Dvoje (3)

Toga dana došla je kući ranije nego obično. Otkazali su joj obaveze pa je imala vremena da se istušira i malo odspava. Kada se probudila već je pao mrak.Izašla je na hodnik i stala kod prozorčića koji gleda na splet krošnji dvorišnog parka i izukrštane linije svjetla svjetiljki, na suprotnoj strain od svoga stana.
Nije bilo nikoga. Sve je utihnulo, vlada je neobična tišina. Mjesečina je padala na nju a ona se zadovoljno osmjehivala. Bacila je pogled kroz stepenišno zrcalo ka Njegovom vratima. Gdje li je? Ništa se nije čulo.

* * *

Parkirao se umoran i po običaju proklinjao sve redom, rupe na kolovozu, loše amortizere na autu, nepravilno parkirana vozila pred zgradom, sitnu dosadnu kišu što danima nije prestajala i hladnu i tmurnu jesen.
Nije je vidio već deset dana.
Dugo. Predugo.
Gdje li je samo?
Ni lift nije radio, pa se uputio stepenicama, zamišljen. Nije znao da li je već bila tamo ili je tek izašla kada ju je ugledao. Osmjehivala se. Na sebi je imala jednostavno dezeniranu laganu haljinu. Bila je poput akvarela na kome su obrisi tijela i lika tek nagoviješteni, prelijepa i savršena u njegovim očima. Gledao je u nju kao da joj se zakleo da će je voljeti, usrećiti, obožavati, držati – čudan sporazum koji sklapaju svi zaljubljeni.
Osjetio je da je voli, da mu fali.


* * *


Ona je okrenula leđa mjesečini i tek tada ga je ugledala. I dalje se osmjehujući spontano je pošla ka njemu niz stepenice, a on je i dalje stajao i netremice gledajući. Dok je silazila sa sobom je ponijela i mjesečinu, mjesečinu i sva druga svjetla, a kad je stigla do njega nagnula se i poljubila ga. Pa još jednom i još ... a onda ga je uvela u svoj stan, u dnevni boravak ...zagrlila i opet ljubila sa strašću od koje mu se zavrtilo u glavi... njihova mala ljubavna igra za koju im nije trebalo uvježbavanje. Bili su kao da se godinama znaju. Na kraju su završili na perzijskom tepihu, iscrpljeni kao životinje ...

Komentar: (11) |