bit će bolje, kaže naivčina
utorak , 28.10.2008.Dok opasni tipovi utjeruju strah u kosti
jadnicima, radnicima, i svim inim skupinama
priležnicama, bludnicima, neženjama i udavačama
psima i mačkama, ponekom pitonu
- nije lako bojati se ulice i pločnika
trkača na nasipu što pokušavaju prestići svitanje
bojati se valjda svega osim svoje sjene-
pitanje si postavim
je li lopov samo onaj koga uhvate
il smo svi dio sustava koji se pod nama urušava
jer više manje samo šutimo.
Pitanje je kao hipotetičko
svi smo mi zla kob novih trendova
licemjerja, nekih novih neslušljivih bendova
kakve su to cajke poezija, reče jedna pametna žena
i kakva je to umjetnost blatna kaljuža
na vijestima samo neprekinuti niz tragedija
autobus u kini prevrnut, potres u bangladešu
poplava na haitiju, uragan s druge strane bare
i što je više statistike to je manje suosjećanja
pa te vijesti kroz nas prolaze i bez doticanja ičega u nama
samo se čudimo, kud kvragu ide ovaj svijet
a kad se dogodi nama blizu, zdvajamo.
Nisu više moderna nezaključavanja vrata
skupljanja darovanih bombonjera i kutija keksa u police
kako bi se proslijedile dalje, neotvorene
obilježavanja obljetnica mature
ma koga briga što se dogodilo s nekim iz četvrtog be
ni večere s dobrim prijateljima, tek tako, bez povoda
kad kum kuma prevari bez razmišljanja
i čast,
čast je spala na niske grane od kad sam je upoznao
ljepotica je ostarila, ofucala se
možda bi joj dobro došla poneka plastična operacija
da ima para, da ima žara.
Jebiga, nisam više dijete, pa i ona prva rosna mladost prošla
evo, našao sam jednu sijedu
al čini mi se mudrosti nikad dosta
pa se testiram, imam li što treba
mozga, para, za pisanje dara, nešto malo izgleda i igara
al ogledalce ne odgovara moje
u kraljevstvu najljepši tko je.
Fulao sam profesiju
nikad od mene ni pisca ni pjesnika
osvrnem li se, osolit ću se i rasuti kao slana pješčana dina
stoga idem dalje pa kud puklo nek puca
samo neka se više ne puca
možda sam samo naivna budala koja vjeruje
da je život više nego šala
i da vrijedi probuditi se u svitanje slobodan i pun entuzijazma
da bit će bolje
jer mora biti bolje
kaže tako zakon velikih brojeva
a ja sam naivčina, pa u svako sranje vjerujem.
komentiraj (17) * ispiši * #
uholaža
petak , 17.10.2008.Svaki je dan prelazio tih petstotina metara, lupkajući vrhom drvenog štapa o pločnik. Razdaljinu između svog oronulog stana i mosta na rijeci prelazio je s bolnim grčem na licu zbog kojeg je izgledao starije barem deset godina i zbog kojeg su ga žene izbjegavale.
-Kurve, proklete kurve, eto što ste, - vikao je kada bi bol postajala prejaka i za razne šarene pilule koje je trpao u usta šakom što mu se tresla sve više, čineći da izgleda kao da boluje od dobrog starog Parkinsa - ako nemam nogu, ne znači da nemam k...
Prolaznici su se smijali njegovim glasnim lamentacijama, potiho, sebi u bradu. Lokalna luda, nekoć perspektivan mladić što je sa svojih osamnaest naivno uletio u dobrovoljačku postrojbu i za samo tjedan dana nošenja odore izgubio nogu nagazivši na "paštetu".
-Jadnik, a prve crte nije ni vidio - znao je da mu govore iza leđa. Nikada nije osjetio fantomsku bol u nozi koju je izgubio, pa je smatrao da oni što tvrde da jesu, naprosto lažu. Kad izgubiš dio tijela, jednostavno ga više nemaš i to je sve.
Tog je dana, vukući prvo nogu pa onda štap, sreo Brzog, zapovjednika njegove postrojbe. Pokušao je Brzi skrenuti pogled, okrenuti glavu, pretvarati se da ga nije vidio ili prepoznao, ali bilo je prekasno. Uhvatio je njegov pogled i zastao točno na pola puta. Zna da je bio na dvjesto i pedesetom metru jer svako jutro broji korake. -Jebi ga, ti si ostao uholaža kakva si i bio prije puno godina. - dobacio mu je i okrenuo se natrag.
Pri okretu je štap nespretno zapeo za utor u pločniku i slomio se na pola. Pao je i ostao ležati tako. Iznad njega se nebo mračilo i oblačilo.
----
Ležao je ispod mosta zabavljajući se motanjem trave u rizle. Dobru je travu nabavio kod Buldoga, školskog kolege koji se svaki put kad se sretnu u javnosti pretvara da ga ne poznaje. Noću se dovuče do ulaza u njegovu zgradu i izvadi paketić ostavljen u poštanskom sandučiću neke gospođe Pepić, stare, nagluhe babe što živi sama i ne prima poštu već posljednjih dvadeset godina jer su svi iz njene generacije koji bi joj mogli pisati, pomrli, tako da je kanal opskrbe siguran. Osim u vrijeme kad stižu računi, ali već su navikli izbjegavati krizne datume. U isti sandučić ostavi novac i vrati se natrag u svoju jazbinu ispod mosta. To je samo njegovo skrovište. Pokrije se ušljivim dekama što ih je ukrao iz doma zdravlja kad je zadnji put završio tamo zbog upale pluća i zapali džoint. Nebo je bilo tmurno, znao je da se sprema kiša i ako je već pao mrak. - Padat će noćas, garant. Lijevu ruku izvuče ispod deke i zgnječi uholažu.
----
-Paket za Smradeca. - začulo se u telefonskoj slušalici. Znao sam na koga misli. Kolegu iz ureda smo zvali Smradec jer je uvijek mirisao na ustajale, prljave čarape. Arogantan, smrdljiv tip. Poslijepodneva je provodio u teretani i nabijao mišićnu masu, a prijepodne je nabijao tlak, nama nekolicini koji smo bili prisiljeni raditi s njim. No, odnedavno su počeli stizati paketi u pravilnim vremenskim razmacima, a ti paketi neznanog sadržaja uvjetovali su da naš Smradec dobije proljev, povraćanje i tresavicu. Arogancije nije ostalo ni u tragovima. Odlučili smo istražiti što se to krije iza nagle promjene karaktera i potplatili vratara da nam dojavi kad stiže sljedeći paket. Smradeca smo zatim poslali po ručak u restoran na posljednjem katu zgrade u kojoj smo imali urede i dočekali dostavljača sa pedeset kuna kao mito. Jebi ga, mito i korupcija su nama očigledno u krvi. Spremno je prihvatio kao da je završio medicinu.
Otvorili smo paket u WC-u. Tamno ljubičasti saten ljeskao se ispod halogenki na stropu. A na sjajnoj tkanini ležala je živa uholaža. Robi je vrisnuo i ispustio paket na mokre pločice.
-Jebote, kakva je ovo perverzija? - izustio je sav zbunjen.
Bacili smo kutiju u smeće a uholažu istresli u školjku i pustili vodu. Pogledali smo se i izašli iz toaleta u tišini. Tog dana više nismo razgovarali. Smradec je donio ručak iz restorana, ali nitko nije imao teka. Nismo mu rekli za paket, to se podrazumijeva.
Ne večernjem dnevniku prikazali su čovjeka s lisicama na rukama kojeg odvode momci u plavom. Vodili su ga preko mosta u policijsku postaju. Navodno je uspjela akcija "uholaža" u kojem su raskrinkani kradljivci skupih automobila.
Smradec je pognuo glavu dok su ga vodili ali sam ga prepoznao. -U nizinama još noćas kiša - najavili su na vremenskoj prognozi.
------
-Kako se zove pjevač grupe U2? To mi je vodoravno, ima sedam slova - vikao je iz dnevnog boravka dok sam se odijevala za večeru. Išli smo na proslavu petnaestogodišnjice mature, njegove naravno, a on je inzistirao da povede i pratnju sa sobom. Nije mu se dalo riskirati i ići sam. Mrzio je mogućnost da nema s kim porazgovarati ili da ga nasuprot tome gnjave oni koje nije podnosio ni dok je išao u školu. Ja sam mu bila dobar izgovor i za eventualni raniji odlazak ukoliko večera postane isuviše naporna. On je doktor fizike, ali nema pojma o glazbi, modi, trendovima. I voli križaljke koje definitivno ne zna ispunjavati.
Doviknula sam mu odgovor i odlučila se staviti crveni ruž. Željela sam izgledati dramatično u crnoj dugoj haljini i cipelama s visokom potpeticom. Vani je već pljuštala kiša, pa smo naručili taxi, da ne bi isprljali odjeću. A i radi toga da možemo nazdraviti na proslavi bez bojazni o količini promila koju ćemo imati na povratku.
-Što je dovraga, forficula auricularia? Ma tko sastavlja ove križaljke da mi je samo znati. - vikao je da se orilo kućom. Nanosila sam treći sloj crne maskare i treptala da se što prije osuši. Podsjećala sam na stare glumice iz šezdesetih godina. Potpuno retro.
-Uholaža. - doviknula sam mu.
-Gdje si vidjela uholažu? - dotrčao je do mene i odgurnuo me kako bi pogledao po kupatilu gdje se ogavna buba nalazi. Mrzio je bube. Stoga je uživao ubijati ih. Mislim kako je u djetinjstvu potajno mučio životinje, onako klasično, lomljenje kralježnice mačkama i seciranje žaba. Gadio mi se zbog toga. Bilo je nešto istinski gadljivo u tom čovjeku zbog čega sam ozbiljno razmišljala o tome da povučem svoje "da" koje sam mu dala kao odgovor na njegovu prosidbu prije samo šest mjeseci. Tada sam bila očarana njegovom galantnošću, manirima i snagom volje da mi udovolji. Nakon mog pristanka, počeo je preda mnom glasno podrigivati, više mi nije donosio cvijeće, a i komplimenti su postajali sve rijeđi. Galantnost se pretvorila u goveđi gulaš. A ja ne volim govedinu.
-Uholaža. Pojam iz križaljke. Znaš, mislim da neću ići s tobom na proslavu. Spava mi se. Bez prepiranja oko toga, molim te. - rekla sam i izašla na ulicu. Večer sam provela u baru blizu svog stana, pijuckajući porto. Doma sam bila malo prije ponoći, poštujući Pepeljugine zakone. Prelazeći preko mosta, bacila sam prsten u vodu.
komentiraj (18) * ispiši * #
tko egoističan, tko lud
ponedjeljak , 13.10.2008.Došao sam ispred njenih vrata. Prizor ni malo lijep. Niz mene se cijedila kiša, kapalo je i stvaralo lokve oko mojih nogu. Po sred leđa, na kaputu, fleka od golubljeg izmeta, razlijepljena i vlažna, podsjećala me je na jedini film filmske legende koji nisam gledao "Ptice". Sram me priznati to ikome, pa se pretvaram da me golublje sivo govno podsjeća na djetinjstvo i sivi plastelin od kojeg bi pravili kao kreativne stvari, možeš mislit, samo bih isprljao i ruke i odjeću a ne bih napravio ništa.
Dvoumio sam se želim li pokucati ili pozvoniti. Pokucao sam kladeći se sam sa sobom da me neće čuti. Mora da je u kuhinji i sprema jednu od svojih fantastičnih salata od kojih me danima poslje boli želudac. Ženo draga, je li ti itko ikada rekao da je meso jestivo? Znaš, ispeče se sa hrskavim zlatnim krumpirićima i to onda idealno ide sa zelenom salatom, pomiješanom s rikulom i naribanim parmezanom, malo crvenog kupusa i dresingom od limuna. Bljak. Ne znam kako joj reći da su te salate koje glume glavno jelo nejestivo odvratne. Pa ih jedem dok mi vilica drhti i smješkam se kiselo, kao da sam zagrizao nezrelu japansku jabuku. I zamišljam to masno i slasno meso koje nije napravila. Usput pomišljam kako bi bilo da joj obujmim vrat golim rukama i stegnem, samo malo, kao piletu, da se prepadne, ništa više. Nisam ja manijak. Samo me ta žena dovodi do ludila. Trpim je jer mi je punica. Ja nisam manijak, ali ona jest egomanijak. Ne prestaje govoriti ja, pa ja i samo ja. Svaku rečenicu započne i završi s tom zamjenicom. Čak i onda kada nikoga nije briga što ona misli. A to je slučaj vrlo često.
Otvorila je vrata sva nasmijana, a meni su ruke zadrhtale i osjetio sam na svakom zglobu želatinaste pregibe, onako kao kod telećih nogica koje su skuhane na juhu i raskuhane do točke u kojoj se tetive i tkivo tope u ustima.
-Cvijeće je za vas, gospođo Radić. - nacerim se i galantno joj predam žute gerbere. Znam da ih mrzi. Spomenula mi je barem jedno tisuću puta kako "ja ne volim gerbere, to je cvijeće koje se nosi na groblje i za ništa drugo nije". E pa, gospođo Radić, baš me briga volite li gerbere ili ne, ja sam ih donio pa ih zabijte sebi u ...hm, kristalnu vazu ili u kantu za smeće, svejedno mi je. - pomislim zlurado gledajući njen zaprepašteni izraz lica.
-A ja sam mislila da si krenuo nekome na groblje... - samo je promucala.
-Ma, ne, pa danas vam je godišnjica braka, zvali ste nas na večeru. Ili mi je moja draga ženica krivo prenijela informaciju? - nevino sam upitao i ušao u stan.
A ta moja žena, ona je tek poseban slučaj. Što li mi je bilo pa sam nju oženio? Lijepa je ona, to se mora priznati, ali ima tako dugu jezičinu da se može pričestiti s vlastitog prozora, ne mora uopće hodati do crkve. Samo, ne znam tko bi bio toliko lud da nju pričesti. Trebala bi jezik ispirati danima prije toga, te izmoliti podobar broj pokornih molitvi da bi se samo usudila prići blizu oltaru. Tako je to, bogati roditelji su svoju jedinicu razmazili i uvjerili je da svijet postoji radi nje.
U početku sam valjda pao na taj njen novac, status, ljepotu. Ja, seljačić iz provincije koji je s teškom mukom završio medicinu (a koliko su ovaca moji roditelji morali prodati da bih ja to prikrajčio, da i ne spominjem). U sredini sam je jedva trpio, toliko gluposti koliko se nagomilalo u jednoj ženi, nisam vidio za cijelog svog života. Ne čudi me kad neki pretili, neobrazovani Amerikanac ne znaj gdje je Hrvatska, ali kad jedna hrvatica iz ugledne obitelji ne zna gdje je točno Amerika, brat bratu, to je onda stvarno za ludnicu. Njena majka je na tu temu samo rekla "mojoj ljubimici nije išao zemljopis, ona je više kreativni tip, samo da znaš kako ona crta, mogla je postati dizajner odjeće samo da je htjela". A to " samo da je htjela" znači da su svoju mezimicu upisali na studij, a ona se nije udostojila za pet godina studiranja položiti ni jedan ispit. Ne znam mogu li se na prste jedne ruke pobrojati i predavanja na kojima je bila prisutna.
Pokušavam se prisjetiti gdje sam je upoznao i shvatim da se više ni ne sjećam. Znam samo da smo već prvu večer završili u mom stanu, razodjeveni. I od tada do vjenčanja prošlo je svega nekoliko mjeseci. I dan danas se sjećam razgovora njenih roditelja koji sam prisluškivao skriven iza vrata smočnice. Njih dvoje su u kuhinji ispijali kavu prije odlaska na svečanu večeru u povodu vjenčanja.
-Barem nije ružan ako je sa sela. Važno je da se udala i postala supruga liječnika. A ne kao ona jadnica, Nataša, svi su je hvalili da je pametna, a udala se za mesara. - šaptala je moja omiljena punica svom mužu.
-A što nedostaje mesaru? Ako se djeca vole...
-Ma što ti znaš, tutlek jedan. S našim novcem i ugledom i njegovom diplomom, našoj Veroniki ništa u životu neće nedostajati. A znaš i sam da nije baš najbistrija.
-Pa zar nisi neki dan rekla da ti je Petar odbojan?
Dalje nisam čuo.
-Veronika je već stigla. - objavila mi je punica. -A ti kasniš kao i uvijek.
-Znate kakva su dežurstva u bolnici, uvijek iskrsne neki nepredviđen slučaj. - ostavio sam kaput preko stolice i zavalio se u naslonjač. -Može draga jedno piće, viski recimo, s ledom.
-Može, da, ustani i napravi si sam. - iznenadio me njezin odgovor.
Napravio bih se gluh i prešao preko toga, da moja divna punica nije dodala "da, Veronika je u pravu, napravi si sam piće, pa nije ona tvoja kućna pomoćnica".
E, na to sam eksplodirao kao zaostala bomba iza drugog svjetskog rata.
-Kućna pomoćnica bi barem kuhala, prala i očistila onaj brlog od našeg stana u kojem živimo, za razliku od vaše kćeri. A ponekad bi mi valjda dopustila i da je odvedem u krevet. - izletjelo je iz mene.
-Zete, kakav je to način, vrijeđati moju kćer....- počela je ali sam je preduhitrio.
-Ne vrijeđam ja vašu kćer, dapače, ja joj dajem kompliment. Koja bi druga budala osim mene trpjela takvu benu i takvu lijenu alapaču? Nitko, čujete li, nitko. - gotovo sam vikao. Najednom se atmosfera užarila. Iz stanja mirovanja, stan se pretvorio u bojno polje. Ja sam vikao, oblačio kaput, moja punica je jecala histerično i zazivala Boga, Gospu, vlastitog muža, a moja žena se samo smješkala.
Pitao sam se zar je toliko glupa da ne shvaća ni to da je vrijeđam? Punac je kleo kao kočijaš i mene i nju i svoju ženu. Bacio je pepeljaru punu opušaka na pod, izašao vani i za sobom zalupio vratima. Čulo se još samo - Jebeš ovakvu ludu obitelj.
-A zašto se ti smješkaš? - uhvatio sam je za ruku i protresao.
Ne samo da se smješkala, počela se smijati sve histeričnije. Luda, luda žena, kažem vam.
-Petre, ja te već mjesecima varam s Ivorom. - smijala se do suza. Jedva sam razaznavao što mi govori. -Da, Ivorom, tvojim šefom klinike. Zaprosio me neki dan - urlala je od smijeha držeći se za trbuh. -Znaš, njemu ne smeta što nisam intelektualka. Voli me. Voli me toliko da bi za mene učinio sve. Baš sve. Prošli tjedan sam podnijela zahtjev za razvod. Čim se procedura završi nas dvoje ćemo se vjenčati. - sjela je na onaj isti naslonjač i prekrižila nogu preko noge.
Najednom se i moja punica počela smijati. - Bravo, kćeri. -Ovo je bio šah mat. Mamina kćer - poljubila je svoju kćer u oba obraza i iz vaze izvadila buket gerbera koji sam donio.
-A ti seljačić mali, marš van. Ti i tvoje grobljansko cvijeće. - bacila ga je na mene. Po licu su me poprskale ustajale kapi vode.
-I kad si mi to mislila reći? - problijedio sam kada se situacija naglo okrenula protiv mene.
-Svakako danas, nakon objeda. Imaš rok do sutra da se iseliš iz stana. Ne znam koliki će ti Ivor dati rok da se iseliš sa klinike. - dodala je.
Ušao sam danas u ovaj stan kao nadmoćan cinik, a izašao ravno na cestu kao uništen čovjek. Bez stana, bez žene, a kako se čini i bez posla.
Čuo sam njih dvije kako se smiju i žamore veselo. Moj punac, za kratko bivši punac, stajao je ispred vrata stana i pušio. Pogledao me je sažaljivo. A onda se postidio.
-Sine moj, ti si se na vrijeme spasio - procijedio je kroz zube i vratio se u kuću.
komentiraj (15) * ispiši * #
rođendan
petak , 10.10.2008.Nije li malo perverzno slaviti rođendane a željeti ostati mlad, ne ostariti?
Volim taj osjećaj kad telefon zazvoni, a ja znam kako me zovu neki dragi ljudi iz daljine, samo da bi mi čestitali jednu godinu više.
Imam i tortu. Veliku okruglu tortu od vanilin kreme i voća, premazanu lilastim šlagom, onako nježnu i paperjastu, delikatnog okusa.
Imam i svijećice. Nemam ih onoliko koliko imam godina, nego tek simboličan broj.
Volim poklone. Volim šarene, svjetlucave papire u koje su zamotani darovi, volim nagađanje što se krije iza vrpci, volim hladnoću i oštrinu bridova kutije na dlanovima, te opojni miris čokoladnih bombona punjenih likerom od mente.
Volim taj jedan dan u listopadu, koji još iščekujem. Nekako je samo moj.
Volim se odijenuti svečano, mirisati na skup parfem, na kuglice ulja iz kupke. Osjećati dodir tek kupljene kožne cipele na stopalima.
Na svoj rođendan osjećam se kao čovjek koji je stigao na vrh svijeta i promatra život što buja ispod sebe. Lažan je to osjećaj moći i sreće, vlastite vrijednosti.
Hedonist sam što voli šarene laže.
I lažem. Lažem sam sebi da ta jedna sijeda na zalisku zapravo i nije sijeda, nego to svijetlost tako pada i lomi se, znali bi to fizičari objasniti bolje od mene.
Igram se. Prevrćem dan kako kuglice što se valjaju preko dlanova i navodno pomažu odagnati stres.
Uživam. Glavni sam glumac u svom privatnom putujućem kazalištu. Statisti dolaze i prolaze.
Kada noć pojede halapljivo dan i usiše ga u sebe poput neke goleme crne rupe, svučem sav taj kazališni komad sa sebe i zavučem se pod plahte.
Svaki rođendan nakon što prođe slavlje ostavi gorak okus u ustima. Jer je prošao. I jer se dani nastavljaju nizati. I jer nisam na vrhu svijeta. I jer nisam moćan.
Splasnem kao balon od sapunice. Jedan od onih što sam ih kao dječak puhao pokušavajući stvoriti najveći i sačuvati ga što dulje da se ne raspline, da ništa ne dodirne i ne pukne. A on bi proletio zrakom trenutak ili dva i nestao kao da ga nikada bilo nije.
Zaspem umoran. Iscrpljen. U sred razmišljanja kako je vrijeme za prvu kremu protiv bora.
.......
Ove godine želim potpuno drugačiji rođendan. I želim, jako želim, pored zdravlja i obiteljske sreće koji su na prvom mjestu, "Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva" i parfem koji miriše na cvijet jasmina.
komentiraj (20) * ispiši * #
snovi
srijeda , 08.10.2008."Stojim na groblju s kiticom svježeg cvijeća u ruci i promatram nadgrobne spomenike. Odabrao sam žute ljiljane, u spomen njenog imena. Moja je baka bila krupna i goropadna žena, jedna od onih koja je bila u stanju odgojiti pet sinova i jednu kćer i stvoriti od njih ljude. Bila je žena što je kuhala jednom rukom a šila drugom. Žene su dolazile sa skupim platnima dobavljenim iz inozemstva i tražile od nje da im šiva toalete kakvih u to vrijeme nije bilo kupiti u dućanima, a ona je to činila pjevušeći. Stara drvena šivaća mašina koju je trebalo pokretati neprekidnim radom noge, zvučala mi je umilno u rana ljetna jutra dok sam ispijao prvu šalicu mlijeka i jeo jaja s domaćim, vrelim kruhom na koji se stavljao tek skuhan ajvar od crvenih paprika i patlidžana. Mirisalo je selo na esenciju i bijeli luk. Rijeka se ljeskala hladnoćom vode dok su ptice lijeno kitile telefonske vodove.
Umrla je nijemo. Nakon moždanog udara jedva je tepala, kao dijete kad sriče prva slova i riječi, a drugi, drugi ju je posve dokrajčio a da nije duboko zagazila ni u šezdesete. Imala je moja baka nekoliko poroka koji su je udruženim snagama stjerali u kut i došli glave. Prvi je bila neumjerenost u jelu. Kako je bila vrsna kuharica, kuhala je za jedan obrok po nekoliko jela. A kako je u našoj kući uvijek bilo gostiju i rodbine, jelo se i kuhalo na veliko. Hrane je bilo uvijek i svugdje. Kavu je pila sa svakim tko bi je došao posjetiti. Bilo je nekulturno ne ponuditi gosta kavom, a gost, razumije se samo po sebi, ne pije kavu sam. A uz kavu, morala se zapaliti i cigareta. Taj posljednji porok najbolje razumijem. Kada zasjedne društvo, ja palim jednu za drugom dok mi se ne smuči, dok mi ruke ne počnu vonjati na kiseli dim, a oči ne počnu peći i žariti. I ona je pušila nekako tako. I dok je kuhala i dok je šila. Cigareta joj je uvijek bila u ruci.
Smiješno je to što je postala baka sa 37 godina, a ja sam uvijek baš tako zamišljao bake, silovite i grlene žene, bez i jedne sijede dlake u kosi, žene koje bi mogle pomjeriti planinu da to od njih kogod zatraži. Nosila je široke haljine cvijetnog uzorka kako bi barem malo prikrila svojih sto i neumjesno je reći koliko kilograma. Kažu da frizeri imaju najgore frizure, a tako je i ona premda krojačica, imala najružnije haljine, bezoblične i velike.
Kad mi je bilo devet godina shvatio sam da moram čitati, poput ovisnika, zavlačio bi se ispod deke i čitao uz bateriju kako nitko ne bi vidio upaljeno svijetlo s prozora, u suprotnom bi došli i potjerali me na spavanje. A kako u selu moje bake nije bilo knjižnice, a ja sam kod nje provodio cijela ljeta, bio sam prisiljen čitati bilo što. A to "bilo što" bilo je njezino blago. Imala je nepresušnu kolekciju ljubavnih romana što su se prodavali na kioscima. Čitao sam, sramota me danas priznati, na stotine ljubavnih priča, sve nalik jedna na drugu, sve sa sretnim krajem i sve pune jednakih zapleta i raspleta. Ali, ja sam čitao ovisan o bilo čemu što šušti kao papir i ima ispisana slova po sebi.
Ne sjećam se kada mi je to povjerila, ali znao sam da ima dar. Ili prokletstvo, ovisi iz koje perspektive čovjek gleda na to. Mogla je sanjati i neki od snova su se ostvarivali na javi. Ili je sanjala ono što je na javi bilo neizbježno. Moja je majka uvijek odmahivala rukom i smatrala kako baka ima bujnu maštu i ništa više. - Čita previše ljubavnih romana - govorila bi.
Jednom je zaspala na jastuku okrenutom na naličje i sanjala prekrasnog gospodina bijeloj lanenoj košulji kako prolazi ulicom i probija se kroz gužvu. Pogledi su im se sreli i ona je zapamtila svaku crtu, svaku boru na njegovom licu. Dan kasnije, poslom je išla u grad, a taj njen "posao" sastojao bi se obično od tjedne nabavke prehrambenih proizvoda koje nije uzgajala u svom vrtu i voćnjaku, ali tog dana je išla kupiti nove, ljetne cipele. U ulici sa čije obe strane su načičkani dućani uređenih, blještavih izloga, stvorila se iznenada gužva kakva se rijetko viđa. Nije u to vrijeme bilo rasprodaja, barem ne kao danas, no događalo se da kada nova roba stigne, svi nahrle kupiti i izabrati nešto jer tko zakasni, na kraju od praznih ruku. Valjda se pola grada tog dana natiskalo u ulicu sa dućanima. I najednom, ona je vidjela svog čovjeka iz snova. Na njemu je lepršala bijela košulja od lana, čineći kontrast s crnom, nauljenom i zalizanom kosom, kako su se već muškarci češljali u vrijeme njene mladosti. Pogledi su im se opet sreli i ona je znala da je i on prepoznao nju.
-Zar je i on spavao tu noć na jastuku okrenutom na naličje? - upitao sam.
Slegnula je ramenima i rekla da ga nikada više nije vidjela. A ona je odrasla u ovom gradu i znala je svakog stanovnika i njegovu obiteljsku lozu barem tri koljena unatrag i barem tri prstena u širinu. Htjela je valjda reći da o svakome zna baš sve, pa i babe, tetke i stričeve. Što me i nije začudilo. Bila je najbolja krojačica u gradu, a sa svakom ženom koja drži do sebe, popila je kavu barem jedamput.
Kad sam odrastao, počele su mi se događati čudne slučajnosti. Znao bih, ni sam ne znam kako, ali znao bih da se nešto loše sprema. Valjda je zrak mirisao drugačije. Samo nisam znao što će se dogoditi, ni kada. Valjda je to ono što ljudi zovu "šesto čulo", neki predosjećaj, trnci na koži koji govore da treba biti na oprezu. Moja majka je na to znala reći, da ljude koje volimo osjećamo i na daljinu, pa je posve razumljivo da osjetimo i kada su tužni ili kada im se nešto loše događa. -To su neraskidive krvne veze. - bio je to njen službeni stav. -I ne umišljaj sebi gluposti. Tvoja baba je samo pročitala previše ljubavnih romana u životu, pa ima bujnu maštu. - dodala bi već po navici.
Te godine kada je umrla, negdje pred Uskrs, sanjao sam noćima zmije. Jezive i strašne od kojih mi se kosa dizala na glavi. A kako bi se razbila monotonija, sanjao sam da mi ispadaju zubi i budio se obliven znojem. Strašno je izgledala pomisao da ću ovako mlad ostati bez bijele i lijepe niske u ustima. Ti snovi su se smjenjivali i pola godine prije njezine smrti. A onda su mi samo jedne večeri, u pola osam, dok sam čekao da počne večernji dnevnik na televiziji, javili da dođem jer je baka umrla. Stigao sam za petnaestak minuta i zatekao kuću mog djetinjstva punu ljudi. Žene su plakale. Ona je ležala na kauču u dnevnom boravku kao da spava, nježnog i blaženog izraza lica. Rekli su da je otišla u snu. U njenoj spavaćoj sobi su kćeri njenog sina rezale pršut i sir i slagale na ovalne inoxne poslužavnike na koje su im, cijedeći se niz lice, kapale suze i ostavljale prljave mrlje. Došlo mi je da zamahnem rukom i svu tu hranu, korpice sa kruhom i zdjelice s maslinama, oborim na pod. Mrzim običaje vezane za karmine i sprovode. Lažni izrazi sućuti i trpanje hrane u sebe. Kakvi smo mi to ljudi kada možemo jesti oko odra dok se truplo još nije ni ohladilo? Ipak, nisam učinio ništa. Običaji su običaji, a i ona bi tako htjela, otići u miru, bez puno cirkusa.
Pokopali smo je sutradan, na mjesnom groblju. Puhala je takva bura od koje se ledila krv u žilama. Brada mi je podrhtavala od hladnoće a ruke su postajale plave, modre, raspucale do krvi od fijuka vjetra.
Nastavio sam sanjati i zmije i gubitak zuba. Kad sam nedugo zatim izgubio još dvije bliske osobe, znao sam da to nije od ljubavnih romana.
Nakon toga, nisam više sanjao."
komentiraj (15) * ispiši * #
pijanist
ponedjeljak , 06.10.2008.-Odsviraj mi nešto, kad već sjediš za tim klavirom. - pogledala sam ga zadivljena elegantnim, dugim prstima. Sjedio je odjeven samo u bijeli ručnik ogrnut oko struka i pušio jednu od svojih cigareta koje su mu stizale u tajnim pošiljkama, jedna kutija u jednom poštanskom paketu. I godinama tako. Nitko nije posumnjao kako je riječ o krijumčaru na malo. Volio je ugađati sebi. Depilirao je prsa, prepone, noge, leđa, još prije nego je postao uvriježen naziv "metro" za muškarce koji drže do sebe. Bilo je nešto u njemu što me nikada nije ostavljalo ravnodušnom. Možda sposobnost da mu ni do čega nije stalo. Osim do glazbe, ona je uvijek bila iznimka.
-Večeras nisam raspoložen - lijeno mi je odgovorio i otpuhnuo dim u zrak. Uzeo je čašu u kojoj se ljeskao konjak i otpio gutljaj.
Stajala sam pokraj prozora, rukom držeći rub zastora i promatrala grad. Noću je bio lijep sa svim tim upaljenim svijetlima.
-Jesi li ikada vodila ljubav na poklopcu jednog ovakvog koncertnog klavira? - pitanje je zvučalo posve hladno i bezizražajno. Potrudila sam se da mu jednako tako i odgovorim.
-Ne, ljubav ne.
-Onda ne znaš kako čovjek na vrhuncu strasti osjeća glazbu. - zaključio je. -Želiš li probati? To je jedno od onih iskustava poput skoka s padobranom, nabijeno adrenalinom, opojno i savršeno, ali jednako tako ga čovjek vrlo rijetko poželi ponoviti nakon što ga jednom osjeti.
Pravila sam se da ne čujem njegovu ponudu. I onako u njegovom glasu nije bilo istinske želje, tek samosvijest o vlastitoj privlačnosti i egzibicionizmu kojem su žene teško mogle odoljeti. Bio je zvijezda u jednom posve elitnom glazbenom krugu i volio je svoj status, uživao u njemu. Ne dvojim da bi mi zdušno pokazao kako se osjeća glazba tijelom, ali jednako tako osjećam da bi osjećaj prljavštine nakon tog iskustva teško saprala s kože.
Ulicom su prolazili ljudi zaogrnuti u tople jakne. Jesen je nedvojbeno zavladala gradom. Mirisali su pečeni kesteni pa poželjeh da nisam ovdje u ovom stanu koji mu je služio kao studio za vježbanje, nego dolje na ulici, među ljudima.
-Idem. - rekla sam mu.
-Idi. - ustao se sa stolca i izgubio iza vrata toaleta. I onako nisam mislio da imaš hrabrosti. - začula sam prije nego su se zatvorila vrata za njim.
komentiraj (6) * ispiši * #
bilješka o piscu
subota , 04.10.2008.Kad je zazvonio telefon, ustao sam se iz kreveta onako napola nag i mrmljao sebi u bradu nešto što nije dobro ponoviti naglas, a kamoli napisati. Ljutilo me to što mi je trebalo tri sata prevrtanja po krevetu kako bih zaspao, a onda me iz sna prene glupa zvonjava telefona. I još k tomu, kućnog, onog koji mi služi samo za spajanje na internet i ni za što drugo. Za sve ostalo tu je bežična verzija.
S druge strane začujem muževan i dubok, ozbiljan glas kako mi se ispričava na smetnji i pita bismo li se mogli naći u restoranu hotela dvije ulice od moje kuće. Pogledam na sat u nevjerici i shvatim da je već šest sati ujutro. Nekako sam mislio da je poziv stigao u sred noći, toliko me iscrpilo nespavanje. Ipak, u šest ujutro nisam raspoložen za sastanke s nepoznatim ljudima.
-Čekam te. U tvom je interesu da dođeš - zvučalo mi je neobično spominjanje mog vlastitog interesa.
No, dobro. Zaintrigiralo me. Odjenuo sam hlače od crnog samta i sako od smeđeg, a ispod vunenu rolku jer je jesen već dobro ohladila zrak, osobito ovako rano ujutro. Poslijepodne još ima sunca i može se nazvati toplim, ali ovako rano...Bolje je pričuvati se, nego ležati cijeli tjedan izmučenog tijela temperaturom, kao što mi se to dogodilo prošle jeseni. Ogadio mi se čaj od sljeza. I limun. I med.
Prošetao sam do hotela. Pozdravio čistača ulica koji je meo lišće ispod drvoreda. Pozdravio poštara što je izlazio iz susjedne kuće, blago se crveneći, jer je shvatio kako je i više nego očigledno da poštari tako rano ne raznose poštu. Pozdravio sam i dimnjačara i uhvatio se za dugme na sakou. Sjetio sam se da mi je majka pričala kako sam kao dječak uvijek govorio "dumge". Nasmijao sam se tome. Popravilo mi se raspoloženje. Još da popijem kavu i pojedem nešto slatko, bit ću kao da sam se naspavao.
Kad sam ugledao Topsicreta, shvatio sam da je on čovjek koji me nazvao. Nisam mu prepoznao glas.
-Prijatelju, pa što nisi rekao da se o tebi radi. Pozvao bih te kod sebe u stan. Mogao sam nam pripremti doručak, skuhati pravu domaću kavu, a ne ovako. Smrznuo sam se kao lijevo ježevo jaje.
-Bolje je ovako, vjeruj mi - namrštio se. Ono što ti moram reći bolje je da saznaš na neutralnom terenu.
Sjeo sam i umalo rekao "pucaj" a onda se ugrizao za jezik. Topsicret je prestao igrati nogomet one godine kada je promašio penal koji nam je garantirao pobjedu nad drugom gimnazijom. Nismo se poznavali u školi, čak se ne sjećam da ga znam iz studentskih dana, ali nekako znam jako puno o njemu. Kad malo bolje razmislim, družimo se tek par godina.
-Slušaj, bit će ti jako teško povjerovati, ali moram ti reći jednu, posve poraznu istinu. - počeo je nakon što nam je konobar donio kavu, pepeljaru, topla peciva i namaz od sira poslužen kao kuglice sladoleda. Pomislio sam da nije u pitanju kajmak, fantastična, masna delicija, no ipak je bila riječ o mladom, neslanom siru. Što se to događa s ovim svijetom? Zar je zdrava prehrana ušla u sve pore društva?
-Ti, Aries, jednostavno rečeno, bez okolišanja, ne postojiš. Ti, tvoj život, stan, sve što ti se čini poznato i stvarno, izmišljeno je, obična književna fikcija. - izgovorio je u dahu.
-Daj, Topsi, pa zar si pijan već ovako rano? Znam da ste vi pisci pomalo boemi, ali ovo je previše. Pa što onda radim tu, kad ne postojim? Kako onda s tobom pijem kavu, budan od ranog jutra, ma što od ranog jutra, budan cijelu noć, pa onda izvučen iz toplog kreveta, i sve to da bih čuo nekakvu nebulozu o tome kako ne postojim? - odmahnuo sam rukom, pomalo ljutito. Smatrao sam Topsicreta ozbiljnim čovjekom, jednog od onih kojemu bi povjerili na čuvanje kakvu dragocjenost ili neku tajnu, s kojim bi podijelili kakvu tegobnu situaciju i zatražili mudar savjet. Zbunjeno sam ga gledao.
-Prijatelju, volio bih da je tako kako ti kažeš, ali na žalost, nije. Ti si samo jedan lik iz priča. Nešto kao što je Hercul Poirot, znaš čovjek djeluje stvarno, Belgijanac je, ima podrijetlo, prošlost, prijatelje, ali to ne znači ništa. I dalje je samo glavni lik iz romana. Navodno jako dobro profiliran, što se za tebe baš i ne bi moglo reći.
-Dobro, idemo na trenutak povjerovati tome što gopvoriš, hipotetski naravno, i tko je onda autor takvog lika poput mene? - upitao sam smijući se, dok sam ispod stola nokte zarivao u vlastito meso noge kako bi se uvjerio da ne sanjam, da sam čovjek od krvi i mesa, a ne nekakav lik.
-Ja - rekao je hladno.
-Ti? Ma sad mi je svega dosta. - ustao sam se i mahnuo konobaru vadeći novčanik i stražnjeg džepa hlača.
-Čekaj, nisam dovršio. - uhvatio me za ruku i prisilio da opet sjednem. Mora da smo bili čudan par spodoba ostalim ljudima što su mirno doručkovali.
-Neobično je u svemu tome, što smo obojica u istoj kaši. I ja sam fikcija. Ne postojim ništa ni manje ni više nego ti, dragi moj Aries. Čista fikcija. - uzdahnuo je.
-Čekaj, ako si ti pisac, a ja lik, kako onda ti ne postojiš?
-Lijepo, prvo je izmislila mene, stvorila me na sliku i priliku svoju, naravno malo modificiranog, stvorila me kao muškarca, a ne kao ženu, što ona jest, pravnica je, a i meni je tutnula diplomu istog fakulteta u ruke, ona žarko želi biti spisateljica, pa je i meni dala ruke umjetnika. Uglavnom, ja jako ličim na nju, dijelimo slične vrijednosne stavove, poglede na život.
A onda je stvorila tebe. Hm, bolje reći, ja sam stvorio tebe, ali nesvjestan njenog utjecaja, ona je ta koja vuče konce negdje iz prikrajka, a nas smo obojica lutke na tim koncima.Dala si je mašti na volju, ima tu svega, kad čovjek malo bolje razmisli. Ja sam sve ono što bi ona željela biti, muškarac, uglađeni pisac, a ti si moja produžena ruka. Pomalo ličiš na njenog muža, no, možda mi se to samo učinilo. Njen muž je ovan u horoskopu a tebi je dala ime Aries. Vjerojatno ima neke veze s tim, no i ne mora biti tako. Zapravo je jako komplicirano za objasniti. Mislim da ni njoj nije posve jasno kakvo je čudovište stvorila. Mene i tebe, zaplela nas je toliko, dva smo lika, a katkad mi se čini da smo jedan. Ponekad ne znam događa li se to o čemu ona piše, Topsicretu ili Ariesu. Ni sam ne znam kako bih ti to bolje objasnio. Sve u svemu, nas smo dvojica čista fikcija, produkt njene mašte. Neka vrsta spisateljske nastranosti, mogao bih reći.
-Pa tko je ona, zaboga? - bio sam zgranut. I kako si ti sve to otkrio?
-Jedno sam se jutro probudio i vidio novu priču napisanu, a nisam se sjećao kada sam je i kako napisao. Rukopis je samo stajao na stolu. Prekrasna priča, moram priznati, bolja od onih što ih uobičajeno pišem. Pogriješila je i potpisala je svojim pravim imenom. Tako se klupko počelo odmotavati. Išao sam tragom imena i saznao gdje živi, čime se bavi, kako izgleda. Prisluškivao sam njene razgovore, pratio njeno kretanje više od mjesec dana i na koncu sam sve shvatio.
-Kako izgleda ta žena? - izgovorio sam riječ "žena" jednako kako bih izgovorio riječ "pauk" djelomično gadljivo a dijelom prestrašeno?
-Pa, visoka je, tamne kose i očiju, onako, uobičajen izgled žene od trideset godina.
-Nisam mislio na fizički izgled, tupane, nego više kakav dojam ostavlja, kakva je to žena kad je uspjela stvoriti nas dvojicu i uvjeriti nas a i sve ostale (znam da bi bilo pretjerano reći cijeli svijet, pa čak i naciju, no to bi bila samo fraza, znaš na što mislim) da smo stvarni?
-Začudo, na mene je ostavila dojam bliskosti, kao da sam dio nje, kao da ju poznajem u dušu. Ne znam kako bi se tebi svidjela. Možda bi je ti poželio zadaviti ili tužiti i tražiti naknadu za duševne boli.
Istrčao sam van iz hotela, ostavljajući Topsija zbunjenog. Kiša je lila, nakon što cijelo ljeto nije palo ni kapi, kao da neće stati naredna tri mjeseca. Pretrčao sam ulicu i na kiosku kupio cigarete. Kuja je u jednoj od priča odlučila pretvoriti me u nepušača, što mi je bilo jako neobično, moram priznati, sad kad razmišljam o tome. E, pa, zajebi stara moja, ne ide to tako kako si ti zamislila. Zapalio sam jednu putem natrag. Ušao sam u hotel mokar do gole kože. Cijedilo se niz mene a ja sam halapljivo udisao dim za dimom.
-I što ćemo sad Topsi? Postoji li nekakva književna udruga kojoj bi se nas dva prevarena lika mogli žaliti? Da nam je barem rekla što smjera, što čini, bilo bi mi lakše. Ovako me držala u zabludi da imam nekakav život, neki cilj, smisao, kad ono, šipak, ja sam samo sjena, obris na papiru, mogu nestati kad se njoj prohtije. I sve su one dogodovštine izmišljene, a ja sam mislio kako sam sretan što imam tako bogatih iskustava, čas sam hercegovački šeik, čas liječnik, čak pravnik, čas ljubavnik i uhoda. Mogu ti reći da je okrutna.
-Okrutna?- šeretski se nasmješio Topsicret. Ona je sve, samo nije okrutna. Vjeruj mi. Ušao sam jedne večeri u njen stan, spremala se za spavanje i čitala jednu od knjiga iz svoje privatne knjižnice (uh, prijatelju sline su mi curile kad sam ugledao sve te knjige koje ima). Dobrano sam je prestrašio. Mislila je isprva kako je riječ o provalniku, a zatim me prepoznala. Ipak sam ja njenih ruku djelo, ili bolje reći, njenih riječi djelo.
Bio sam ljut, povrijeđen, pozvao sam je na red, tražio od nje objašnjenje, paničario, vikao, pa gladio. Ona je samo gledala širom otvorenih očiju i rekla - "Ali, ja, ja samo pišem. Zar je to grijeh?".
-Pa kada se na cijelu situaciju pogleda iz njene perspektive, ispada da nije. Ali s moje točke gledišta, da sam bio na tvom mjestu...
-Da si bio na mom mjestu, ostao bi gospodin i saslušao je. Ta ona te stvorila. Bez nje, dragi moj Aries, ne bi postojao ni u ovoj dimenziji.
-Dobro kažeš, Topsi. A, hoću li je ja upoznati?
-Vjerojatno hoćeš.
-Znaš, sad sam se sjetio kako prije neko vremena ovdje nije bilo hotela. Što će ovoj selendri hotel, zaboga? Mora da ga je ona izmislila za potrebe ove priče. Što misliš, Topsi? Ili je to tvoje maslo?
komentiraj (7) * ispiši * #
