kupujmo hrvatsko
srijeda , 28.03.2007.Lactalis kupio Dukat.
Priča:
10. listopada 1933. godine André Besnier osnovao je tvrtku koja je imala jednog zaposlenog. Prvi dan su od 35 litara mlijeka napravili 17 camembert sireva.
1947. godine tvrtka zapošljava 25 zaposlenih i vrijedi 12 milijuna tadašnjih franaka.
1955. godine osnivač tvrtke umire, a na njegovo mjesto dolazi Michel Besnier. Tvrtka vrijedi 250 milijuna franaka.
1976. godine tvrtka ima 2000 zaposlenih i vrijedi 1 bilijun francuskih franaka.
2006. godine Lactalis je druga vodeća tvrtka u svijetu za proizvodnju sira. Ima 29 000 zaposlenih u 112 industrijskih zona što u Francuskoj što u inozemstvu.
Zadivljen sam razvojem tvrtke koja je od vizije jednog malog čovjeka prerasla u multinacionalnu kompaniju svjetskog glasa.
Postavljam si pitanje hoće li ikada Hrvatska imati takvog vizionara?
Rijetko nemam točno i jasno definirano mišljenje o nekoj temi. Dok ovo pišem slušam na jednom od naših televizijskih programa žustru raspravu o kupovini Dukata. Oštri protivnici. Oštri argumenti.
Zagovornici govore o ulasku stranog svježeg kapitala koji nam je potreban.
Ja doista ne znam jesam li za ili protiv. Ovaj put sam samo promatrač sa strane.
Mogu samo reći kako bih volio da je obrnuto. Volio bih da Dukat kupuje, ako ne Lactalis, a ono neku drugu tvrtku i širi se na inozemno tržište.
Volio bih da u Hrvatskoj postoji jedna kritična masa poduzetnika koji će biti u stanju od tvrtke sa jednim zaposlenim, napraviti koncern.
Volio bih vidjeti ljude s vizijom i snagom i upornošću da je ostvare.
Do tada, ja ću pisati svoje priče.
Nekako mi drugačije sad zvuči ono "kupujmo hrvatsko".
Aries
komentiraj (17) * ispiši * #
strah od letenja
nedjelja , 25.03.2007.prijenos uživo
sve što ovdje pročitate događa se u realnom vremenu, odnosno sada
Nemam strah od letenja. Jedino od skupih avionskih karata. Moja najdraža i ja planiramo ove godine otići na zasluženi zajednički odmor. Još nismo odabrali destinaciju, no znamo kako bi željeli putovati zrakoplovom, a ne recimo, autobusom. Jer, i ako i to ima svojih draži, nekako sam prerastao spavanje i višesatno drmusanje na desetak kotača.
U uži izbor, nakon malog kućnog kolegija, ušli su ovim redom
1. Rim
2. London
3. Pariz
4. Budimpešta
5. ako ništa od ovoga ne nađemo relativno povoljno, odmarat ćemo se u našoj vikendici.
Vikendica se nalazi u malom, pitoresknom seocetu na brežuljku, mir, tišina, jako malo ljudi, oaza za pravi odmor. Kućica u hladu maslina, terasa s pogledom na zelenilo (na žalost nije na moru, pa čak ni na jezeru). Sve u svemu, ni ta posljednja opcija nije loša.
Konačnu odluku trebali bi donijeti negdje do početka lipnja.
Do tada, ja pokušavam skupiti što više informacija o zrakoplovnim tvrtkama.
Pronašao sam "Easyjet" i ostao zatečen. Imaju čak i tražilicu hotela, uz napomenu da su sa četiri zvjezdice, u kojima noćenje stoji već od 20 funti, što je nekakvih 220 kuna (nisam odavno gledao tečaj funte naspram kune). Osim toga, ako gost ostaje više od tri dana, jedno noćenje dobiva besplatno.
Upisao sam parametre u tražilicu hotela i pronašao u terminu od 08. kolovoza do 11. kolovoza u Oxford Streetu, smještaj iznosi točno 256 funti u hotelu Astor Court (Oxford Circus) sa tri zvjezdice.
Za Rim u istom terminu pronašao sam nekoliko opcija. Prva je opcija odsjesti u hotelu Cinecitta (***) i platiti dva noćenja a treće je gratis, što bi nas koštalo ravno 138 funti. Jesam li zaboravio reći kako noćenje uključuje i doručak. U hotelu Aurora Garden to iznosi 112 funti. U hotelu Arcadia čak 95 funti.
Naravno, nije svakome važna cijena smještaja, no ja radije ne bih plaćao previše za sobu u kojoj želim samo prespavati. Plan nam je ta četiri dana provesti u razgledanju, slikanju turističkih atrakcija. Osim toga, važnije mi je pronaći dobru hranu u skupom restoranu, nego imati luksuzne pokrivače za krevet. A, hoteli sa tri zvjezdice i nisu tako loši. Zapravo, ne mogu biti lošiji od naših.
O Budimpešti neću pisati ništa specijalno. Već sam je posjetio, prelijep je grad, osebujan, poseban i što je najvažnije jako je blizu. Pa ga možemo posjetiti bez nekih posebnih priprema.
Dok ovo pišem, razgovaram s najdražom. I ona je najviše zagrijana za Rim. Slažem se s njom. Vječni grad. Kad vidiš Rim, vidio si sve. A svi putevi i onako vode u Rim.
Opcija s našom vikendicom, čini se sve daljom.
Nemaju mogućnost pružanja usluga leta od Splita do Rima, pa ću za taj dio posla morati potražiti neku drugu zrakoplovnu kompaniju.
Ako se odlučimo za London, onda letimo s njima.
Sad čujem svoju najdražu kako govori da bi ona ipak radije išla s nekom našom provjerenom turističkom agencijom, jer je tako manje komplikacija, imamo vodiča, ne moramo se brinuti ni za što osim za čisti užitak putovanja. Pa dobro, idemo vidjeti što se nudi na tom tržištu.
Pravac Generaltourist. Na žalost nema podataka za dostupnost putovanja u kolovozu, ali imaju standardnu cijenu za Rim, četiri dana autobusom od oko 2000 kuna po osobi. (Ah, taj autobus. Pri samoj pomisli, naježim se).
Probat ćemo vidjeti što nudi American Express. Pun pogodak. Zrakoplov je u ponudi. Sad imam kiseli osmjeh na licu jer je cijena fantastična, između 3500 i 4000 kuna po osobi, te plus zrakoplovne pristojbe od oko 1000 kuna. Znači sve skupa 9000 kuna za nas dvoje. Draga za te novce možemo otići i negdje dalje. Pa zaboga miloga, mi graničimo s Italijom, možemo do tamo automobilom za nekoliko sati. Dobro, ne baš za nekoliko sati. Ali, blizu je. Strašno. Dobra je stvar što vlasnicima kartice nude otplatu na šest mjeseci.
Vikendica se počela približavati velikom brzinom.
Draga opet daje svoj sud o svemu. Pa zar je takav problem ići autobusom? To su ti udobni i lijepi, novi autobusi u kojima nećemo ni osjetiti neki veći napor. Aha, mislim se u sebi.
Budimpešta mi se čini sve privlačnija i privlačnija. Jako blizu i jako povoljno, oko 600 kuna po osobi.
U Švicarsku možemo četiri dana za 2600 kuna po osobi. Pariz u kolovozu šest dana možemo doživjeti za 2200 kuna po osobi. Azurna obala 1500 kuna. Ima li ti tu najdraža logike? Pitam je. Ona kaže - Rim je ipak Rim.
Sastavljamo novi popis.
1. Rim
2. Pariz
3. Azurna obala
4. Budimpešta
Vikendica definitivno otpada.
Budimpešta je posljednja opcija u slučaju neplaniranih, iznenadnih i nepredvidivih troškova.
Zapravo budžet za putovanja nam i nije mali, koliko se ja sjećam, govori ona.
Ali ja bih ga želio potrošiti na uživanje kad stignemo na odredište, a ne spiskati sve na nekoliko sati puta i sobu s pogledom, dodajem ja.
Slažemo se u tome.
Jer u tome i jest bit putovanja. Uživati na odredištu.
Za kraj, mogu samo reći jedno. Ići ćemo tamo gdje ona odluči. Moje je da malo ispeglam karticu. Ipak je ona moja bolja polovica. I ima ukusa.
Idemo u Rim, kaže ona.
I tako, ovo ljeto ćemo konačno vidjeti Rim. A kad me budu pitali zašto ne idem zrakoplovom, reći ću da imam strah od letenja.
Aries
komentiraj (26) * ispiši * #
labrador sa zelenim očima
utorak , 20.03.2007.
Rano ujutro, prije nego sunce u potpunosti oblikuje kuglu na obzoru, netko je žustro zalupao na metalni dio vrata. Odzvanjao je zvuk kroz tišinu, poput jeke dozivanja. Još napola sklopljenih očiju, sljepljenih od nakupina očne sluzi u krajevima, naglo se ustala iz topline kreveta i potrčala otvoriti. Iznenadila ju je kiša na obrazu. Ulijevala se čineći lokve ispred njenih stopala zavučenih u papuče. Morala se svom snagom tijela osloniti na dovratak, boreći se s vjetrom. Ispred sebe je ugledala čovjeka u maskirnoj odori, mokrog do kože. Pramenove kose, zalijepljene na čelu, odmicao je lijevom slobodnom rukom, kako bi ih omeo da kanaliziraju slapove kiše preko očiju.
"Ljepotice, pozdravljaju te s terena i šalju ti ovog psića. Pronašli smo ga napola mrtvog, izgladnjelog u šumarku blizu naših položaja. Rekli su mi da ti ga donesem. Bilo mi je usput. Idem vidjeti ženu i djecu. Gotovo sam zaboravio kako mi sinovi izgledaju. Svaki put se iznova iznenadim koliko uspiju narasti dok ja dođem." - namrštio se i promrmljao sebi u bradu "Prokleti rat. Djeca mi rastu ko siročići, bez ćaće, sami s materom."
"Marko", nasmiješila mu se još omamljena snom, i ona sve više mokra i drhtava, "proći će to Marko, znaš da to i jest za te tvoje male anđele, za njihovo sutra bezbrižnije od ovog našeg danas. Pa i moj je otac s tobom."
"Draga moja, nema dana da te ne spomene. On je i pronašao ovog žutog labradora. Pogledaj, ima tako svijetlo zelene oči, kakve nikad nisam vidio kod psa. Kao da su ljudske."
Uzela ga je u naručje i pomakla se s vrata kako bi načinila prolaz do kuhinje.
"Uđi, popit ćemo barem kavu. A imam i malo domaćih kiflica sa pekmezom od šljiva, to je onaj što smo ga prošle jeseni spravljali zajedno, tvoja žena i moja majka."
Nije ušao, odmahnuo je rukom, kao da želi otjerati neku tešku, pretešku misao i nestao iza kišne zavjese. Razumjela je.
Vratila se u kuću noseći u naručju Medu. Kako mu je brzo pronašla ime. Ne zato što je umiljat, nego što je bio težak i mišićav, masivan, a još malen. Znala je kako će izrasti u golemog i snažnog psa.
U sobi koja je služila za odlaganje mnoštva bespotrebnih stvari pronašla je davno odbačeni krevetić za lutke, stavila u njega vestu punu rupa u tkanju i utoplila psa. Došla je u iskušenje osušiti ga fenom, ali je odustala. Probudila bi cijelu kuću. A, prerano je za to. Pas je, osjetivši se zaštićen, zaspao. Ona se uvukla ispod teške perine i opet utonula u san. Činilo joj se da je u daljini čula zvuk rafalne paljbe. Naučila je ne osvrtati se na to.
****
"Kad protrči ispod prozora, zatrese se pod ispod njega. Ma kakvu ste to beštiju odgojili? Kakav je to pas žute dlake i zelenih očiju?" - stalno je prigovarala susjeda.
Nije on njoj smetao, nego je imala potrebu stalno nešto prigovarati. Davala je ona njemu ostatke od večere i kosti iz juhe. Nikad ništa ne bi bacila za što je mislila da će njemu predstavljati užitak. Medo je ipak najviše volio punjene paprike. To mu je bila omiljena ljetna poslastica. Kad su ih pravili, morali su i njega računati kao gosta na ručku. Inače bi glasno izražavao ljutnju i negodovanje, ako bi osjetio miris pečenih paprika punjenih mesom i mirodijama, pa sve to skupa zapečeno u umaku od svježih rajčica, a ne bi mu se odmah nakon kuhanja našle u njegovoj zdjelici. Bio je lud za time.
"Ženo moja, ti uvijek nešto prigovaraš, ma, ostavi se psa, pusti ga na miru. Bila si sretna kad sam im ga donio, ono za vrijeme rata, jer si se osjećala sigurnije dok me nije bilo. A sad ti smeta. Pa morao je porasti. Nije mogao uvijek ostati onako mali" - veselo je Marko kontrirao svojoj ženi.
Bio je kolovoz, ljeta gospodnjeg 1995. U kući njenih roditelja okupilo se društvo na ručku, dan prije njenog odlaska na studij. Ma zapravo, proslavljali su majčin rođendan, no ona je potiho u sebi znala da je majčin rođendan samo fasada, sve je ovo njoj u čast. Ponosni roditelji htjeli su joj olakšati odlazak.
Medo je trčao po dvorištu, nervozno, kao da zna.
Nikad ga ona nije pomilovala od kad je porastao, nikad uzela za povodac i prošetala. Bojala se tog nježnog psa, bojala se njegove veličine i snage. Mislila je kako ga ne bi znala obuzdati. A voljela ga je toliko da je svaku večer preko prozora svoje sobe, samo uz svjetlost mjesečevih srebrnih niti, pričala s njim. Bila je uvjerena da je razumije, da shvaća sve što mu govori. I tako je to trajalo godinama. Mali noćni razgovori preko prozora. Čak i kad su se od hladnoće mrznule usnice. Ona mu je pričala. Pričala mu je o sebi, o svojim neslavno propalim ljubavima, o čežnjama, o prošlosti i o snovima. Nitko je nije tako dobro poznavao kao on. Zelene dubine njegovih očiju, zurile su u njene. Sve dok bi njen glas tiho, šapatom, dopirao s prozora on je nepomično stajao i odobravao ili zamjerao neke njezine postupke. Slala bi mu katkad poljupce, kao plišanoj igrački. Zaista, voljela ga je. A, sad se bliži trenutak njenog odlaska.
"Ma zar si opet pravila punjene paprike? - pitao je njen otac majku. "Pa više ugađate tom psu nego meni" - podbadao je s osmjehom. "A gosti, mogli smo barem danas počastiti ih s nečim egzotičnijim."
"Dat ću ti ja egzotičnost, po glavi. Ti kao da ne znaš da si pripremio hobotnice ispod peke. Pa me zezaš." - primakla mu se i utisnula pred svima, poljubac u čelo.
Gosti su komentirali s odobravanjem najavljeno, a i poljubac.
Razišli su se tek kasno navečer, nešto iza ponoći. Iza njih su ostali neraspremljeni stolovi poredani u dvorištu.
"Pospremat ćemo ujutro"- rekla je majci.
"Draga moja, ti znaš da ja ne mogu ostaviti sve ovako, do sutra. Ti lezi, jer se moraš odmoriti za put, a ja ću to sve za čas."
Dvije su žene ispod svjetlosti što je dopiralas ulice, odnosili tanjure i čaše u kuću. Skrivale su jedna od druge, poneku suzu što bi iznenada kapnula niz lice.
Za manje od sat vremena nestao je svaki trag da se pod okriljem noći, u dvorištu, nešto slavilo.
Zavalila se u pletenu stolicu, sa cigaretom u ruci i promatrala nebo. Nikad nebo nije tako osuto zvijezdama kao kad odlazi kolovoz. Blješte. Konstelacije su im tako savršeno jasne, da je sanjarenje uz njihov razmještaj vrhunac romantičnosti ljetne noći.
Labradorove oči svijetlile su u mraku. Prišao joj je i sjeo ispod njenih nogu. Imala je jedna potpuno nedamski običaj, staviti noge podignute, na drugu stolicu, nasuprot one na kojoj sjedi.
Osjetila je želju zariti dlanove u njegovu kratku dlaku. Te su noći pričali do svitanja.
****
"Došla si draga" - ushićeno je ponavljala majka, grleći je.
"Jesam, i još nosim vijest da sam uspješno završila prvu godinu. Imam još samo jedan ispit, ali sam godinu dala i na jesen upisujem novu." - pričala je istovremeno spuštajući putne torbe na pod.
"Tata" - viknula je kad ga je ugledala u blagovaonici i poletjela mu u zagrljaj.
"Draga moja, čestitam. Znao sam ja da sam odgojio pametnu kćer."
uskoro je došla i susjeda i Marko, pa su uz kavicu i kolače razmijenili sve impresije i sve novosti. Kuća je odzvanjala veselim glasovima. Vani su rasprskivači natapali travnjak i davali privid svježine.
Odjednom, ona pogleda oko sebe, tražeći nešto.
"Što ti je, mila?"
"Zašto ne čujem Medu? Obično laje. Laje svaki put kad se netko približava kući. A, ja sam došla već odavno, a on nije ispustio ni glasa. Nije ni dotrčao, a morao je osjetiti ako ništa, onda moj miris. Psi valjda ne zaboravljaju svoje vlasnike." - u njenom glasu se mogla osjetiti tuga.
Tajac. Muk. Neka teška tišina nadvila se nad stol. Zrak je postao gust. Težak. Opor.
"Nemojte, okolišati, samo mi recite istinu" - hladno je procijedila kroz zube. Lice joj je bilo tako lijepo, kao lice neke srednjovjekovne slikarske muze, naslikano pastelnim bojama. Blijedo i ponosno. Oči tamne i sjetne. Usne napućene kao kad dijete puše kroz obruč, praveći balone od sapunice.
Otac je zagrlio.
"Znaš li onog dječaka iz susjedstva, onog što uvijek hoda cestom, čak i za najvećih vrućina? Viđala si ga često. Znao je doći, zatražiti kruha i sira, umoran od šetnje i gladan. Znaš kako se nitko nije brinuo za njega, onako bolesnog. Siromašnog duhom. Jednog popodneva, otvorio je vrata dvorišta i pas je izašao na ulicu. Sam. Valjda ga je ponio privid slobode ili je ugledao nešto zanimljivo, tek nije ga bilo cijela dva dana. Mislili smo, vratit će se kad ogladni. Na kraju se i jest vratio. Dovukao se teško dišući, a sva je snaga iz njega nestala. Polegli smo ga na travu. Ne želim se sjećati njegovog pogleda. Oči su mu bile pune suza. Kao ljudske. Kopnio je na očigled. Iz usta mu je curio bjeličasti mlaz. Liječnik je rekao da mu nema pomoći, pojeo je otrov za štakore, ne znajući da to nije hrana. Zbog naše silne ljubavi i pažnje, okrilja doma, izgubio je instinkte za preživljavanje u divljini.
Morali smo pozvati Marka.
"O, Bože" - tiho je prostenjala. "Nije valjda Marko..."
"Trebalo je pet metaka. Toliko je želio živjeti. Toliko je još u njemu, umirućem, ostalo snage."
Znala je ona da to nije istina. Znala je da je Marku drhtala ruka i da nije mogao pogoditi srce. Zbog toga mu je trebalo pet metaka.
U nosnicama je osjetila miris punjenih paprika, a ispred očiju joj proleti slika kolovoškog neba osutog zvijezdama.
Aries
komentiraj (20) * ispiši * #
o ženama
petak , 16.03.2007.
Žene su, za mene nešto što povezujem sa ljepotom, sigurnošću, opstankom, šarmom, inteligencijom, elokventnošću, pjesništvom, nadahnućem. Počevši od moje majke, koja je u svemu iznimna žena, preko sestre i prijateljica do moje najdraže. Sreo sam u životu nekoliko fascinantnih žena u čijem društvu sam uživao. Valjda u meni ima ostataka onog starog kova muškaraca koji će ženi otvoriti vrata, pridržati kaput, izvući stolicu, kupiti cvijeće.
Pametna žena u meni izaziva osjećaj udivljenja, to se ne sramim priznati. Neke najdubokoumnije razgovore vodio sam upravo sa ženama. Organizirane su, sposobne, u današnje vrijeme stignu imati karijeru, baviti se sportom, uređivati se, imati obitelj te još pored toga sudjelovati u raznim društvenim aktivnostima.
Veličati ženu, znači veličati samu bit života. Nije mi namjera otvarati raspravu, što je starije kokoš ili jaje, pa neću uopće uspoređivati žene i muškarce, neću govoriti o njihovoj jednakosti ili nejednakosti, samo istčem kako su one neprocjenjivo bogatstvo. Govorim o arhetipu žene. Naravno da postoje i one pripadnice nježnijeg spola koje ne odgovaraju u potpunosti svemu što sam naveo, imaju one i svoje mane, no ne želim biti sitničav. Želim govoriti o ženama u globalu, a ne o nekoj konkretnoj ženi.
Žene nas rađaju, u žene se zaljubljujemo, zbog žena imamo potomke. U nekim davno nestalim civilizacijama, koje su doduše bile rijetke, žene su bile uzdignute na pijedestal društva. U većini davno izgubljenih civilizacija, bile su na samim marginama.
Jutros sam prije odlaska na posao, uzeo neke tjedne novine koje redovito kupuje moja najdraža i pronašao članak o ljudskoj evoluciji. Nešto me kosnulo dok sam u nevjerici iščitavao tezu o tome kako smo evoluirali i napredovali upravo zbog žena. One su te koje biraju nas, a mi muškarci smo razvijali svoje sposobnosti lovca, umjetnika, poslovnog čovjeka, slikara, znanstvenika samo zato da bi se svidjeli ženama i bili izabrani za produžetak vrste. Lijepo zvuči. Ali ima u tome i jedna skrivena zamka. Mi muškarci smo ti koji se razvijaju, a žene? Gdje su žene umjetnice, slikarice, znanstvenice? Razgrnimo enciklopedije i naći ćemo tek nekoliko slavnih žena. Tek nekoliko u odnosu na more muških uspješnica. I tko je za to zaslužan? Čudi me da su i ovima dopustili istaknuti svoje kvalitete. Ovo je ipak bio stoljećima muški svijet.
Danas se stvari mijenjaju, no ipak, zavaravamo se ako mislimo kako su žene stekle ravnopravnost. Evo i ta me formulacija "stekle" pomalo vrijeđa. Kao da je to nešto što im muški svijet treba dopustiti, a ne nešto što im po Božijem zakonu i prirodi stvari pripada.
Sve više žena izlazi u javnost s pričom kako su zlostavljanje od strane svojih visokopozicioniranih, uglednih muževa. Usude se reći javno, a zatim ih ta javnost omalovažava. Naprave iskorak, a kad postanu svjesne da su još dodatno ponižene, a ne nagrađene zbog svoje hrabrosti, ustuknu, vrate se svojim demonima. Kakvo licemjerje. I kakav perfidan plan. Za svaku od njih koje se usude boriti, treba stvoriti ozračje javnog mijenja po kojem će ju se prikazati kao "paćenicu, jadnicu, priglupu smjernu ženicu", kako bi svakoj sljedećoj bilo teže odvažiti se na istinu. A što je s onima koje za muževe imaju pijane, neobrazovane, isfrustrirane muške primjerke?
Što u mentalnom sklopu maskulinuma znači podići ruku i zadati bol onoj koju bi trebao znati zaštititi? To će mi ostati vječna tajna. Moj otac je znao podići ruku, kako bi joj sklonio nestašni pramen kose s lica, kako bi joj mahnuo na odlasku, kako bi joj dodao čašu vina za ručkom, kako bi joj pomogao oprati posuđe, kako bi je privukao u zagrljaj.
Pogledajte i poslovice, mudre kovanice poput one "da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena". Zašto "iza"?
I što to ima u onima koji žele dominirati nad ženama? Kako dođe do toga da je od subjekta prisile biti objekt?
Čitam o silovanjima žena. Monstruozna prisila i oduzimanje integriteta, osobnosti, dostojanstva. Ultimativni oblik poniženja svega što čini jednu ženu. U Pakistanu žena mora imati četiri muška svjedoka koja će potvrditi silovanje, u suprotnom žena biva optužena za preljub. Kod nas za osobito okrutan ili osobito ponižavajući način silovanja žene, ili takvo silovanje kojeg je posljedica smrt žene, zapriječena dojnja granica kazne zatvora jest tri godine. Tri godine. Samo tri godine čak i ako ona umre od posljedica silovanja. Jer nije postojala namjera usmrtiti ženu, smrt je posljedica nehata.
I naše zakonodavstvo eksplicitno pokazuje koliko poštuje žene. Čak i one maloljetne. Jer je i tada dojnja granica tri godine.
Osvrnite se malo oko sebe, pogledajte svoje kćeri i recite mi zakonodavni mudraci, na koliko bi dugo spremili iza rešetaka onoga tko bi vam oskvrnuo kćer? Na tri godine? Iskreno sumnjam.
Kao pravnik, jako dobro znam kako u modernim društvima kazna nije i ne može biti osveta. Ona je prije svega odgojna mjera, preventivna, ona je takva da omogućuje rehabilitaciju počinitelja. Ali, pitam se zašto se naziva kaznom ako to nije? A trebala bi biti kazna, jer svaki zločin protiv žene podriva same temelje društva. Ili je to ono što Židovi zovu "muška stvar" (iz jednog jako dobrog filma sa Al Pacinom - gdje je sad Borut da mi pomogne kako se to kaže na jidišu - menskajt ili nešto slično).
Jedan prešutni dogovor između muškaraca, da ne talasaju, da ne mijenjaju tradiciju, da se pokrivaju, da se štite međusobno.
Ili je to nebriga cijelog društva, svih nas, pa i mene samoga? Jesmo li ikada podigli glas protiv zlostavljanja žena? Jesmo li? Jesmo li mi pravnici inzistirali i prisilili naše zakonodavce da povise zapriječene kazne za nedjela protiv žena?
Očigledno nismo. One se bore same, koliko mogu i kako znaju. Ja im za to skidam kapu.
A dok se vremena ne promijene, ja ću i dalje nastaviti onako kako najbolje znam, bit ću ponosan što sam dio svijeta u kojem postoje žene koje volim.
Aries
Ako želite nešto posebno svratite do mojih zavjetrina.
komentiraj (63) * ispiši * #
grad zamrznut u vremenu
ponedjeljak , 12.03.2007.
Jučer sam, ponesen inspiracijom, napisao nadahnut post. Izabrao sam kategoriju, zacrnio tekst i dao naredbu copy za svaki slučaj i objavio napisano. No, zbog nekih, meni nepoznatih razloga, tekst ne samo da nije objavljen, nego ni naredba paste nije funkcionirala. Sve u što sam uložio oko sat vremena, nestalo je. Izgubljeno kao u nekoj crvotočini. Možda je objavljeno u paralelnom blog svijetu, ali, kakva mi korist od toga.
I, eto, danas nakon napornog radnog dana, dolazim doma, ispunjavam obećanje dano najdražoj da ću joj skuhati paštu ala putanesca i zelenu salatu, sjedam opet za svoj radni stol i pokušavam se sjetiti svega što sam jučer poželio reći.
Barem je pašta uspjela od prve.
Povjest i arheologija su dvije moje mračne sklonosti. O njima ne pričam javno, jer do sada nisam naišao na puno zainteresiranih sugovornika, barem ne onih moje dobi. Ne smeta me to odviše. Uživam u istraživanju, sam.
Zamislite grad zarobljen u vremenu, grad koji su u 6. stoljeću prije Krista osnovali Osci, glavni trg okružen hramovima koji je bio središte društvenog života, ulice, trgovine, ribarnice, javna kupališta, mlinovi u kojima se mljelo žito za pečenje kruha i sve to na obali Sredozemnog mora, u podnožju vulkana. Bogati Rimljani tog vremena gradili su u njemu raskošne kuće za odmor.
79. godine nakon Krista dogodila se tragedija nesagledivih razmjera koja je zauvijek okamenila ljude, njihov način života, ulice. Vrijeme je stalo ispod mora vrele lave, blata i kamenja.
Zahvaljujući prirodnim silama odlazak u grad je poput ulaska u vremeplov. Sve je tamo upravo onakvo kakvo je bilo prije dvije tisuće godina. Na ulicama su te godine ostali tragovi predizborne utrke za lokalne izbore, promoviralo se ideje i kandidate oslikavanjem vanjskih dijelova arhitektonskih elemenata. Premda se participiranje u vlasti nije plaćalo, ono je bila svojevrsna čast, pa su izbori koji su se održavali svake godine shvaćani vrlo ozbiljno. Žene, robovi i djeca nisu imali pravo glasa, niti su mogli biti birani. Bila je to izvorna demokracija. Onakva kakvu bi danas osuđivali, ali i onakva na kojoj je izrasla ova današnja.
Ulaskom u unutrašnjost kuća, moguće je vidjeti jedan poseban način ukrašavanja interijera; zidovi su bili oslikani jednom zahtjevnom tempera-tehnikom, a prikazi su išli od arhitektonskih elemenata poput stupova, ornamenata, vijenaca do prikaza krajolika, likova, prizora iz svakodnevnog života. Boje su bile žive i raskošne, potpuno suprotne od one bijele u kakvoj zamišljamo antički svijet.
Povjesna je činjenica da je Vezuv eruptirao 24. kolovoza 79. godine. Stanovnici Pompeja su bili apsolutno nepripremljeni na ono što im se dogodilo.
Kad sam prije nekoliko dana, svratio u malu knjižnicu u susjedstvu, kako to već uobičajeno činim jednom tjedno već godinama, pažnju mi je privukla mala knjiga džepnog formata čije su korice bile ukrašene mračnom lavljom glavom. Naslov je naprosto pozivao da ju otvorim. Pompeji by Robert Harris. Nemalo sam se iznenadio pročitavši kratak sažetak.
"Na obali Sredozemnog mora najbogatiji građani Rimskog carstva odmaraju se u svojim vilama i uživaju u posljednjim ljetnim danima. Ali prekrasno vrijeme skriva crnu kob koja ih čeka, a zabrinut je samo jedan čovjek, mladi inžinjer Marko Atilije, upravitelj golemog akvadukta Augustova vodovoda. Atilije radi popravka kvara organizira ekspediciju u Pompeje, ali se pokaže da je to korumpiran i nasilan grad u kojem djeluju moćne sile, prirodne i one druge, koje prijete da ga unište. "
Izdvojio sam nekoliko desetaka kuna koliko je knjiga koštala i požurio otkriti detalje morbidne priče o tragediji jednog grada zahvaljujući kojoj je očuvan do danas. Listovi su, premda se radi o papiru slabe kvalitete, mirisali na uzbudljivo štivo.
"U blizini kuće držali su razne ribe, koje su mnogo koštale, ali najskuplje Ampilijatovo vodeno blago , zadrhtao je pri pomisli koliko je za njih platio, iako čak nije osobito volio ribu, bili su barbuni, osjetljivi i brkati, poznati po tome da ih je teško uzgajati, od svijetloružičastih do narančastih. A, upravo je njih rob ubio, iz zlobe ili zbog nesposobnosti, to Ampilijat nije znao niti je za to mario, ali eno ih ondje, okupljenih u smtri kao što su bile u životu, šareni sag što pluta na površini jezerca. Otkrili su ih rano tog poslijepodneva. Bilo je još nekoliko živih kad je Ampilijat došao, ali su uginuli na njegove oči, okrećući se poput listova u dubini i dižući se da se pridruže ostalima. Svi su bili otrovani. Prema sadašnjim cijenama za svakog bi dobio šest tisuća, svaka je riba vrijedila pet puta više nego bijedni rob koji se trebao brinuti za njih. Ampilijat je odmah izrekao kaznu: - bacite ga jeguljama.
Rob je vrištao dok su ga vulki i gurkali prema rubu jezerca. Vikao je da on nije kriv. Nije stvar u hrani, nego u vodi. Neka pozovu upravitelja vodovoda.
Ampilijat je stisnuo oči da ih zaštiti od bljeska vode. Podigao je ruku kao car, stisnute šake , palca usporednog s tlom. Osjećao se moćnim poput Boga, ali ga je ispunjavala i sebična ljudska radoznalost. Na trenutak je čekao, uživajući u tom osjećaju, a onda naglo okrene zapešće i podigne palac.
Jegulje su imale vlastiti odjeljak, udaljen od ostalih ribnjaka. Bile su to murine, poznate po nasilnosti, tijela dugog kao čovjekovo i jednako širokih, plosnatih glava, širokih ralja i zuba oštrih poput britve. Ribogojilište je bilo staro sto pedeset godina i nitko nije znao koliko ih ima u labirintu tunela i sjenovitim područjima na dnu jezerca. Starije su jegulje bile čudovišta..."
Već nekoliko večeri za redom uz čaj od listova roibosa i potopljene osušene plodove brusnica, čitam upravo ovu knjigu. Robert Harris uspio je napisati knjigu iz koje je moguće saznati malo poznate činjenice o vulkanologiji. Autor na specifičan način koristi rimsko računanje vremena u kojem je dan bio podijeljen na dvanaest sati, a noć na osam straža. Dani u tjednu zvali su se Mjesec, Mars, Merkur, Jupiter, Venera, Saturn i Sunce.
Navodno će se istoimeni film pojaviti negdje u 2008. godini, a budžet iznosi 150 milijuna dolara. Dovoljno je samo spomenuti ime Romana Polanskog. Za one kojima se neće dati čitati knjigu.
Aries
komentiraj (15) * ispiši * #
Conviction in case People v. Gibson
petak , 09.03.2007.Update:interwiew sa Madame možete pročitati na www.foxnews.com
Jody ‘Babydol’ Gibson, 43 godine, osuđena je na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine, nakon što su tri prostitutke posvjedočile kako su klijente nalazile posredovanjem navedene Madame. Uspješno je rukovodila organizacijom poznatom kao California Dreamin’ sve dok je detektiv LAPD Razmig Kertenian nije raskrinkao pretvarajući se da je biznissman koji je voljan za kupovinu prostitutke platiti 30.000,00 dolara.
Madam opisuju kao iskusnu, sofisticiranu ženu koja je uspješan posao proširila na cijelu USA, a imala je i tendenciju raditi internacionalno.
Osam godina nakon presude, Madame objavljuje knjigu "Secrets Of A Hollywood Super Madam" u kojoj razotkriva poznate glumačke zvijezde i njihove seksualne apetite.
U prvom poglavlju knjige "What is a nice girl like me" opisuje kako je sa nepunih 18. godina upoznala Petera Bogdanovicha i zgode u Plaza hotelu u New Yorku.
Drugo poglavlje posvećeno je preseljenju na Beverly Hills i uzimanju imena Babydol. Treće poglavlje posvećeno je načinu na koji je postala Madame i odnosu prema djevojkama koje su za nju radile. Spominje se kako im je držala demonstracije sexualnih igrica, te je posebno istaknuta njena krilatica "da put do muškog srca vodi preko "blowjob".
Svakom od poznatih klijenata također je posvetila poglavlje ili pola, pa tako spominje Ben Afflecka, Sly, Arnolda S., Tommy La Sorda, Maurice Marciano, Mark Wahlberg, Bruce Willis, Steve Roth, guvernera Ben Barnesa, Jim Belushi (Svijet po Jimu), oca Naomi Campbell...
Prema njenoj ispovijesti, životni san joj je bio postati pop zvijezda i snimati spotove za MTV. A na kraju je završila kao madame.
U 31. poglavlju nazvanom Zatvor kaže kako je u noćima provedenim u zatvoru prošla Pakao; usamljenost, lezbijke, tuga, nasilje i potpuni izostanak privatnosti bili su ono što je doživjela u strogo čuvanom zatvoru Chowchilla u Californiji. Smatra kako kazna od tri godine nije bila adekvatna počinjenom zločinu, te da je bila žrtva i to ne samo žrtva, nego i meta. Nakon boravka u zatvoru gdje su uvjeti za život bili nehumani, liječila se u bolnici od pogubnih posljedica za zdravlje. Bila je brutalno pretučena, razbijenih zubi i lubanje.
Majka Jode Gibson, Tobe Gibson bila je u New Yorku poznati agent za traženje dječijih zvijezda, zabilježeno je kako je imala utjecaja u ranoj fazi karijere Thomasa Mapothera, kojeg danas javnost bolje poznaje kao Tom Cruisa. Smatrala je kako joj majka onemogućuje da ostvari svoje snove o zvjezdanoj karijeri, jer će uvijek biti u sjeni tako poznate i sposobne majke, te je to bio uzrok njezinog prseljenja u Los Angeles gdje je za jumbo reklamu same sebe na Sunset Boulevardu platila čak 25.000,00 dolara. Pisalo je "Babydol...uskoro stiže". Zapravo je i osnovala agenciju kako bi mogla financirati svoju životnu opsesiju, a ona je bila skup sport.
Ta opsesija i način na koji ju je zadovoljavala, na kraju je popločao njen put ka osudi i zatvoru. A taj put je trajao punih 13 godina. Za to vrijeme, imala je i web site na kojem su klijenti mogli pogledati fotografije djevojaka i atko izabrati onu koja im se najviše sviđa. A za usluge "druženja" morali bi izdvojiti 500,00 i 3.000,00 dolara. Navodno je za nju radilo oko tristotine djevojaka, a velika većina su bile glamurozni modeli ili porno glumice. Najveći dio novaca otišao je u vjetar, jer je uspjela snimiti jednu pjesmu "Good Girls Go To Heaven Bad Girls Go Everywhere" koja je kako kažu zlobnici postala hit jedino na Baliju.Nakon što je izašla iz zatvora okušala se i kao dizajnerica jeansa, ali karijeru pjevačice nikad nije zaboravila.
I na kraju balade, jedno pitanje mi se stalno vrti po glavi. Hoće li ipak postati zvijezda, nakon cijele kalvarije koju je prošla, a za koju je sama kriva, kad jedan od poznatih producenata poželi snimiti film o njenom životu? Ne sumnjam kako će se to zbiti vrlo brzo, jer željezo se kuje dok je vruće. A trenutno je jako vruće. Do usijanja.
Aries
komentiraj (15) * ispiši * #
image ili priča o Antony R.
ponedjeljak , 05.03.2007.Pogledam se u zrcalo izbrazdano borama vremena, glatkoća mu je odavno nestala, zamijenile su je udubine i oštre linije poput ogrebotina na koži. Visi to ogledalo na zidu predvorja mog stana, naslijeđeno je još od davno preminulog ascendenta kojeg nemah priliku upoznati. Čuvam ga godinama, na tom sumračnom mjestu do kojeg sunčeva svijetlost dopire samo za toplih proljetnih dana. A danas je bio upravo takav. Sunce se nije borilo ni s oblacima ni s vjetrom, mirno je prelazilo zacrtanu putanju i dok sam stajao zamišljen pogledajući svoj lik u punoj veličini, osvijetlilo mi je kosu, tamnu od jutros nanesenog mirisnog ulja. Ugledah i svoje oči što su me gledale poput stranca. Oči su mi duboko tamne boje, ali nekad, za kolovoških vrućina kad sunce zalazi nisko, one postanu tek prolazno i kratko modro zelene od upliva neobične goruće kugle što se gasi. Otkud su danas takve bile, ne znam. Tek, kosnulo me gledati sebe, a nemati osjećaj prepoznavanja.
Popravio sam nabore na tamnom odijelu, i rukom obrisao nevidljivi trag prašine sa nogavica.
Poznaje li me itko zapravo? Jesam li ja ovaj čovjek što mi uzvraća pogled iz ogledala?
Voljeh se u ranoj mladosti smatrati pjesnikom i filozofom, pasioniranim ljubiteljem klasičnih književnih djela i opere. Smatrah se i nekom vrstom svjetskog putika, mada mogu na prste obje ruke izbrojati zemlje koje posjetih. Nije to malo, no puno je više mjesta koja mi ostadoše tiha čežnja, puno je gradova čijim ulicama nikad nisam prošetao, puno je katedrala u kojima nikad nisam ostavio tihu molitvu.
I nikad nikoga nisam, barem ne zapravo, pustio u sebe.
Moje su dvojbe poput nastambina nekog afričkog plemena, nedovršene i blatne, pune skupocjenih ukrasa kojim ostavljam privid postojanja. Moje su misli kao Babilonska kula oko čije visine, na mnoštvu jezika ne uspijevaju se sporazumjeti dijelovi mene.
Moje su ljubavi samo pokušaji voljenja, jer voljeti znači davati se bezuvjetno, a ja postah s vremenom prvak u ljubomornom čuvanju svojih naintimnijih dijelova ličnosti.
A, moje su zablude, najveće od svih opsjena ikad viđenih. Nezamislivo je i nedopustivo smatrati sebe toliko osobitim koliko sam ja to činio. Pisac sam što je uvjeren da bi svako njegovo djelo bilo proslavljeno, a nikada nisam smogao snage dovršiti niti jedan od svojih literarnih uradaka.
Ljubavnik sam što je svjestan pogleda kako klize preko bedara i linija torza, a da nikad nisam osvojio ni jednu od onih što su me željele, jer su bile isuviše lagan plijen.
Boem sam koji nikad nije zaprljanog šešira pio do jutra u krčmi sumnjiva ugleda, zabavljajući nepoznato društvo za susjednim stolovima. Pacijent sam što bez imalo samokritike vjeruje u čudo nerazbolijevanja.
Britkog jezika, naglaska kojeg se ne bi posramio televizijski voditelj središnje informativne emisije, blago rastežući slogove intonirane pritajenim seksipilom, ja uspijevam ironiju dovesti do savršenstva, do takve umjetnosti nevrijeđanja da mi se nasmiješe i oni što ne shvaćaju težinu upućenih uvreda upakiranih u neprozirni ukrasni papir. Premda, priznajem, moja ironija nije bodež isukan bez povoda.
Da sam rođen prije nekoliko stotina godina, bio bih vjerojatno plemić istančanih manira. Eto tolika je veličina mojih opsjena.
Volio bih znati što bi mi rekao taj čovjek zelenih očiju što me s dozom nevjerice promatra, samo kad bi mogao govoriti naglas. Sliči li njegov svijet na moje utvare?
Sjednem u fino pletenu fotelju od tamnog ratana i zapalim jednu od svojih cigreta koje čuvam za posebne prilike. Kućna pomoćnica laganije od nečujnog, zašušti podsuknjama i donese tacnu sa čajnikom i porculanskim šalicama, te stalak za novine. Zalije u prolazu nekoliko biljaka što mi ih darovaše oni što ne znaju koliko jako ne volim miris zelenih listova u zatvorenom prostoru. Ispod nogu mi se privuče crni labrador, željan topline i maženja. Njegova veličina zagospodari prostorom, čineći sve drugo prosječnim.
U ruke uzmem papir nestandardne težine i fine teksture, tintu i pero, te prionem svojoj odluci. Ja, Antony R., u dobi raskošne mladosti, mudar koliko je potrebno i potpuno razborit, odlučih napisati svoju oporuku.
Tebi, s kojom želim doživjeti jesen i staračku renesansu, ostavljam sve svoje pjesme, sva nedovršena djela i svoje dnevnike. Htio bih da me upoznaš u njima.
Svijetu, kojim zaplovih bez straha, ostavljam značaj jednog romantika čija je realnost bila kamen smutnje i spoticanja.
Prijateljima, ostavljam žal za svim noćima koje ne provedosmo skupa, nasmijani.
Neprijateljima, ostavljam oprost.
Presavijem papir, stavim ga precizno u kuvertu i zapečatim. Zatim, dok nitko ne gleda, razvučem ploču stola u kojem sagradih tajni pretinac i u nj oporuku pohranim.
Volio bih ne umrijeti mlad. Predmnijevam, kako nitko ne piše oporuku zato što želi umrijeti. Više je to podsjetnik. I zavjet.
Pogledam svoj odraz iznova i vidim kako je izblijedila zelena boja mojih očiju. Sad me gleda tamnoća zjenica dubinom na koju navikoh. Poznaje li me itko dovoljno? Tko je zapravo Antony R.?
Aries
zavjetrina
komentiraj (22) * ispiši * #
matične stanice
petak , 02.03.2007.Jutros smo se na posao vozili Leopoldovim automobilom, jer sam ja još omamljen od prošle večeri bio nesposoban sjediti za volanom. Vrtilo mi se u glavi od jakog crnog vina koje sam pio nemilice za večerom u novootvorenom restoranu na periferiji grada, no hrana je bila takva da je skroman opis nazvati je gurmanskim doživljajem. Vlasnik restorana "Delta" brat je moje supruge, pa smo onamo išli proslaviti godišnjicu braka.
Skupilo se jedno oveće društvo, sve redom prijatelji i poslovni partneri, nekoliko članova moje i njene uže obitelji i kumovi. Htjeli smo petu godišnjicu braka proslaviti malo raskošnije nego one ranije.
Leopold me promatrao sažaljivo, kako sjedim u poluležećem položaju na zadnjem sjedištu njegovog novog Citroena, mijenjajući boju lica iz modre u boju jezerskog taloga. Povremeno bih zastenjao na pulsirajuću bol u glavi koja je najviše sličila razbijanju staklenih čaša.
"Ne pijem ja često, pa nisam navikao na ovaj osjećaj. Noge kao da od jučer nisu sasvim moje." -pravdao sam se.
"Pusti to, prijatelju, nego znaš li da će mi žena roditi za nekoliko dana?"
Znao sam, kako ne bih znao, pa ja ću valjda biti kum tom djetetu kad se rodi, pomislio sam.
"Zar je termin tako blizu?"
"Ah, približilo se, a mi još nismo spremili ni torbu za rodilište."
Pokušao sam se slabašno osmjehnuti. "Pa nije vam prvo. Već imate iskustva s tim. Zar vas uopće još nešto može iznenaditi?"
Sad je bio njegov red da se nasmije.
"Ja sam bio iznenađen još prvog dana".
Imao sam osjećaj da to nije cijela istina, doduše ponekad djeca dođu iznenada, no meni se činilo cijelo vrijeme da je ovo bilo napola planirano. No, nisam ništa rekao.
"Čitao sam kako je moguće nakon djetetovog rođenja uzeti matične stanice i pohraniti ih na dugi period u slučaju da se djetetu nešto dogodi kasnije." Bilo je to više pitanje, nego konstatacija.
"Čuo sam, to rade bogatije obitelji. Navodno je skupo. Ne znam uopće može li se to kod nas i učiniti, ili samo u inozemstvu."
Poželio sam u tom trenutku, onako mamuran, da sam na njegovom mjestu i da iščekujem dolazak djeteta. Ja i moja supruga još uvijek nismo uspjeli u pokušajima pravljenja djece. Nisam bio zabrinut zbog toga, jer ruku na srce, nismo se ni trudili. Barem ne onoliko koliko je potrebno.
"Trebalo bi nam oko dvije tisuće eura za to."
Pa, on ozbiljno razmišlja o tome da iz djetetove pupkovine uzme te nezrele stanice iz kojih je kasnije moguće regenerirati bilo koje tkivo u tijelu.
"Nije li to još uvijek obična znanstvena fantastika? Nešto poput vala zamrzavanja mrtvih tijela onih godina kad se vjerovalo da će se otkriti čarobna formula vječnog života, te će se njome moći vratiti dah života u njih?"-upitao sam skeptično.
U dubini mojih sljepoočnica pulsiralo je kao u čajniku. Bilo mi je neudobno, jer sam sjedio skupljenih koljena do brade kako bi suspregnuo refleks izbacivanja suviška organskih materija iz želuca.
"Ma kakva znanstvena fantastika, to ti je već ispitano i dokazano, samo je skupo. Ali, mislim da bi se isplatilo."
Učinilo mi se da osjetim u kom smijeru cilja cijela ova priča. Htio je moju potvrdu za donošenje odluke.
"Razgovarali smo, Aneta i ja, ona se slaže."
Zapalio je cigaretu nervoznim pokretom čovjeka kojem je pušenje u automobilu jedan od najvećih smrtnih grijehova. Rasipao je pepeo po suvozačevom sjedalu jer nikako nije mogao precizno pogoditi pepeljaru. Vidio sam kako sad njegovo, kao maloprije moje, lice mijenja boju u boju pergament papira. Oči su mu se skupile u jedva vidljiv prorez.
"Zapravo sam te htio pitati želiš li ti kao kum sudjelovati u tom našem projektu, jer nas dvoje to sami nećemo moći."-napokon je izletjelo iz njega.
Nekako istovremeno i iz moje nutrine je izletjela nagomilana energija koju tijekom noći nisam uspio potrošiti usporenim, plitkim disanjem. Povratio sam gotovo crn sadržaj ravno na presvlake sjedala. Prožeo me neopisiv ambivalentan osjećaj posvemašnjeg olakšanja i anksioznosti. Ta su se dva osjećaja sudarala u meni poput dvije kugle privezane za klatna. Zakonima fizike teško se bilo oduprijeti. Pa sam legao. I jednom drhtavom rukom otvorio prozor. Hladan zrak početka ožujka prostrujao je iznad mene. Vani je padala kiša. Čuo sam svaku kap koja je udarila od staklo prozora. Zaklopio sam oči.
Leopold je bio na rubu živčanog sloma. Osjećao sam to po unezvjerenom kretanju točkova po lokvama na cesti. I po glasnom njegovom disanju.
"Platit ću ti čišćenje automobila"- čuo sam svoj glas kako dopire iz daljine.
"Ma, ne treba. I onako sam mislio to učiniti ovih dana. Odvesti ga na dubinsko čišćenje, mislim."
"I ne moraš mi odgovoriti odmah, razmisli malo pa mi reci za nekoliko dana. Samo, nemoj predugo razmišljati jer vrijeme prolazi, a dijete se može roditi i sutra. Ti liječnici nikad pouzdano ne odrede termin."
Stigli smo do našeg odredišta. Poželio sam ostati i prepustiti se blagodatima sna, no nekako nisam mogao zamisliti da još i trenutak budem pokraj vlastitih izlučevina. Pa sam izašao i još jednom se ispričao za učinjeno.
"Popij jednu gorku kavu. Duplu."
Naslonio sam se na stub od gradskog sata i pronalazio u sebi snagu za održavanje ravnoteže dok mi je iz vidokruga nestajao obris tamno plave limuzine.
I umjesto da krenem u pravcu ureda, ja sam pošao u drugom smijeru, do banke.
Moj osobni bankar je imao vremena napraviti jedan mali transfer sredstava s mog na Leopoldov račun. Ipak ću ja biti kum. Samo se nadam kako te matične stanice nikad neće biti upotrebljene.
Aries
Možda će vam se MOJA današnjazavjetrina svidjeti.
komentiraj (16) * ispiši * #
