Došao sam ispred njenih vrata. Prizor ni malo lijep. Niz mene se cijedila kiša, kapalo je i stvaralo lokve oko mojih nogu. Po sred leđa, na kaputu, fleka od golubljeg izmeta, razlijepljena i vlažna, podsjećala me je na jedini film filmske legende koji nisam gledao "Ptice". Sram me priznati to ikome, pa se pretvaram da me golublje sivo govno podsjeća na djetinjstvo i sivi plastelin od kojeg bi pravili kao kreativne stvari, možeš mislit, samo bih isprljao i ruke i odjeću a ne bih napravio ništa.
Dvoumio sam se želim li pokucati ili pozvoniti. Pokucao sam kladeći se sam sa sobom da me neće čuti. Mora da je u kuhinji i sprema jednu od svojih fantastičnih salata od kojih me danima poslje boli želudac. Ženo draga, je li ti itko ikada rekao da je meso jestivo? Znaš, ispeče se sa hrskavim zlatnim krumpirićima i to onda idealno ide sa zelenom salatom, pomiješanom s rikulom i naribanim parmezanom, malo crvenog kupusa i dresingom od limuna. Bljak. Ne znam kako joj reći da su te salate koje glume glavno jelo nejestivo odvratne. Pa ih jedem dok mi vilica drhti i smješkam se kiselo, kao da sam zagrizao nezrelu japansku jabuku. I zamišljam to masno i slasno meso koje nije napravila. Usput pomišljam kako bi bilo da joj obujmim vrat golim rukama i stegnem, samo malo, kao piletu, da se prepadne, ništa više. Nisam ja manijak. Samo me ta žena dovodi do ludila. Trpim je jer mi je punica. Ja nisam manijak, ali ona jest egomanijak. Ne prestaje govoriti ja, pa ja i samo ja. Svaku rečenicu započne i završi s tom zamjenicom. Čak i onda kada nikoga nije briga što ona misli. A to je slučaj vrlo često.
Otvorila je vrata sva nasmijana, a meni su ruke zadrhtale i osjetio sam na svakom zglobu želatinaste pregibe, onako kao kod telećih nogica koje su skuhane na juhu i raskuhane do točke u kojoj se tetive i tkivo tope u ustima.
-Cvijeće je za vas, gospođo Radić. - nacerim se i galantno joj predam žute gerbere. Znam da ih mrzi. Spomenula mi je barem jedno tisuću puta kako "ja ne volim gerbere, to je cvijeće koje se nosi na groblje i za ništa drugo nije". E pa, gospođo Radić, baš me briga volite li gerbere ili ne, ja sam ih donio pa ih zabijte sebi u ...hm, kristalnu vazu ili u kantu za smeće, svejedno mi je. - pomislim zlurado gledajući njen zaprepašteni izraz lica.
-A ja sam mislila da si krenuo nekome na groblje... - samo je promucala.
-Ma, ne, pa danas vam je godišnjica braka, zvali ste nas na večeru. Ili mi je moja draga ženica krivo prenijela informaciju? - nevino sam upitao i ušao u stan.
A ta moja žena, ona je tek poseban slučaj. Što li mi je bilo pa sam nju oženio? Lijepa je ona, to se mora priznati, ali ima tako dugu jezičinu da se može pričestiti s vlastitog prozora, ne mora uopće hodati do crkve. Samo, ne znam tko bi bio toliko lud da nju pričesti. Trebala bi jezik ispirati danima prije toga, te izmoliti podobar broj pokornih molitvi da bi se samo usudila prići blizu oltaru. Tako je to, bogati roditelji su svoju jedinicu razmazili i uvjerili je da svijet postoji radi nje.
U početku sam valjda pao na taj njen novac, status, ljepotu. Ja, seljačić iz provincije koji je s teškom mukom završio medicinu (a koliko su ovaca moji roditelji morali prodati da bih ja to prikrajčio, da i ne spominjem). U sredini sam je jedva trpio, toliko gluposti koliko se nagomilalo u jednoj ženi, nisam vidio za cijelog svog života. Ne čudi me kad neki pretili, neobrazovani Amerikanac ne znaj gdje je Hrvatska, ali kad jedna hrvatica iz ugledne obitelji ne zna gdje je točno Amerika, brat bratu, to je onda stvarno za ludnicu. Njena majka je na tu temu samo rekla "mojoj ljubimici nije išao zemljopis, ona je više kreativni tip, samo da znaš kako ona crta, mogla je postati dizajner odjeće samo da je htjela". A to " samo da je htjela" znači da su svoju mezimicu upisali na studij, a ona se nije udostojila za pet godina studiranja položiti ni jedan ispit. Ne znam mogu li se na prste jedne ruke pobrojati i predavanja na kojima je bila prisutna.
Pokušavam se prisjetiti gdje sam je upoznao i shvatim da se više ni ne sjećam. Znam samo da smo već prvu večer završili u mom stanu, razodjeveni. I od tada do vjenčanja prošlo je svega nekoliko mjeseci. I dan danas se sjećam razgovora njenih roditelja koji sam prisluškivao skriven iza vrata smočnice. Njih dvoje su u kuhinji ispijali kavu prije odlaska na svečanu večeru u povodu vjenčanja.
-Barem nije ružan ako je sa sela. Važno je da se udala i postala supruga liječnika. A ne kao ona jadnica, Nataša, svi su je hvalili da je pametna, a udala se za mesara. - šaptala je moja omiljena punica svom mužu.
-A što nedostaje mesaru? Ako se djeca vole...
-Ma što ti znaš, tutlek jedan. S našim novcem i ugledom i njegovom diplomom, našoj Veroniki ništa u životu neće nedostajati. A znaš i sam da nije baš najbistrija.
-Pa zar nisi neki dan rekla da ti je Petar odbojan?
Dalje nisam čuo.
-Veronika je već stigla. - objavila mi je punica. -A ti kasniš kao i uvijek.
-Znate kakva su dežurstva u bolnici, uvijek iskrsne neki nepredviđen slučaj. - ostavio sam kaput preko stolice i zavalio se u naslonjač. -Može draga jedno piće, viski recimo, s ledom.
-Može, da, ustani i napravi si sam. - iznenadio me njezin odgovor.
Napravio bih se gluh i prešao preko toga, da moja divna punica nije dodala "da, Veronika je u pravu, napravi si sam piće, pa nije ona tvoja kućna pomoćnica".
E, na to sam eksplodirao kao zaostala bomba iza drugog svjetskog rata.
-Kućna pomoćnica bi barem kuhala, prala i očistila onaj brlog od našeg stana u kojem živimo, za razliku od vaše kćeri. A ponekad bi mi valjda dopustila i da je odvedem u krevet. - izletjelo je iz mene.
-Zete, kakav je to način, vrijeđati moju kćer....- počela je ali sam je preduhitrio.
-Ne vrijeđam ja vašu kćer, dapače, ja joj dajem kompliment. Koja bi druga budala osim mene trpjela takvu benu i takvu lijenu alapaču? Nitko, čujete li, nitko. - gotovo sam vikao. Najednom se atmosfera užarila. Iz stanja mirovanja, stan se pretvorio u bojno polje. Ja sam vikao, oblačio kaput, moja punica je jecala histerično i zazivala Boga, Gospu, vlastitog muža, a moja žena se samo smješkala.
Pitao sam se zar je toliko glupa da ne shvaća ni to da je vrijeđam? Punac je kleo kao kočijaš i mene i nju i svoju ženu. Bacio je pepeljaru punu opušaka na pod, izašao vani i za sobom zalupio vratima. Čulo se još samo - Jebeš ovakvu ludu obitelj.
-A zašto se ti smješkaš? - uhvatio sam je za ruku i protresao.
Ne samo da se smješkala, počela se smijati sve histeričnije. Luda, luda žena, kažem vam.
-Petre, ja te već mjesecima varam s Ivorom. - smijala se do suza. Jedva sam razaznavao što mi govori. -Da, Ivorom, tvojim šefom klinike. Zaprosio me neki dan - urlala je od smijeha držeći se za trbuh. -Znaš, njemu ne smeta što nisam intelektualka. Voli me. Voli me toliko da bi za mene učinio sve. Baš sve. Prošli tjedan sam podnijela zahtjev za razvod. Čim se procedura završi nas dvoje ćemo se vjenčati. - sjela je na onaj isti naslonjač i prekrižila nogu preko noge.
Najednom se i moja punica počela smijati. - Bravo, kćeri. -Ovo je bio šah mat. Mamina kćer - poljubila je svoju kćer u oba obraza i iz vaze izvadila buket gerbera koji sam donio.
-A ti seljačić mali, marš van. Ti i tvoje grobljansko cvijeće. - bacila ga je na mene. Po licu su me poprskale ustajale kapi vode.
-I kad si mi to mislila reći? - problijedio sam kada se situacija naglo okrenula protiv mene.
-Svakako danas, nakon objeda. Imaš rok do sutra da se iseliš iz stana. Ne znam koliki će ti Ivor dati rok da se iseliš sa klinike. - dodala je.
Ušao sam danas u ovaj stan kao nadmoćan cinik, a izašao ravno na cestu kao uništen čovjek. Bez stana, bez žene, a kako se čini i bez posla.
Čuo sam njih dvije kako se smiju i žamore veselo. Moj punac, za kratko bivši punac, stajao je ispred vrata stana i pušio. Pogledao me je sažaljivo. A onda se postidio.
-Sine moj, ti si se na vrijeme spasio - procijedio je kroz zube i vratio se u kuću.
Post je objavljen 13.10.2008. u 15:15 sati.