bilješka o piscu

Kad je zazvonio telefon, ustao sam se iz kreveta onako napola nag i mrmljao sebi u bradu nešto što nije dobro ponoviti naglas, a kamoli napisati. Ljutilo me to što mi je trebalo tri sata prevrtanja po krevetu kako bih zaspao, a onda me iz sna prene glupa zvonjava telefona. I još k tomu, kućnog, onog koji mi služi samo za spajanje na internet i ni za što drugo. Za sve ostalo tu je bežična verzija.
S druge strane začujem muževan i dubok, ozbiljan glas kako mi se ispričava na smetnji i pita bismo li se mogli naći u restoranu hotela dvije ulice od moje kuće. Pogledam na sat u nevjerici i shvatim da je već šest sati ujutro. Nekako sam mislio da je poziv stigao u sred noći, toliko me iscrpilo nespavanje. Ipak, u šest ujutro nisam raspoložen za sastanke s nepoznatim ljudima.
-Čekam te. U tvom je interesu da dođeš - zvučalo mi je neobično spominjanje mog vlastitog interesa.
No, dobro. Zaintrigiralo me. Odjenuo sam hlače od crnog samta i sako od smeđeg, a ispod vunenu rolku jer je jesen već dobro ohladila zrak, osobito ovako rano ujutro. Poslijepodne još ima sunca i može se nazvati toplim, ali ovako rano...Bolje je pričuvati se, nego ležati cijeli tjedan izmučenog tijela temperaturom, kao što mi se to dogodilo prošle jeseni. Ogadio mi se čaj od sljeza. I limun. I med.
Prošetao sam do hotela. Pozdravio čistača ulica koji je meo lišće ispod drvoreda. Pozdravio poštara što je izlazio iz susjedne kuće, blago se crveneći, jer je shvatio kako je i više nego očigledno da poštari tako rano ne raznose poštu. Pozdravio sam i dimnjačara i uhvatio se za dugme na sakou. Sjetio sam se da mi je majka pričala kako sam kao dječak uvijek govorio "dumge". Nasmijao sam se tome. Popravilo mi se raspoloženje. Još da popijem kavu i pojedem nešto slatko, bit ću kao da sam se naspavao.

Kad sam ugledao Topsicreta, shvatio sam da je on čovjek koji me nazvao. Nisam mu prepoznao glas.
-Prijatelju, pa što nisi rekao da se o tebi radi. Pozvao bih te kod sebe u stan. Mogao sam nam pripremti doručak, skuhati pravu domaću kavu, a ne ovako. Smrznuo sam se kao lijevo ježevo jaje.
-Bolje je ovako, vjeruj mi - namrštio se. Ono što ti moram reći bolje je da saznaš na neutralnom terenu.
Sjeo sam i umalo rekao "pucaj" a onda se ugrizao za jezik. Topsicret je prestao igrati nogomet one godine kada je promašio penal koji nam je garantirao pobjedu nad drugom gimnazijom. Nismo se poznavali u školi, čak se ne sjećam da ga znam iz studentskih dana, ali nekako znam jako puno o njemu. Kad malo bolje razmislim, družimo se tek par godina.
-Slušaj, bit će ti jako teško povjerovati, ali moram ti reći jednu, posve poraznu istinu. - počeo je nakon što nam je konobar donio kavu, pepeljaru, topla peciva i namaz od sira poslužen kao kuglice sladoleda. Pomislio sam da nije u pitanju kajmak, fantastična, masna delicija, no ipak je bila riječ o mladom, neslanom siru. Što se to događa s ovim svijetom? Zar je zdrava prehrana ušla u sve pore društva?
-Ti, Aries, jednostavno rečeno, bez okolišanja, ne postojiš. Ti, tvoj život, stan, sve što ti se čini poznato i stvarno, izmišljeno je, obična književna fikcija. - izgovorio je u dahu.
-Daj, Topsi, pa zar si pijan već ovako rano? Znam da ste vi pisci pomalo boemi, ali ovo je previše. Pa što onda radim tu, kad ne postojim? Kako onda s tobom pijem kavu, budan od ranog jutra, ma što od ranog jutra, budan cijelu noć, pa onda izvučen iz toplog kreveta, i sve to da bih čuo nekakvu nebulozu o tome kako ne postojim? - odmahnuo sam rukom, pomalo ljutito. Smatrao sam Topsicreta ozbiljnim čovjekom, jednog od onih kojemu bi povjerili na čuvanje kakvu dragocjenost ili neku tajnu, s kojim bi podijelili kakvu tegobnu situaciju i zatražili mudar savjet. Zbunjeno sam ga gledao.
-Prijatelju, volio bih da je tako kako ti kažeš, ali na žalost, nije. Ti si samo jedan lik iz priča. Nešto kao što je Hercul Poirot, znaš čovjek djeluje stvarno, Belgijanac je, ima podrijetlo, prošlost, prijatelje, ali to ne znači ništa. I dalje je samo glavni lik iz romana. Navodno jako dobro profiliran, što se za tebe baš i ne bi moglo reći.
-Dobro, idemo na trenutak povjerovati tome što gopvoriš, hipotetski naravno, i tko je onda autor takvog lika poput mene? - upitao sam smijući se, dok sam ispod stola nokte zarivao u vlastito meso noge kako bi se uvjerio da ne sanjam, da sam čovjek od krvi i mesa, a ne nekakav lik.
-Ja - rekao je hladno.
-Ti? Ma sad mi je svega dosta. - ustao sam se i mahnuo konobaru vadeći novčanik i stražnjeg džepa hlača.
-Čekaj, nisam dovršio. - uhvatio me za ruku i prisilio da opet sjednem. Mora da smo bili čudan par spodoba ostalim ljudima što su mirno doručkovali.
-Neobično je u svemu tome, što smo obojica u istoj kaši. I ja sam fikcija. Ne postojim ništa ni manje ni više nego ti, dragi moj Aries. Čista fikcija. - uzdahnuo je.
-Čekaj, ako si ti pisac, a ja lik, kako onda ti ne postojiš?
-Lijepo, prvo je izmislila mene, stvorila me na sliku i priliku svoju, naravno malo modificiranog, stvorila me kao muškarca, a ne kao ženu, što ona jest, pravnica je, a i meni je tutnula diplomu istog fakulteta u ruke, ona žarko želi biti spisateljica, pa je i meni dala ruke umjetnika. Uglavnom, ja jako ličim na nju, dijelimo slične vrijednosne stavove, poglede na život.
A onda je stvorila tebe. Hm, bolje reći, ja sam stvorio tebe, ali nesvjestan njenog utjecaja, ona je ta koja vuče konce negdje iz prikrajka, a nas smo obojica lutke na tim koncima.Dala si je mašti na volju, ima tu svega, kad čovjek malo bolje razmisli. Ja sam sve ono što bi ona željela biti, muškarac, uglađeni pisac, a ti si moja produžena ruka. Pomalo ličiš na njenog muža, no, možda mi se to samo učinilo. Njen muž je ovan u horoskopu a tebi je dala ime Aries. Vjerojatno ima neke veze s tim, no i ne mora biti tako. Zapravo je jako komplicirano za objasniti. Mislim da ni njoj nije posve jasno kakvo je čudovište stvorila. Mene i tebe, zaplela nas je toliko, dva smo lika, a katkad mi se čini da smo jedan. Ponekad ne znam događa li se to o čemu ona piše, Topsicretu ili Ariesu. Ni sam ne znam kako bih ti to bolje objasnio. Sve u svemu, nas smo dvojica čista fikcija, produkt njene mašte. Neka vrsta spisateljske nastranosti, mogao bih reći.
-Pa tko je ona, zaboga? - bio sam zgranut. I kako si ti sve to otkrio?
-Jedno sam se jutro probudio i vidio novu priču napisanu, a nisam se sjećao kada sam je i kako napisao. Rukopis je samo stajao na stolu. Prekrasna priča, moram priznati, bolja od onih što ih uobičajeno pišem. Pogriješila je i potpisala je svojim pravim imenom. Tako se klupko počelo odmotavati. Išao sam tragom imena i saznao gdje živi, čime se bavi, kako izgleda. Prisluškivao sam njene razgovore, pratio njeno kretanje više od mjesec dana i na koncu sam sve shvatio.
-Kako izgleda ta žena? - izgovorio sam riječ "žena" jednako kako bih izgovorio riječ "pauk" djelomično gadljivo a dijelom prestrašeno?
-Pa, visoka je, tamne kose i očiju, onako, uobičajen izgled žene od trideset godina.
-Nisam mislio na fizički izgled, tupane, nego više kakav dojam ostavlja, kakva je to žena kad je uspjela stvoriti nas dvojicu i uvjeriti nas a i sve ostale (znam da bi bilo pretjerano reći cijeli svijet, pa čak i naciju, no to bi bila samo fraza, znaš na što mislim) da smo stvarni?
-Začudo, na mene je ostavila dojam bliskosti, kao da sam dio nje, kao da ju poznajem u dušu. Ne znam kako bi se tebi svidjela. Možda bi je ti poželio zadaviti ili tužiti i tražiti naknadu za duševne boli.
Istrčao sam van iz hotela, ostavljajući Topsija zbunjenog. Kiša je lila, nakon što cijelo ljeto nije palo ni kapi, kao da neće stati naredna tri mjeseca. Pretrčao sam ulicu i na kiosku kupio cigarete. Kuja je u jednoj od priča odlučila pretvoriti me u nepušača, što mi je bilo jako neobično, moram priznati, sad kad razmišljam o tome. E, pa, zajebi stara moja, ne ide to tako kako si ti zamislila. Zapalio sam jednu putem natrag. Ušao sam u hotel mokar do gole kože. Cijedilo se niz mene a ja sam halapljivo udisao dim za dimom.
-I što ćemo sad Topsi? Postoji li nekakva književna udruga kojoj bi se nas dva prevarena lika mogli žaliti? Da nam je barem rekla što smjera, što čini, bilo bi mi lakše. Ovako me držala u zabludi da imam nekakav život, neki cilj, smisao, kad ono, šipak, ja sam samo sjena, obris na papiru, mogu nestati kad se njoj prohtije. I sve su one dogodovštine izmišljene, a ja sam mislio kako sam sretan što imam tako bogatih iskustava, čas sam hercegovački šeik, čas liječnik, čak pravnik, čas ljubavnik i uhoda. Mogu ti reći da je okrutna.
-Okrutna?- šeretski se nasmješio Topsicret. Ona je sve, samo nije okrutna. Vjeruj mi. Ušao sam jedne večeri u njen stan, spremala se za spavanje i čitala jednu od knjiga iz svoje privatne knjižnice (uh, prijatelju sline su mi curile kad sam ugledao sve te knjige koje ima). Dobrano sam je prestrašio. Mislila je isprva kako je riječ o provalniku, a zatim me prepoznala. Ipak sam ja njenih ruku djelo, ili bolje reći, njenih riječi djelo.
Bio sam ljut, povrijeđen, pozvao sam je na red, tražio od nje objašnjenje, paničario, vikao, pa gladio. Ona je samo gledala širom otvorenih očiju i rekla - "Ali, ja, ja samo pišem. Zar je to grijeh?".
-Pa kada se na cijelu situaciju pogleda iz njene perspektive, ispada da nije. Ali s moje točke gledišta, da sam bio na tvom mjestu...
-Da si bio na mom mjestu, ostao bi gospodin i saslušao je. Ta ona te stvorila. Bez nje, dragi moj Aries, ne bi postojao ni u ovoj dimenziji.
-Dobro kažeš, Topsi. A, hoću li je ja upoznati?
-Vjerojatno hoćeš.
-Znaš, sad sam se sjetio kako prije neko vremena ovdje nije bilo hotela. Što će ovoj selendri hotel, zaboga? Mora da ga je ona izmislila za potrebe ove priče. Što misliš, Topsi? Ili je to tvoje maslo?