snovi

"Stojim na groblju s kiticom svježeg cvijeća u ruci i promatram nadgrobne spomenike. Odabrao sam žute ljiljane, u spomen njenog imena. Moja je baka bila krupna i goropadna žena, jedna od onih koja je bila u stanju odgojiti pet sinova i jednu kćer i stvoriti od njih ljude. Bila je žena što je kuhala jednom rukom a šila drugom. Žene su dolazile sa skupim platnima dobavljenim iz inozemstva i tražile od nje da im šiva toalete kakvih u to vrijeme nije bilo kupiti u dućanima, a ona je to činila pjevušeći. Stara drvena šivaća mašina koju je trebalo pokretati neprekidnim radom noge, zvučala mi je umilno u rana ljetna jutra dok sam ispijao prvu šalicu mlijeka i jeo jaja s domaćim, vrelim kruhom na koji se stavljao tek skuhan ajvar od crvenih paprika i patlidžana. Mirisalo je selo na esenciju i bijeli luk. Rijeka se ljeskala hladnoćom vode dok su ptice lijeno kitile telefonske vodove.
Umrla je nijemo. Nakon moždanog udara jedva je tepala, kao dijete kad sriče prva slova i riječi, a drugi, drugi ju je posve dokrajčio a da nije duboko zagazila ni u šezdesete. Imala je moja baka nekoliko poroka koji su je udruženim snagama stjerali u kut i došli glave. Prvi je bila neumjerenost u jelu. Kako je bila vrsna kuharica, kuhala je za jedan obrok po nekoliko jela. A kako je u našoj kući uvijek bilo gostiju i rodbine, jelo se i kuhalo na veliko. Hrane je bilo uvijek i svugdje. Kavu je pila sa svakim tko bi je došao posjetiti. Bilo je nekulturno ne ponuditi gosta kavom, a gost, razumije se samo po sebi, ne pije kavu sam. A uz kavu, morala se zapaliti i cigareta. Taj posljednji porok najbolje razumijem. Kada zasjedne društvo, ja palim jednu za drugom dok mi se ne smuči, dok mi ruke ne počnu vonjati na kiseli dim, a oči ne počnu peći i žariti. I ona je pušila nekako tako. I dok je kuhala i dok je šila. Cigareta joj je uvijek bila u ruci.

Smiješno je to što je postala baka sa 37 godina, a ja sam uvijek baš tako zamišljao bake, silovite i grlene žene, bez i jedne sijede dlake u kosi, žene koje bi mogle pomjeriti planinu da to od njih kogod zatraži. Nosila je široke haljine cvijetnog uzorka kako bi barem malo prikrila svojih sto i neumjesno je reći koliko kilograma. Kažu da frizeri imaju najgore frizure, a tako je i ona premda krojačica, imala najružnije haljine, bezoblične i velike.
Kad mi je bilo devet godina shvatio sam da moram čitati, poput ovisnika, zavlačio bi se ispod deke i čitao uz bateriju kako nitko ne bi vidio upaljeno svijetlo s prozora, u suprotnom bi došli i potjerali me na spavanje. A kako u selu moje bake nije bilo knjižnice, a ja sam kod nje provodio cijela ljeta, bio sam prisiljen čitati bilo što. A to "bilo što" bilo je njezino blago. Imala je nepresušnu kolekciju ljubavnih romana što su se prodavali na kioscima. Čitao sam, sramota me danas priznati, na stotine ljubavnih priča, sve nalik jedna na drugu, sve sa sretnim krajem i sve pune jednakih zapleta i raspleta. Ali, ja sam čitao ovisan o bilo čemu što šušti kao papir i ima ispisana slova po sebi.

Ne sjećam se kada mi je to povjerila, ali znao sam da ima dar. Ili prokletstvo, ovisi iz koje perspektive čovjek gleda na to. Mogla je sanjati i neki od snova su se ostvarivali na javi. Ili je sanjala ono što je na javi bilo neizbježno. Moja je majka uvijek odmahivala rukom i smatrala kako baka ima bujnu maštu i ništa više. - Čita previše ljubavnih romana - govorila bi.
Jednom je zaspala na jastuku okrenutom na naličje i sanjala prekrasnog gospodina bijeloj lanenoj košulji kako prolazi ulicom i probija se kroz gužvu. Pogledi su im se sreli i ona je zapamtila svaku crtu, svaku boru na njegovom licu. Dan kasnije, poslom je išla u grad, a taj njen "posao" sastojao bi se obično od tjedne nabavke prehrambenih proizvoda koje nije uzgajala u svom vrtu i voćnjaku, ali tog dana je išla kupiti nove, ljetne cipele. U ulici sa čije obe strane su načičkani dućani uređenih, blještavih izloga, stvorila se iznenada gužva kakva se rijetko viđa. Nije u to vrijeme bilo rasprodaja, barem ne kao danas, no događalo se da kada nova roba stigne, svi nahrle kupiti i izabrati nešto jer tko zakasni, na kraju od praznih ruku. Valjda se pola grada tog dana natiskalo u ulicu sa dućanima. I najednom, ona je vidjela svog čovjeka iz snova. Na njemu je lepršala bijela košulja od lana, čineći kontrast s crnom, nauljenom i zalizanom kosom, kako su se već muškarci češljali u vrijeme njene mladosti. Pogledi su im se opet sreli i ona je znala da je i on prepoznao nju.
-Zar je i on spavao tu noć na jastuku okrenutom na naličje? - upitao sam.
Slegnula je ramenima i rekla da ga nikada više nije vidjela. A ona je odrasla u ovom gradu i znala je svakog stanovnika i njegovu obiteljsku lozu barem tri koljena unatrag i barem tri prstena u širinu. Htjela je valjda reći da o svakome zna baš sve, pa i babe, tetke i stričeve. Što me i nije začudilo. Bila je najbolja krojačica u gradu, a sa svakom ženom koja drži do sebe, popila je kavu barem jedamput.

Kad sam odrastao, počele su mi se događati čudne slučajnosti. Znao bih, ni sam ne znam kako, ali znao bih da se nešto loše sprema. Valjda je zrak mirisao drugačije. Samo nisam znao što će se dogoditi, ni kada. Valjda je to ono što ljudi zovu "šesto čulo", neki predosjećaj, trnci na koži koji govore da treba biti na oprezu. Moja majka je na to znala reći, da ljude koje volimo osjećamo i na daljinu, pa je posve razumljivo da osjetimo i kada su tužni ili kada im se nešto loše događa. -To su neraskidive krvne veze. - bio je to njen službeni stav. -I ne umišljaj sebi gluposti. Tvoja baba je samo pročitala previše ljubavnih romana u životu, pa ima bujnu maštu. - dodala bi već po navici.
Te godine kada je umrla, negdje pred Uskrs, sanjao sam noćima zmije. Jezive i strašne od kojih mi se kosa dizala na glavi. A kako bi se razbila monotonija, sanjao sam da mi ispadaju zubi i budio se obliven znojem. Strašno je izgledala pomisao da ću ovako mlad ostati bez bijele i lijepe niske u ustima. Ti snovi su se smjenjivali i pola godine prije njezine smrti. A onda su mi samo jedne večeri, u pola osam, dok sam čekao da počne večernji dnevnik na televiziji, javili da dođem jer je baka umrla. Stigao sam za petnaestak minuta i zatekao kuću mog djetinjstva punu ljudi. Žene su plakale. Ona je ležala na kauču u dnevnom boravku kao da spava, nježnog i blaženog izraza lica. Rekli su da je otišla u snu. U njenoj spavaćoj sobi su kćeri njenog sina rezale pršut i sir i slagale na ovalne inoxne poslužavnike na koje su im, cijedeći se niz lice, kapale suze i ostavljale prljave mrlje. Došlo mi je da zamahnem rukom i svu tu hranu, korpice sa kruhom i zdjelice s maslinama, oborim na pod. Mrzim običaje vezane za karmine i sprovode. Lažni izrazi sućuti i trpanje hrane u sebe. Kakvi smo mi to ljudi kada možemo jesti oko odra dok se truplo još nije ni ohladilo? Ipak, nisam učinio ništa. Običaji su običaji, a i ona bi tako htjela, otići u miru, bez puno cirkusa.
Pokopali smo je sutradan, na mjesnom groblju. Puhala je takva bura od koje se ledila krv u žilama. Brada mi je podrhtavala od hladnoće a ruke su postajale plave, modre, raspucale do krvi od fijuka vjetra.

Nastavio sam sanjati i zmije i gubitak zuba. Kad sam nedugo zatim izgubio još dvije bliske osobe, znao sam da to nije od ljubavnih romana.
Nakon toga, nisam više sanjao."