povratak

"Stanje u kojem je mozak prazan poput inoxne bačve iz koje su se iscijedile posljednje kapi maslinovog ulja za predivne morske večeri uz mirise izgorenih grana lozovine, jest stanje koje mi naprasno prekida providnost i ja po prvi puta žalim što te više nema jer mi sad, baš sad, možda kao nikada ranije treba savjet, jedan od onih koje si mi cijelog života običavao davati. Sjećam se kako je bilo jednostavno nazvati te svaki put kad dvojih, razmišljah, sumnjah, svaki put kad bi mi se ispred koljena ukazao zid, teško preskočiv, visok ili prepun nekih izraslina ljigavih, nalik na pipke otrovne vrste za koju bi bilo bolje da je odavno već izumrla, pa ih se ne usudih dodirivati golim rukama, bio bi tad moj katapult, moja rukavica, moja opreznost i najčešće mudrost.
Jučer sam spremala u police šalice od kave i slagala kockice mozaika, nije mi išlo, ne onako kako bih željela, kao da je uvijek u svakoj kombinaciji nedostajala upravo ona odlučujuća bez koje bi se sve urušilo bez veziva, ljepila na strateškom mjestu što je nužno za spajanje dijelova u cjelinu, lijepu i funkcionalnu.
Opet puše. Vruće je i teško vrijeme popucalo caklinu na nekim fasadama. Voda se cijedi iz crijeva za zalijevanje bilja. Vrt vapi za njom. Patlidžani su plavičasto ljubičasta kora s malo spužvaste materije i bezbroj sjemenki, crnih i sitnih, oporog okusa, gorki su i nejestivi.
Sutra je petak. Petkom se uvijek događaju stvari koje mi obilježe neko vremensko razdoblje, zazirem od tog dana, nekad ranije sam se znala smijati petkom, smijati se na sav glas, zbijati šale i zabavljati društvo, kolege, prolaznike, bilo koga tko je htio uživati sa mnom, činilo mi se da je zarazan taj moj smijeh i smisao za humor petkom. A onda se naglo slika izmijenila. Petkom zvone telefoni, petkom se radi više, petkom me iznenađuju stvarima koje ne očekujem. Možda bi bilo najbolje izgasiti mobitel još u četvrtak poslijepodne, zlu ne trebalo.
Mozak mi je posve prazan, nemam ideja, osim što mi se netko povremeno uvuče u misli, pa prevrćem neke stere događaje, mislim koliko je pogrešno pustiti ljudima da mi se toliko približe, nema u tome ništa dobroga, trebalo mi je trideset i dvije godine da shvatim koliko je glupo očekivati od ljudi išta. Ljudi su tu da se s njima podijele trenuci. I ništa više. Samo prolaznici. Rekao je jednom čovjek kojeg su mnogi smatrali budalom, svi smo mi u osnovi sami, samo nas zavarava prisutnost drugih. To je samo privid. Umiremo sami. I tako ja, evo kao Filip Latinović, mada se nisam nigdje vratila, osjetim miris prošlosti kako se miješa sa isparinama sadašnjosti. Sama. U osnovi sama. Nema te. Nema jedinog čovjeka koji bi bio u stanju ovo moje stanje dovesti u stanje razuma, u domenu racionalnog. Jebeš osjećaje. Ne ovakve, i ne na ovaj način.
Ja nisam posve onakva kakvom se prikazujem, imam određenu mračnu stranu koju korigiram cijeli život, sustavno, neprestano, korak po korak slamam u sebi nezaustavljivost, ambiciju, snagu, gordost i skolonost vođenju. Takve su me osobine dovele na rub prihvaćenosti. Ljudi se boje osobitosti u karakteru, boje se jakih, dominantnih pojedinaca.
Poslužila sam se lukavstvom i prikrila svoju pravu prirodu, čak toliko da sam i samu sebe uvjerila da ona stara djevojka puna testosterona, više ne postoji, zadavila sam je ružičastim šalom s perlicama i čipkastim čarapama, tek tako, da ne bude krvi kad bude umirala, nježno i profinjeno, kao iz starinskih filmova, sa stilom. Preobrazila sam se u nježnu ženu, punu razumijevanja, dostojanstvenu, ali podložnu prokletstvu vlastitih emocija, naučila sam zavoljeti ljude uvjerena da će i oni zavoljeti mene. Bit ću ovako sretnija, govorila sam sama sebi.
Ne volim se ovakvu u ogledalu. Ova nova osobnost, ova nova žena nije me spasila od gubljenja, nije mi pomogla da svijet bude išta bolji.
Nedostaje mi ona stara ja. Ona koja bi gazila po svojim prohtjevima, egoistična i hedosnistična. Ona koja nema prijatelje, ali vlada neprijateljima. To je bolje od ovog sada, masa lažljivih ulizica koji svoje niske strasti zamataju u laskanje, dok zabijaju nož u leđa.
Nedostajem si onakva izvorna. Strastvena i moćna. Snažna. Najmanje od svega žena. Moram samo još smisliti način da se vratim.
Vruće je. Hladim se u kupki od lavande i citrusa, naga. Vrijeme je. Volim pjenu što se razlijeva tijelom dok zatvorenih očiju uživam."

crtice

-moj sin sanja psa. ujutro, prije nego otvori oči, laje, onako nježno svojim malenim zvonkim glasićem i kaže, av, av. kad ugleda psa, pokušava mu prići i zagrliti ga. baci mu se oko vrata, raznježen, misli da se psi vole maziti na isti način kao i ljudi. moj sin još ne zna da se životinja treba bojati. jer imaju zube. i jer nemaju intelekt. on isto tako ne zna da se treba bojati ljudi, puno više nego životinja.
-more je danas bilo toplo. sitnan pijesak uvukao mi se u kožne nabore. volim se osjećati u vodi dok zalazi suce i dan prestaje. volim se voziti u suton, mokre kose i pješčanih stopala.
-negdje u kuhinji, ne mogu točno odrediti gdje, no sumnjam u policu s alkoholnim pićima, zavukao se cvrčak. cvrči. iako nema crne smrče. ni drugih biljaka. možda je pijan od svih tih likera koje imam tamo. cvrči. zbog njega ne spavam. ostavio sam mu otvoren prozor u nadi da će pronaći put ka slobodi. u suprotnom, crknut će. u mojoj kuhinji. skriven negdje između boce domaće prošlogodišnje orahovače i likera od ružinih latica. pitam se što jede. možda bih mu mogao ostaviti nešto slasno, nešto što će ga namamiti van.

oprosti mi molim te

štit

"Kažu da je znanje moć. Ja znam što o meni misle ljudi, ti ljudi što me ljube usnama prijateljskim u obraz, a iza leđa drže prste prekrižene, nije ih bilo briga dok sam se hrvao s vjetrenjačama, borio protiv nepravde koja mi je nanesena, ne, nisu čak ni suosjećali sa mnom, a danas, danas mi zavide. Ne znaju ili ne žele biti sretni zbog mene.
Bože, koliko čovjek može imati lica.
Nisam ni zakoračio prema naprijed a već su mi prišili da sam se promijenio. Kažu, daj čovjeku moć pa ćeš vidjeti kakav je zapravo.
Kakav sam zapravo? Rekao bih isti kao i sve ove godine.
Upozorio si me da ću ovim steći neprijatelje. Ja nekako mislim da sam neprijatelje već imao, samo su se skrivali iza osmjeha.
Čudno je kako sad žele da su na mom mjestu, a da im je netko ponudio da se mijenjaju sa mnom prije šest godina, ili sve do prije nekoliko mjeseci, nitko od njih ne bi pristao.
Zapravo, nešto u meni nije isto. Nekada davno, plakao bih bez suza, izmučen do boli vlastitim preispitivanjem, pokušavao bih se pravdati, istjerati stvar na čistac, obrazložiti, objasniti, promijeniti to prokletstvo ljubomore što čuči u ljudima u nešto lijepo. I za sve to, ne bih dobio ništa osim poruge.
Danas ih puštam neka misle što god hoće. Neka im. Ako ih grize, neka ih izgrize vlastita sebičnost i jal do krvi.
Kažu, znanje je moć. Ja bih rekao, znanje je dobar štit."

If I were a boy

„Kada te pogledam, tako nježnog i dragog, poželim da sam jednom davno prošla ispod duge i nakon pljuska odjenula karirane kratke hlače na tregere, cipele na vezice i kratkokosa potrčala po travi. Mogli bi zakotrljati loptu i nikome ne bi bilo čudno što se ne vraćamo do sumraka. Mogli bi satima sjediti na granama stabla oraha smijući se nespretnim djevojčicama što se ne mogu popeti. Mogli bi se kupati u mraku ne stideći se mršavih nogu i ranjenih koljena. Mogli bi sanjati snove neostvarive. Ovako sanjam sama.“

okaljanost

Katkad sjednem na stolicu od pruća i dignem nogu na onu praznu nasuprot, zureći u prazno, ne iščekujući ništa osim pulsiranja vremena što se uvlači u svaki kutak prostora, poput mraka u suton, tiho i jednolično, brišući sjene sa zidova kuća, čineći siluete jedva vidiljivima.
I tako sjedim.
Potiskujem osjećaj okaljanosti.
Moje su misli sirovije od mesa zaklanog teleta, roze i svijetlo krvave. Mirišu baršunasto.

Važno

POMOZIMO MALOJ IVANI KEŠINA


Djevojčica Ivana Kešina iz Vida rodila se 2001. s teškom degenerativnom moždanom bolesti poznatom kao Pelizaeus-Merzbacherova bolest. Riječ je o genetskom poremećaju kod kojeg dolazi do gubitka mijelina u vlaknu živčane stanice bez kojeg one ne mogu normalno funkcionirati ili ne funkcioniraju uopće. Ne postoji potpuno učinkovit lijek protiv bolesti, ali postoji nekoliko metoda pomoću kojih se može usporiti napredovanje bolesti.

Od 9. lipnja ove godine Ivana je zbog pogoršanja stanja otišla na liječenje u privatnu kliniku dr. Maje Roje-Novak u Zagrebu kako bi se podvrgnula procesu integralne neurorehabilitacije. Svaki dan liječenja na toj klinici iznosi 500 kuna, čemu treba pridodati troškove lijekova i boravka nje i njezine majke u Zagrebu.

Predviđeno trajanje liječenja je 20 mjeseci, a budući da prvi rezultati daju nadu da bi bolest mogla stagnirati, ovim se putem obraćamo svim svojim čitateljima koji su u mogućnosti, pa makar i skromnim prilogom, pomoći obitelji male Ivane kojoj je, doslovno, svaka kuna dobro došla.

Za tu prigodu otvoreni su žiroračuni u Privrednoj banci Zagreb na ime - Ivana Kešina; kunski račun je 2340009-3102648440, a za uplate iz inozemstava devizni račun na ime Alen Kešina, s naznakom donacija za Ivanu. IBAN: HR84 2340 0093 2027 1299 8. SWIFT adresa (BIC) Privredne banke Zagreb d.d.: PBZGHR2X.