Imam ovih dana neki otpor prema elementima dobre fabule i načinu na koji bi ih inače trebalo poredati, pa mi zato drugi dio ima elemente prvoga, a treći je u određenom postotku prisutan i u prvom i u drugom dijelu. Whatever, vratimo se na početak: Bayreuth, McLuhan, McLuhan, pa još malo Bayreutha – ponešto od toga u crticama i slikama.
Highlights konferencije:
Gospon Poster iz Kalifornije bio je prepotentno i američki kvazisuperioran: ne, McLuhan definitivno nije dobio počasti koje zaslužuje, da, ti su ga Europljani (op.a. Foucault, Derrida) iskoristili, a da ga ni spomenuli nisu, ALI: nije McLuhan otkrio medije i s njima se prvi počeo baviti, gdje su tu Veliki Amerikanci (op.a. Chicago school). Summary: prepotentno i dosadnjikavo. Grafički materijali i linkovi: nonexistent.
Kolega bloger iz vrlog grada Amsterdama, Arie Altena alias Van Gogh (T-ina sjajna opservacija) predstavio je Esther Polak, koja je s GPS-om i kartiranjem počela eksperimentirati davne 2002. g. Njezin najnoviji projekt posebno je zanimljiv: zove se Milk, i traži odgovor na pitanje otkud dolazi sir. Gđa Polak slijedi mliječnu stazu od kravljih vimena situiranih u Latviji do sirne plate servirane u Utrechtu, koristeći se fotografskim, filmskim i satelitskim zapisima te bilježeći sve to na karti.
Zgodan moment koji neće ostati zabilježen u postkonferencijskim zbirkama materijala zbio se dok je arijevac Arie najavljivao novi projekt kartiranja nomadskih staza kojima kroče nigerijski stočari i mljekari. Kaže on, nisu oni zaostali kao što se misli (misli, who?), profesionalni su navigatori, služe se prirodnim GPS-om, a, osim toga, reče Arie: They are Muslims, so they always know where the East is. Oooo-kay.
Simpatični su bili i domaćini s amerikanistike iz Bayreutha – nisam mogla dočekati da vidim i čujem tog Klausa Benescha za kojim uzdišu studentice. Does Media Technology Drive History? A Neo-Marxian Critique of the Global Village. Gledam ja tako Klausa, pada mi na pamet Klaus iz klinike Schwarzwald i njegov zgodni sin Udo (hm, to često njemačko muško ime me i danas zbunjuje), i mislim si kako me ovaj Klaus podsjeća jedino na Gargamela. On se zapleo u objašnjavanje svoje igre riječi iz naslova (Leo-Neo, Marx-Marx, got it? Nope!), ja kljucam i trgnem se jedino kad upotrijebi present perfect tamo gdje je evidentno potreban past simple, i zaboravim na message u njegovom mediumu.
Od Gargamela mi je bio puno simpatičniji moj Foucault, alias Wolfgang Hagen iz Berlina. Nisam ga samo gledala, već i pomno slušala – svidio mi se njego njemački, koda mu je materinji, a doznala sam i puno zgodnih stvarčica o Herr Wyndhamu Lewisu, koji je puno toga lijepoga naslikao i napisao, referirao se i na McLuhana, a jedan ga je (poduži) verbalni slip stajao karijere i imidža: u traktatu o Hitleru, 1931, rekao je, otprilike ovako: So in Adolf Hitler, the German man, we have, at last, a man of peace. Ups!
Od svih linkova, event-driven softvera, zvukova i ppt prezentacija, ova mi se slika najviše usjekla u pamćenje. Prikazuje tatu video-arta, nedavno preminulog Nam June Paika, i njegovu suradnicu, instalaciju i muzu, Charlotte Moorman. Ona je čelistica, ali ovdje je on njezino čelo. Neću svojim niti tuđim interpretacijama kvariti doživljaj:
Thurnau sam ostavila iza sebe po završetku koneferencije i koncentrirala se na Bayreuth:
Ovaj je pitoreskni gradić poznat po mnogim ljudima, mjestima i događajima: Wagnerovu kazalištu, Wagnerovom muzeju i kući Wahnfried, Wagnerovim Festspiele, kad njegovo kazalište i cijeli grad živnu, a karte su razgrabljene godinama unaprijed. Očekivala sam grandiozno izvana, skromno i asketsko uređenje iznutra, a na kraju iznutra nisam vidjela, a izvana sam doživjela zanimljive kontrasne dojmove: izvana izdaleka, čudna mješavina željezničkih semafora i tračnica koje u Bayreuthu doslovno završavaju (čudan filing – nema više pruge, vrlo harrypotteresque), a izvana iznutra smirujuće i mirno, u fašničko nedjeljno poslijepodne i prve vjesnike proljeća.
Čula sam i ultrakul vic u Bayreuthu, koji, gle čuda, opet ima veze s Richardom: What's Wagner doing in Bayreuth? He's decomposing! Ne znam jel reprezentativan za njemački smisao za humor, nemam ga s čime usporediti.
Od ostalih bayreuthskih znamenitosti mogu izdvojiti Hofgarten, sjajan za piknike i izležavanje na suncu, Hauptstrasse s pripadajućim tornjićima, uskim poprečnim uličicama i natpisima koji glume goticu, sjajan tajlandski restoran s najboljom lemongrass shrimps and something juhom ever te H&M – taman da popuni preostala dva dana. Nisam stigla pojesti niti jedan kebab, ali zato je Bratwurst bio za prste polizati, kao i T-ina kuhinja. Dobro žive ti njemački studenti, mogu vam reći: te avokado, te meki i tvrdi sirevi, fino crno vino i četiri vrste peciva, kolači ovi pa kolači oni. Al ne znaju se baš zabavljati, to tell you the truth, ali o patkicama, profesionalnim fotografima, slavljenju rođendana dan unaprijed i hepibrzdej na 5 jezika – drugom prilikom.
Post je objavljen 04.03.2007. u 22:29 sati.