Tragovima Istine
ponedjeljak, 12.08.2013.
Spasenje dolazi od Židova
Naša kršćanska vjera je mlada vjera, samo 2000 godina. Kada su apostoli primili Duha na dan pedesetnice, išli su navještati najprije svojoj braći, a kada ih oni nisu primili onda su prešli granicu koja je bila nešto nezamislivo za jednog Židova da se prijeđe i otišli su među tzv. pogane i njima navještali Radosnu vijest. Jer bijaše sazrijelo vrijeme da se objavi spasenje svim narodima svijeta. I tako je izraslo naše kršćanstvo. Međutim, kako kaže Pavao:
"Pitam dakle: jesu li posrnuli da propadnu? Nipošto! Naprotiv: po njihovu posrtaju spasenje poganima da se tako oni, Židovi, izazovu na ljubomor. Pa ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti njihov puni broj? Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ako li su prvine svete, sveto je i tijesto; ako li je korijen svet, svete su i grane. Pa ako su neke grane odlomljene, a ti, divlja maslina, pricijepljen umjesto njih, postao suzajedničar korijena, sočnosti masline, ne uznosi se nad grane." (Poslanica Rimljanima 11,11-18)
Dakle, kada Židovi nisu htjeli prihvatiti uskrsnuće Isusa Krista, Gospodin šalje navjesnike i mi pokršteni pogani primamo vjeru u uskrsloga Isusa. Prelaskom poganima Gospodin istodobno želi izazvati ljubomoru kod Židova kako bi i njih pridobio na spas njihovih duša. Ali ono što mi kršćani često zaboravljamo je da su Židovi naš stariji brat, odnosno oni su prvorođenac. A mi, kako kaže u Poslanici Rimljanima, mi smo divlja maslina, pricijepljena umjesto njih, postali smo suzajedničari korijena, ali često se znamo zanijeti pa se uznosimo nad grane, na što nas Pavao upozorava da ne smijemo činiti.
Židovi su izlaskom iz Egipta na Sinaju zaprimili Toru – Sveto Pismo, deset Božjih Zapovijedi i svetkovine koje su morali svetkovati u točno određene dane u godini. Taj veličanstveni Božji dar zaprimljen na gori Sinaju primili smo i mi kršćani kasnije, dolaskom Mesije, i to iz ruku Židova.
Svaka majka, svaki otac ljubi svu svoju djecu podjednako, ali kaže se da postoji neka posebna veza između roditelja i njegovog prvorođenca. Isto tako i naš Stvoritelj ljubi sve narode ovoga svijeta podjednako, ali jedan je narod prvenac kojega je Gospodin odabrao da bude svjetlost drugim narodima. Jedan je narod preko kojega će obznaniti svoje postojanje i plan spasenja svim drugim narodima.
„Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima…“ (Izaija 42,6)
Ali ne smije se zaboraviti da je Gospodin kralj svih naroda, ne samo Židova. Moralni zakon iskazan na dvije kamene ploče jednako vrijedi za muškarca i za ženu, za Rusa, Engleza, i bilo kojeg stanovnika Zemlje koji je ikad živio, živi ili će tek živjeti na ovom planetu, jer kako kaže Sveto Pismo: Gospodin je Bog jedini nad svim zemaljskim kraljevstvima (Druga knjiga o Kraljevima 19,15) pred kojim će se prignuti svako koljeno i priznat će Ga svaki jezik (Poslanica Rimljanima 14,11) u dan onaj.
