Catch me while I'm sleeping

ja ne znam gdje si...

ni kojem djelu svijeta ti pripadaš...

ne znam ni tko si točno ti...


{osijećam da te volim}


ja o tebi imam priče...



ja o tebi imam tuđe uspomene...


ja o tebi imam izbljedjela slova u
starom pismu...


ja o tebi imam samo riječi....

Ja imam samo tvoje staro obećanje
za mene....

U snu te susrećem...

Pričam ti...

Pričaš mi...

Na javi razmišljam o tebi...

Maštam...

I tražim te...
bez imalo uspijeha....

toliko je toga...
paleta emocija...
gomila njih...
toliki spektar boja...
i nekom bi se činilo
kao vrhunska slika
u pop-artu...
u biti je vrtlog misli...
vrtlog osjećaja...
vrtlog tuge.
vrtlog sreće.
o samo koliko toga može
biti u meni u tako malo vremena.








i sretna sam.
i volim.
i imam prijatelje.
i upoznajem ljude odavno znane.
i tužna sam.
i ne znam di si.
i ne znam zašto te nema.
i ne znam zašto se ne javljaš.
i ne znam gdje se ti skrivaš.
i ne znam što te muči.
i fališ mi.
i fali mi sve tvoje...
možda nisi ona koju pamtimo.
al ti si ti.
ti...



na slici ti si crna boja...
ono neznano...ono što me brine..
ono o čemu razmišljam dok
buljim u ploču...ono čije ime
čitam na knjizi iz talijanskog...
ono čega se rado sjećam...
ono što mi razvlači osmijeh na licu...





ma možda slika i nije vrhunska...
možda je djelo netalentiranog umjetnika...

I dalje mi smo tu...Vremena su se promijenila...Sve je..A nekako drugačije,nekako tužnije neko onih prvih godina...
Istina,neke su stvari bolje,neke su gore...Al kažu da je sve to dio
našeg odrastanja...
Mi se mijenjamo...Drugačije shvaćamo stvari...Razilazimo se...
Boli me to...Činjenica da ove godine polažem famoznu probnu maturu..Znaš,igram se sebe....Zamišljam se za godinu dana kako razmišljam o tome tko želim biti kad narastem...Al ja jednostavno ne znam...
Ja želim biti Petar Pan...Jer to i jesam...Izgubljeno stvorenje koje vjeruje u čuda i živi u svijetu kakav se njemu sviđa...
Al jebiga,stvarnost je okrutnija...
I zabavno je...Ponekad...Ponekad se smijemo,ponekad zurimo u prazno,al cijeloj slici fali onaj 4.član...I fali onaj posebni osmijeh,onaj smijeh da se razvali po zraku i ubije monotoniju i tišinu...Sijećam se svih onih školskih satova,svih izazova koji su nam tada bili teški...I znaš,sada...Sve to...Čini se prelako...
I vrijeme ide i mi planiramo,mi sebe još uvijek tražimo i pričamo o onim istim stvarima,o maturalnim plesovima,faksovima,toj kurčevoj budućnosti..
Al opet na kraju,A. i ja sjedimo na kavi... {jer je Ž1 negdje s nekim...Mota još koji joint...Valjda...A Ž2 skriva da je bole A.komentari...Još uvijek je ona ista,ona stara...}
I znaš,sjedimo u Bambusa,da mi...I ostatak razredne postrojbe...I fališ nam...Toj slici,svemu...Uvijek je prazno...I najgore je od svega,što u svemu tome,u svim ti sjećanjima u svemu kad se priča...Izgleda kao da pričamo o mrtvacu...Al ti to nisi...ti ćeš se vratiti...
{Ma ovo je samo godišnji,jel da?}I bit ćeš tu sa nama u nekoj rupi u gradu u nekoj birtiji pit ćemo kavu,punit pepeljaru pepelom i čikovima Walter Wolfa...I na tren,bit će kao i prije