"Toliko ti toga ne smijem reći, recimo da spavam u izblijedjeloj spavaćici boje jorgovana, izreza dovoljno velikog da mi se dekolte ogoli pogledu te se jasno vidi udubljenje između dvije dojke, nesapete ničim ispod nje. Bokovi su mi obli, stomak zaobljen i mekan, koža nježna i mirisna od nekog gela za tuširanje na čijoj je plastičnoj tubi naslikan ocean i miriše na kokos i more, ono isto more u koje bih se potopila u suton da me nije strah mraka i dubine. Nikad nisam plivala noću, bojim se da bi me na dno odvukla neka mitska stvorenja nepoznatog imena, bića slična utvarama, zvijerima ili naprosto čudovištima iz mašte.
Ne smijem ti reći koliko sam puta zamišljala da sam rođena u neko drugo vrijeme, bila bih rođena glumica, jedna od onih kojima dobro stoje male crne haljine ili čak krinoline s američkog juga u vrijeme rata za nezavisnost, zagrljaj nekoga poput Bogarta i laskanje džentlmena kao što je gospodin Gable.
Koža mi je tamna od sunca, uzgajam male koktel rajčice, okopavam ih, čupam vlati trave da ih ne bi ugušile, zalijevam i pjevam im neki napjev koji je u svojoj osnovi blues, mada riječi uvijek izmišljam, mijenjam, nadograđujem. Kad bi me netko upitao kakva je to pjesma, ne bih mu znala odgovoriti. Naslonila bih se na višnju, napućila usne i slegnula ramenima. Višnja je mrtva, prošle godine je iz nje iscurio sav sok, smola se cijedila iz svake pore, kažu da kad drvo oboli, luči tu jantarnu smolu kao sedativ, antibiotik, lijek, tako da ovog ljeta nema kiselih grimiznih plodova od kojih sam običavala praviti pitu sa grizom i vanilin šećerom.
Čitam u mraku. Od toga su mi oči postale umorne, zavučem se u krevet između plahti, pustim da mi samo stopala ostanu nepokrivena i namjestim se na jastuke, knjiga je već u ruci i slova titraju pred mojim pogledom, pokušavajući izoštriti sliku na ono malo svijetlosti što dopire iz hodnika.
Gutam riječi kao da su dodiri muškarca, žudnja je to ravna onoj putenoj, drhtaj i trnci niz kralježnicu ugodni su poput prstiju masera što počinje svoju igru od vrata na dolje, sve do dna leđa. Knjige su žive u mojim rukama. Likovi poput starih prijatelja od kojih mi se teško oprostiti kad se naša zajednička avantura počne približavati kraju. Neki od njih su tako dobri i živopisni da mi je teško pomiriti se s činjenicom da su izmišljeni, voljela bih da sam upoznala onog Juliena Sorela i udijelila mi dvije tri pljuske, tek toliko, neka osjeti žensku ruku na obrazu.
Skrenem pogled prema zidu, pažnju mi privuče pauk, brz je i visi krećući se naglavačke, puštajući da ga vlastita sjena prati. Začudo oni na mene ne ostavljaju nikakav dojam, ne pobuđuju nikakvu emociju, ni strah, ni gađenje, ni simpatiju. Prosječna žena bi već vrištala uzbunjujući sve oko sebe i tražila od nekoga tko je priseban da ubije stvora. Ja nisam prosječna žena, ti to znaš. I to je jedna od stvari koje ti ne smijem reći.
Bojim se, pobjegao bi da znaš sve o meni."
pismo Vande Reni pisano u trenutku ludosti Mateju Andreju Kotoru
u lipnju 2009. godine, netom prije njenog rođendana
(pismo je izvadak iz veće prozne cjeline)
Post je objavljen 15.06.2009. u 22:34 sati.