jedna rečenica

"Prazno je dok hodam, hodam kao da lebdim, u trenutku mi se učini da je neravnoteža i gubitak iste zanimljiva promjena, svijet se okrene i slika se izmijeni, stabla se izvrnu na dolje dok hodam i gledam nebo, mračno je i tmurno pred kišu, vjetar se petlja u lanene hlače i miluje koljena, hodam ne dodirujući tlo na način da potplati lupaju, mekano gazim preko prezrelih murvi što se gnjecavo lijepe za vreli asfalt ostavljajući crveno crne mrlje, poželim ubrati jednu, valjati je po jeziku, to je voće zapravo hrana za svinje i stoku, poslastica koju su ljudi zanemarili, jasno, kada ima slađih i privlačnijih stvari, grane pune sočnih višanja savijaju se do poda, zamišljam savijaču punjenu grizom i tim kiselkastim plodovima i voda mi orosi usne, nisam gladan, glad je danas nepoznat pojam, dobro se jelo, masno i teško, pio sam neko bijelo vino iz 2006. godine, kažu da je to bila odlična godina, barem za vino, sušna i topla, kataklizmična, te mi je godine umro otac, po tome pamtim da kiša nije padala mjesecima, zrna od toga postaju suha i slatka, koncentrira se u njima sva ljepota mediterana i sunca, u meni istodobno vapaj za zaboravom, neke bih stvari želio ubiti u sebi, zatrti ih da ne osjećam, možda mi je stoga srce preeksitativno, a duša izmučena, ne vidi se to od ovog osmjeha što ga kao štit isturim ispred sebe i jašem u suton, sam, prazno je, praznina se otvara ispred mene, slušao sam jutros propovjed a gotovo da ne znam o čemu je čovjek govorio, trebao sam slušati pažljivije, vrtim neke rečenice s neke ranije propovijedi, svijet je kaže čovjek, onakav kakvog ga vidimo, treba imati ljubavi u očima i vidjeti ljepotu oko sebe, uživati u stvarima, sitnicama, u jutru, o kako volim jutra, mirisna i svježa, rana jutra dok ptičice cvrkuću a svijet još spava, volio bih s nekim podijeliti rađanje dana, s nekim tko mi je drag, sjesti ispred vode, nije važno kakva je voda, jezero, rijeka, more ili naprosto baruština, sjesti i popiti čaj od lipe, namazati tost maslacem i pekmezom od šljiva, gledati do obzora i natrag, upiti vedrinu nečijih očiju i sanjati budan, jutrima sam sam, ne shvaćam one što dopuštaju da im san ukrade početak dana, ta spavat će, jednom kad tijelo opusti, spavat će, bježim od snova, to je neživot, nepostojanje, bojim se snova, uvuku čovjeka i ne daju mu van, prazno je dok hodam, osjećam da se praznina savila poput gnijezda oko mene, zastajem kraj kaveza u kojem su zatvorena stvorenja kratkog repa, jednom je mladom zecu crne dlake uginula majka, zavlači se pod nepoznatu zečicu i pokušava sisati, ona ga ne odguruje, dopušta mu da sigurnost pronađe u njenom toplom tijelu, no glad ne utažuje, hrane ga kako vidim na kapaljku, na neku dječiju bočicu kravljim mlijekom, osjećam težinu u prsima zbog tog stvorenja, sudbina je katkad okrutna i prema ljudima i prema životinjama, hodam dalje, ne moram nigdje stići, ističe nedjelja, izuvam cipele i legnem kraj svog sina, spava snom najnježnijeg bića, vlažna mu je kosa na zaliscima, vruće je, promijenio sam madrac, nadam se da me noćas neće boljeti leđa, razmišljam o jastuku načinjenom od neke pjene iz svemirskog "nasa" programa, kupit ću ga, možda pomogne."