Pogledam se u zrcalo izbrazdano borama vremena, glatkoća mu je odavno nestala, zamijenile su je udubine i oštre linije poput ogrebotina na koži. Visi to ogledalo na zidu predvorja mog stana, naslijeđeno je još od davno preminulog ascendenta kojeg nemah priliku upoznati. Čuvam ga godinama, na tom sumračnom mjestu do kojeg sunčeva svijetlost dopire samo za toplih proljetnih dana. A danas je bio upravo takav. Sunce se nije borilo ni s oblacima ni s vjetrom, mirno je prelazilo zacrtanu putanju i dok sam stajao zamišljen pogledajući svoj lik u punoj veličini, osvijetlilo mi je kosu, tamnu od jutros nanesenog mirisnog ulja. Ugledah i svoje oči što su me gledale poput stranca. Oči su mi duboko tamne boje, ali nekad, za kolovoških vrućina kad sunce zalazi nisko, one postanu tek prolazno i kratko modro zelene od upliva neobične goruće kugle što se gasi. Otkud su danas takve bile, ne znam. Tek, kosnulo me gledati sebe, a nemati osjećaj prepoznavanja.
Popravio sam nabore na tamnom odijelu, i rukom obrisao nevidljivi trag prašine sa nogavica.
Poznaje li me itko zapravo? Jesam li ja ovaj čovjek što mi uzvraća pogled iz ogledala?
Voljeh se u ranoj mladosti smatrati pjesnikom i filozofom, pasioniranim ljubiteljem klasičnih književnih djela i opere. Smatrah se i nekom vrstom svjetskog putika, mada mogu na prste obje ruke izbrojati zemlje koje posjetih. Nije to malo, no puno je više mjesta koja mi ostadoše tiha čežnja, puno je gradova čijim ulicama nikad nisam prošetao, puno je katedrala u kojima nikad nisam ostavio tihu molitvu.
I nikad nikoga nisam, barem ne zapravo, pustio u sebe.
Moje su dvojbe poput nastambina nekog afričkog plemena, nedovršene i blatne, pune skupocjenih ukrasa kojim ostavljam privid postojanja. Moje su misli kao Babilonska kula oko čije visine, na mnoštvu jezika ne uspijevaju se sporazumjeti dijelovi mene.
Moje su ljubavi samo pokušaji voljenja, jer voljeti znači davati se bezuvjetno, a ja postah s vremenom prvak u ljubomornom čuvanju svojih naintimnijih dijelova ličnosti.
A, moje su zablude, najveće od svih opsjena ikad viđenih. Nezamislivo je i nedopustivo smatrati sebe toliko osobitim koliko sam ja to činio. Pisac sam što je uvjeren da bi svako njegovo djelo bilo proslavljeno, a nikada nisam smogao snage dovršiti niti jedan od svojih literarnih uradaka.
Ljubavnik sam što je svjestan pogleda kako klize preko bedara i linija torza, a da nikad nisam osvojio ni jednu od onih što su me željele, jer su bile isuviše lagan plijen.
Boem sam koji nikad nije zaprljanog šešira pio do jutra u krčmi sumnjiva ugleda, zabavljajući nepoznato društvo za susjednim stolovima. Pacijent sam što bez imalo samokritike vjeruje u čudo nerazbolijevanja.
Britkog jezika, naglaska kojeg se ne bi posramio televizijski voditelj središnje informativne emisije, blago rastežući slogove intonirane pritajenim seksipilom, ja uspijevam ironiju dovesti do savršenstva, do takve umjetnosti nevrijeđanja da mi se nasmiješe i oni što ne shvaćaju težinu upućenih uvreda upakiranih u neprozirni ukrasni papir. Premda, priznajem, moja ironija nije bodež isukan bez povoda.
Da sam rođen prije nekoliko stotina godina, bio bih vjerojatno plemić istančanih manira. Eto tolika je veličina mojih opsjena.
Volio bih znati što bi mi rekao taj čovjek zelenih očiju što me s dozom nevjerice promatra, samo kad bi mogao govoriti naglas. Sliči li njegov svijet na moje utvare?
Sjednem u fino pletenu fotelju od tamnog ratana i zapalim jednu od svojih cigreta koje čuvam za posebne prilike. Kućna pomoćnica laganije od nečujnog, zašušti podsuknjama i donese tacnu sa čajnikom i porculanskim šalicama, te stalak za novine. Zalije u prolazu nekoliko biljaka što mi ih darovaše oni što ne znaju koliko jako ne volim miris zelenih listova u zatvorenom prostoru. Ispod nogu mi se privuče crni labrador, željan topline i maženja. Njegova veličina zagospodari prostorom, čineći sve drugo prosječnim.
U ruke uzmem papir nestandardne težine i fine teksture, tintu i pero, te prionem svojoj odluci. Ja, Antony R., u dobi raskošne mladosti, mudar koliko je potrebno i potpuno razborit, odlučih napisati svoju oporuku.
Tebi, s kojom želim doživjeti jesen i staračku renesansu, ostavljam sve svoje pjesme, sva nedovršena djela i svoje dnevnike. Htio bih da me upoznaš u njima.
Svijetu, kojim zaplovih bez straha, ostavljam značaj jednog romantika čija je realnost bila kamen smutnje i spoticanja.
Prijateljima, ostavljam žal za svim noćima koje ne provedosmo skupa, nasmijani.
Neprijateljima, ostavljam oprost.
Presavijem papir, stavim ga precizno u kuvertu i zapečatim. Zatim, dok nitko ne gleda, razvučem ploču stola u kojem sagradih tajni pretinac i u nj oporuku pohranim.
Volio bih ne umrijeti mlad. Predmnijevam, kako nitko ne piše oporuku zato što želi umrijeti. Više je to podsjetnik. I zavjet.
Pogledam svoj odraz iznova i vidim kako je izblijedila zelena boja mojih očiju. Sad me gleda tamnoća zjenica dubinom na koju navikoh. Poznaje li me itko dovoljno? Tko je zapravo Antony R.?
Aries
zavjetrina
Post je objavljen 05.03.2007. u 21:22 sati.