Vremenska prognoza
ponedjeljak , 22.06.2009.Kiša. Kiša. I još kiše.
Dosta mi je.
Još mi se i kiše.
Pokvarila mi more.
Uzburkala zore.
Negdje gore
netko
mora da je tužan.
Kiša. Kiša. Kiša.
Achuuuu....
Osjećam se infantilno.
Psujem suptilno.
Od sad prije putovanja
gledam vremensku prognozu.
Više ne putujem na slijepo.
komentiraj (19) * ispiši * #
hajka
četvrtak , 18.06.2009.Priveli su me jednog jutra dok sam pušio nečiji bačeni opušak zagledan u daljinu. S mene su visjeli dronjci onog istog odijela u kojem sam prije samo šest mjeseci ušao u restoran na sastanak s čovjekom kojeg sam poznavao samo kroz nekoliko kratkih telefonski razgovora. Bavio se spašavanjem duša poput moje. Činio je to stavljanjem oglasa na stupove gradske rasvjete, bilo ih je svuda, u raznim bojama, s izrezanim brojem u podnožju koji su prolaznici mogli krišom otkinuti i spremiti u džep, stideći se vlastitih nakana i osobne bijede. Nije bio jedini, tržište je cvjetalo, širili su se brže od ijedne vrste gripe, usuđujem se reći da je to ona pandemija koju znanstvenici predviđaju cijelo prošlo desetljeće.
Policijska postaja mirisala je na svježinu od kada je zabranjeno pušenje u zatvorenim prostorima, pa se vonj mog tijela osjetio još jače, ljudi u odorama su prolazili pokraj mene s gadljivim izrazom lica, jedan me, osobito opak tip, visok i širokih ramena, njuške pseće, nalik na buldoga, udario kundakom pištolja po laktu, hineći da se to dogodilo sasvim slučajno.
Sastanak u restoranu je prošao glatko, bio sam široke ruke, naručio sam kozice u medu, valjao sam ih po jeziku cijele, bez skidanja tankog prozirnog oklopa, okus je bio božanstven. Čovjek preko puta mene je jeo u tišini. Rezao je nepečeno meso iz kojeg se cijedila krv nevoljko, žvačući sporo i bez teka. Činilo se kao da jede samo forme radi, iz pristojnosti. Plavu kuvertu je prekrio dnevnim novinama i na odlasku mi dobacio da ćemo se čuti za tri mjeseca. Tada naime dospijeva moja prva rata na naplatu.
Izvadio sam dio novca kojim sam podmirio račun, a ostatak spremio u aktovku. Dan mi se najednom učinio lijep, sunce je sijalo nekom osobitom vedrinom, ulice mi se više nisu doimale prljavim, ni zgrade sivima. Kupio sam ženi parfem, a kćeri igračku. Neka, zaslužile su. Nisu one krive što u posljednje vrijeme zarađujem manje nego inače. Nadao sam se da će se i to promijeniti uskoro, obećano mi je napredovanje, pa s time ide i veća plaća.
U nevolju me uvalila hajka protiv banaka, poslodavci su pod pritiskom sindikata najednom odlučili plaću isplaćivati na ruke, kao, to će smanjiti krizu, banke neće uništavati ljude svojim visokim kamatama na kredite, minuse. Našao sam se u neobranom grožđu, trebalo je podmiriti postojeći minus, jer kako više nisam imao priljeva na račun, tako je banka zahtijevala da podmirim svoj dug odmah. Osim toga trebalo je registrirati automobil, renovirali smo i stan, a moj sin se uskoro ženi i moram organizirati malo slavlje za rodbinu i prijatelje. Kad sam zatražio kredit, osobni bankar mi se grohotom nasmijao. Nemate uvjete, rekao je, a zatim to potkrijepio nizom činjenica i neoborivih argumenata.
Neprospavane noći, napadi panike pretvarali su mi život u sekvence iz horor filmova.
Kad nemaš drugog izlaza, kamatar ti se učini kao logično rješenje.
Prsti su mi još uvijek bili u zavojima, neki su slomljeni, neki samo iščašeni, kao posljedica upozorenja. Jedva sam držao opuške cigareta u njima.
Mlada policajka plave kose prišla mi je i suho promrmljala da ću noćas morati prespavati u pritvoru. Skitnja je ometanje javnog reda i mira.
Slegnuo sam ramenima. Toliko mi je to bilo nevažno. Barem ću jednu noć biti na suhom i toplom, nahranjen nečim što nisam pronašao u smeću.
Utonuo sam opet u prošlost.
komentiraj (9) * ispiši * #
tajne
ponedjeljak , 15.06.2009."Toliko ti toga ne smijem reći, recimo da spavam u izblijedjeloj spavaćici boje jorgovana, izreza dovoljno velikog da mi se dekolte ogoli pogledu te se jasno vidi udubljenje između dvije dojke, nesapete ničim ispod nje. Bokovi su mi obli, stomak zaobljen i mekan, koža nježna i mirisna od nekog gela za tuširanje na čijoj je plastičnoj tubi naslikan ocean i miriše na kokos i more, ono isto more u koje bih se potopila u suton da me nije strah mraka i dubine. Nikad nisam plivala noću, bojim se da bi me na dno odvukla neka mitska stvorenja nepoznatog imena, bića slična utvarama, zvijerima ili naprosto čudovištima iz mašte.
Ne smijem ti reći koliko sam puta zamišljala da sam rođena u neko drugo vrijeme, bila bih rođena glumica, jedna od onih kojima dobro stoje male crne haljine ili čak krinoline s američkog juga u vrijeme rata za nezavisnost, zagrljaj nekoga poput Bogarta i laskanje džentlmena kao što je gospodin Gable.
Koža mi je tamna od sunca, uzgajam male koktel rajčice, okopavam ih, čupam vlati trave da ih ne bi ugušile, zalijevam i pjevam im neki napjev koji je u svojoj osnovi blues, mada riječi uvijek izmišljam, mijenjam, nadograđujem. Kad bi me netko upitao kakva je to pjesma, ne bih mu znala odgovoriti. Naslonila bih se na višnju, napućila usne i slegnula ramenima. Višnja je mrtva, prošle godine je iz nje iscurio sav sok, smola se cijedila iz svake pore, kažu da kad drvo oboli, luči tu jantarnu smolu kao sedativ, antibiotik, lijek, tako da ovog ljeta nema kiselih grimiznih plodova od kojih sam običavala praviti pitu sa grizom i vanilin šećerom.
Čitam u mraku. Od toga su mi oči postale umorne, zavučem se u krevet između plahti, pustim da mi samo stopala ostanu nepokrivena i namjestim se na jastuke, knjiga je već u ruci i slova titraju pred mojim pogledom, pokušavajući izoštriti sliku na ono malo svijetlosti što dopire iz hodnika.
Gutam riječi kao da su dodiri muškarca, žudnja je to ravna onoj putenoj, drhtaj i trnci niz kralježnicu ugodni su poput prstiju masera što počinje svoju igru od vrata na dolje, sve do dna leđa. Knjige su žive u mojim rukama. Likovi poput starih prijatelja od kojih mi se teško oprostiti kad se naša zajednička avantura počne približavati kraju. Neki od njih su tako dobri i živopisni da mi je teško pomiriti se s činjenicom da su izmišljeni, voljela bih da sam upoznala onog Juliena Sorela i udijelila mi dvije tri pljuske, tek toliko, neka osjeti žensku ruku na obrazu.
Skrenem pogled prema zidu, pažnju mi privuče pauk, brz je i visi krećući se naglavačke, puštajući da ga vlastita sjena prati. Začudo oni na mene ne ostavljaju nikakav dojam, ne pobuđuju nikakvu emociju, ni strah, ni gađenje, ni simpatiju. Prosječna žena bi već vrištala uzbunjujući sve oko sebe i tražila od nekoga tko je priseban da ubije stvora. Ja nisam prosječna žena, ti to znaš. I to je jedna od stvari koje ti ne smijem reći.
Bojim se, pobjegao bi da znaš sve o meni."
pismo Vande Reni pisano u trenutku ludosti Mateju Andreju Kotoru
u lipnju 2009. godine, netom prije njenog rođendana
(pismo je izvadak iz veće prozne cjeline)
komentiraj (9) * ispiši * #
hotel
petak , 12.06.2009.Fasciniralo me to predvorje obiteljskog hotela u pripizdini gdje sam te čekao.
Sunce se skrivalo iza oblaka, dajući fasadi zagasit odsjaj boje marelice.
Do plaže sam već bio mokar i znojan kao svinja, toliko je daleko bila od hotela.
Vodnjavim sokom od jagode zalio sam nešto što je ličilo na palačinku s čokoladom i orasima.
Nevjerojatno, ali poslužena mi je na kartonskom tanjuru s metalnom žličicom.
More je hladno zapljuskivalo obalu.
Ljudi se sunčaju, gore na vjetru neosjetno. U vodi nema nikoga.
Pričamo o prošlogodišnjoj posjeti Oji, razočarenje izbija iz svake tvoje riječi. Kažeš da je prljavo, hladno, vulkansko tlo.
Još hladnija voda. Bijeli je terasasti grad prekrasan samo na slikama.
Splasne moja davna želja da se nalaktim na terasu neke plave ograde.
Satima poslije rastajemo se.
Do automobila se uspinjem i uspinjem, krupne mi se kapi slijevaju niz leđa.
Na koncu shvatim da sam negdje ostavio mobitel.
Vraćam se dolje. Psujem u sebi.
Kažeš mi da sam zbog svog nemara zaslužio da ga konačno izgubim. To će me naučiti pameti.
Nema ga dolje. Ljubazna konobarica mi iskreno govori kako ga nije vidjela.
Opet uspon i povratak.
Neki prohladan vjetrić pirka i suši tkaninu priljepljenu za moju kožu.
Prolazim opet pokraj hotela s početka priče.
Tu, na stolu u predvorju pronađem mobitel. Nitko ga nije uzeo. Recepcionar mi se smiješi.
Osjećam se kao slučajni nalaznik Americana iz reklame. Otvara sva vrata.
komentiraj (9) * ispiši * #
jedna rečenica
nedjelja , 07.06.2009."Prazno je dok hodam, hodam kao da lebdim, u trenutku mi se učini da je neravnoteža i gubitak iste zanimljiva promjena, svijet se okrene i slika se izmijeni, stabla se izvrnu na dolje dok hodam i gledam nebo, mračno je i tmurno pred kišu, vjetar se petlja u lanene hlače i miluje koljena, hodam ne dodirujući tlo na način da potplati lupaju, mekano gazim preko prezrelih murvi što se gnjecavo lijepe za vreli asfalt ostavljajući crveno crne mrlje, poželim ubrati jednu, valjati je po jeziku, to je voće zapravo hrana za svinje i stoku, poslastica koju su ljudi zanemarili, jasno, kada ima slađih i privlačnijih stvari, grane pune sočnih višanja savijaju se do poda, zamišljam savijaču punjenu grizom i tim kiselkastim plodovima i voda mi orosi usne, nisam gladan, glad je danas nepoznat pojam, dobro se jelo, masno i teško, pio sam neko bijelo vino iz 2006. godine, kažu da je to bila odlična godina, barem za vino, sušna i topla, kataklizmična, te mi je godine umro otac, po tome pamtim da kiša nije padala mjesecima, zrna od toga postaju suha i slatka, koncentrira se u njima sva ljepota mediterana i sunca, u meni istodobno vapaj za zaboravom, neke bih stvari želio ubiti u sebi, zatrti ih da ne osjećam, možda mi je stoga srce preeksitativno, a duša izmučena, ne vidi se to od ovog osmjeha što ga kao štit isturim ispred sebe i jašem u suton, sam, prazno je, praznina se otvara ispred mene, slušao sam jutros propovjed a gotovo da ne znam o čemu je čovjek govorio, trebao sam slušati pažljivije, vrtim neke rečenice s neke ranije propovijedi, svijet je kaže čovjek, onakav kakvog ga vidimo, treba imati ljubavi u očima i vidjeti ljepotu oko sebe, uživati u stvarima, sitnicama, u jutru, o kako volim jutra, mirisna i svježa, rana jutra dok ptičice cvrkuću a svijet još spava, volio bih s nekim podijeliti rađanje dana, s nekim tko mi je drag, sjesti ispred vode, nije važno kakva je voda, jezero, rijeka, more ili naprosto baruština, sjesti i popiti čaj od lipe, namazati tost maslacem i pekmezom od šljiva, gledati do obzora i natrag, upiti vedrinu nečijih očiju i sanjati budan, jutrima sam sam, ne shvaćam one što dopuštaju da im san ukrade početak dana, ta spavat će, jednom kad tijelo opusti, spavat će, bježim od snova, to je neživot, nepostojanje, bojim se snova, uvuku čovjeka i ne daju mu van, prazno je dok hodam, osjećam da se praznina savila poput gnijezda oko mene, zastajem kraj kaveza u kojem su zatvorena stvorenja kratkog repa, jednom je mladom zecu crne dlake uginula majka, zavlači se pod nepoznatu zečicu i pokušava sisati, ona ga ne odguruje, dopušta mu da sigurnost pronađe u njenom toplom tijelu, no glad ne utažuje, hrane ga kako vidim na kapaljku, na neku dječiju bočicu kravljim mlijekom, osjećam težinu u prsima zbog tog stvorenja, sudbina je katkad okrutna i prema ljudima i prema životinjama, hodam dalje, ne moram nigdje stići, ističe nedjelja, izuvam cipele i legnem kraj svog sina, spava snom najnježnijeg bića, vlažna mu je kosa na zaliscima, vruće je, promijenio sam madrac, nadam se da me noćas neće boljeti leđa, razmišljam o jastuku načinjenom od neke pjene iz svemirskog "nasa" programa, kupit ću ga, možda pomogne."
komentiraj (12) * ispiši * #
