnim poduzetnikom i menadžerom u citat otvoren Boss odijelu, špičokama, kosom zalizanom briljantinom i zlatnim pečetnjakom na prstu citat zatvoren.
Ah, zato što je bolje naučio svoje mikroekonomske modele nego jezik, povijest, sociologiju te teoriju kulture i književnosti.
Ah, i zato što se s njegovim istančanim smislom za lijepo kose karanfili, a uklapaju ili šljokičasti buketi, ili trendi-minimalistički Saša Šekoranja da ti pojasni smisao suhog cvijeća i skulpturalnosti.
Ah, on sigurno zna da je Bog stvorio ženu od muškarca, te da je Dan žena izmislio Tito. Stvari su crveno-bijele.
Drage djevojčice, djevojke, žene, sretan vam Dan žena i svi ostali dani na koje se stignete osjećati ženama!
Ne posežite za novim filmom Ume Thurman u videotekama ako boga znate! Imala je ona svojih flopova i uleta u stilu superjunaka i junakinje i prije (sjetimo se Osvetnika iliti The Avengers), ali Moja superbivša uvjerljivo je moja najveća filmska pogreška prošlog tjedna (uključujući TV, staromodni video, DVD i vlastitim rukama istitlanu produkciju).
Zli genij wannabe negativac iz spomenutog ostvarenja podsjetio me međutim na nekoga pa sam malo prekopala IMDB, i gle! Eddie Izzard, britanski standup umjetnik, za kojega donedavno nisam čula, ali T. mi je proširila obzore i postala sam pravi fan. Na Jubitou je gomila isječaka s njegovih nastupa, na ovoj web stranici pročitajte kako on sam vidi svoju biografiju, a dolje je zgodna i reprezentativna scena s američke turneje Dressed to Kill.
Dakle, koja je razlika između britanskih i američkih filmova?
Imam ovih dana neki otpor prema elementima dobre fabule i načinu na koji bi ih inače trebalo poredati, pa mi zato drugi dio ima elemente prvoga, a treći je u određenom postotku prisutan i u prvom i u drugom dijelu. Whatever, vratimo se na početak: Bayreuth, McLuhan, McLuhan, pa još malo Bayreutha – ponešto od toga u crticama i slikama.
Highlights konferencije:
Gospon Poster iz Kalifornije bio je prepotentno i američki kvazisuperioran: ne, McLuhan definitivno nije dobio počasti koje zaslužuje, da, ti su ga Europljani (op.a. Foucault, Derrida) iskoristili, a da ga ni spomenuli nisu, ALI: nije McLuhan otkrio medije i s njima se prvi počeo baviti, gdje su tu Veliki Amerikanci (op.a. Chicago school). Summary: prepotentno i dosadnjikavo. Grafički materijali i linkovi: nonexistent.
Kolega bloger iz vrlog grada Amsterdama, Arie Altena alias Van Gogh (T-ina sjajna opservacija) predstavio je Esther Polak, koja je s GPS-om i kartiranjem počela eksperimentirati davne 2002. g. Njezin najnoviji projekt posebno je zanimljiv: zove se Milk, i traži odgovor na pitanje otkud dolazi sir. Gđa Polak slijedi mliječnu stazu od kravljih vimena situiranih u Latviji do sirne plate servirane u Utrechtu, koristeći se fotografskim, filmskim i satelitskim zapisima te bilježeći sve to na karti.
Zgodan moment koji neće ostati zabilježen u postkonferencijskim zbirkama materijala zbio se dok je arijevac Arie najavljivao novi projekt kartiranja nomadskih staza kojima kroče nigerijski stočari i mljekari. Kaže on, nisu oni zaostali kao što se misli (misli, who?), profesionalni su navigatori, služe se prirodnim GPS-om, a, osim toga, reče Arie: They are Muslims, so they always know where the East is. Oooo-kay.
Simpatični su bili i domaćini s amerikanistike iz Bayreutha – nisam mogla dočekati da vidim i čujem tog Klausa Benescha za kojim uzdišu studentice. Does Media Technology Drive History? A Neo-Marxian Critique of the Global Village. Gledam ja tako Klausa, pada mi na pamet Klaus iz klinike Schwarzwald i njegov zgodni sin Udo (hm, to često njemačko muško ime me i danas zbunjuje), i mislim si kako me ovaj Klaus podsjeća jedino na Gargamela. On se zapleo u objašnjavanje svoje igre riječi iz naslova (Leo-Neo, Marx-Marx, got it? Nope!), ja kljucam i trgnem se jedino kad upotrijebi present perfect tamo gdje je evidentno potreban past simple, i zaboravim na message u njegovom mediumu.
Od Gargamela mi je bio puno simpatičniji moj Foucault, alias Wolfgang Hagen iz Berlina. Nisam ga samo gledala, već i pomno slušala – svidio mi se njego njemački, koda mu je materinji, a doznala sam i puno zgodnih stvarčica o Herr Wyndhamu Lewisu, koji je puno toga lijepoga naslikao i napisao, referirao se i na McLuhana, a jedan ga je (poduži) verbalni slip stajao karijere i imidža: u traktatu o Hitleru, 1931, rekao je, otprilike ovako: So in Adolf Hitler, the German man, we have, at last, a man of peace. Ups!
Od svih linkova, event-driven softvera, zvukova i ppt prezentacija, ova mi se slika najviše usjekla u pamćenje. Prikazuje tatu video-arta, nedavno preminulog Nam June Paika, i njegovu suradnicu, instalaciju i muzu, Charlotte Moorman. Ona je čelistica, ali ovdje je on njezino čelo. Neću svojim niti tuđim interpretacijama kvariti doživljaj:
Thurnau sam ostavila iza sebe po završetku koneferencije i koncentrirala se na Bayreuth:
Ovaj je pitoreskni gradić poznat po mnogim ljudima, mjestima i događajima: Wagnerovu kazalištu, Wagnerovom muzeju i kući Wahnfried, Wagnerovim Festspiele, kad njegovo kazalište i cijeli grad živnu, a karte su razgrabljene godinama unaprijed. Očekivala sam grandiozno izvana, skromno i asketsko uređenje iznutra, a na kraju iznutra nisam vidjela, a izvana sam doživjela zanimljive kontrasne dojmove: izvana izdaleka, čudna mješavina željezničkih semafora i tračnica koje u Bayreuthu doslovno završavaju (čudan filing – nema više pruge, vrlo harrypotteresque), a izvana iznutra smirujuće i mirno, u fašničko nedjeljno poslijepodne i prve vjesnike proljeća.
Čula sam i ultrakul vic u Bayreuthu, koji, gle čuda, opet ima veze s Richardom: What's Wagner doing in Bayreuth? He's decomposing! Ne znam jel reprezentativan za njemački smisao za humor, nemam ga s čime usporediti.
Od ostalih bayreuthskih znamenitosti mogu izdvojiti Hofgarten, sjajan za piknike i izležavanje na suncu, Hauptstrasse s pripadajućim tornjićima, uskim poprečnim uličicama i natpisima koji glume goticu, sjajan tajlandski restoran s najboljom lemongrass shrimps and something juhom ever te H&M – taman da popuni preostala dva dana. Nisam stigla pojesti niti jedan kebab, ali zato je Bratwurst bio za prste polizati, kao i T-ina kuhinja. Dobro žive ti njemački studenti, mogu vam reći: te avokado, te meki i tvrdi sirevi, fino crno vino i četiri vrste peciva, kolači ovi pa kolači oni. Al ne znaju se baš zabavljati, to tell you the truth, ali o patkicama, profesionalnim fotografima, slavljenju rođendana dan unaprijed i hepibrzdej na 5 jezika – drugom prilikom.
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
