Jutros smo se na posao vozili Leopoldovim automobilom, jer sam ja još omamljen od prošle večeri bio nesposoban sjediti za volanom. Vrtilo mi se u glavi od jakog crnog vina koje sam pio nemilice za večerom u novootvorenom restoranu na periferiji grada, no hrana je bila takva da je skroman opis nazvati je gurmanskim doživljajem. Vlasnik restorana "Delta" brat je moje supruge, pa smo onamo išli proslaviti godišnjicu braka.
Skupilo se jedno oveće društvo, sve redom prijatelji i poslovni partneri, nekoliko članova moje i njene uže obitelji i kumovi. Htjeli smo petu godišnjicu braka proslaviti malo raskošnije nego one ranije.
Leopold me promatrao sažaljivo, kako sjedim u poluležećem položaju na zadnjem sjedištu njegovog novog Citroena, mijenjajući boju lica iz modre u boju jezerskog taloga. Povremeno bih zastenjao na pulsirajuću bol u glavi koja je najviše sličila razbijanju staklenih čaša.
"Ne pijem ja često, pa nisam navikao na ovaj osjećaj. Noge kao da od jučer nisu sasvim moje." -pravdao sam se.
"Pusti to, prijatelju, nego znaš li da će mi žena roditi za nekoliko dana?"
Znao sam, kako ne bih znao, pa ja ću valjda biti kum tom djetetu kad se rodi, pomislio sam.
"Zar je termin tako blizu?"
"Ah, približilo se, a mi još nismo spremili ni torbu za rodilište."
Pokušao sam se slabašno osmjehnuti. "Pa nije vam prvo. Već imate iskustva s tim. Zar vas uopće još nešto može iznenaditi?"
Sad je bio njegov red da se nasmije.
"Ja sam bio iznenađen još prvog dana".
Imao sam osjećaj da to nije cijela istina, doduše ponekad djeca dođu iznenada, no meni se činilo cijelo vrijeme da je ovo bilo napola planirano. No, nisam ništa rekao.
"Čitao sam kako je moguće nakon djetetovog rođenja uzeti matične stanice i pohraniti ih na dugi period u slučaju da se djetetu nešto dogodi kasnije." Bilo je to više pitanje, nego konstatacija.
"Čuo sam, to rade bogatije obitelji. Navodno je skupo. Ne znam uopće može li se to kod nas i učiniti, ili samo u inozemstvu."
Poželio sam u tom trenutku, onako mamuran, da sam na njegovom mjestu i da iščekujem dolazak djeteta. Ja i moja supruga još uvijek nismo uspjeli u pokušajima pravljenja djece. Nisam bio zabrinut zbog toga, jer ruku na srce, nismo se ni trudili. Barem ne onoliko koliko je potrebno.
"Trebalo bi nam oko dvije tisuće eura za to."
Pa, on ozbiljno razmišlja o tome da iz djetetove pupkovine uzme te nezrele stanice iz kojih je kasnije moguće regenerirati bilo koje tkivo u tijelu.
"Nije li to još uvijek obična znanstvena fantastika? Nešto poput vala zamrzavanja mrtvih tijela onih godina kad se vjerovalo da će se otkriti čarobna formula vječnog života, te će se njome moći vratiti dah života u njih?"-upitao sam skeptično.
U dubini mojih sljepoočnica pulsiralo je kao u čajniku. Bilo mi je neudobno, jer sam sjedio skupljenih koljena do brade kako bi suspregnuo refleks izbacivanja suviška organskih materija iz želuca.
"Ma kakva znanstvena fantastika, to ti je već ispitano i dokazano, samo je skupo. Ali, mislim da bi se isplatilo."
Učinilo mi se da osjetim u kom smijeru cilja cijela ova priča. Htio je moju potvrdu za donošenje odluke.
"Razgovarali smo, Aneta i ja, ona se slaže."
Zapalio je cigaretu nervoznim pokretom čovjeka kojem je pušenje u automobilu jedan od najvećih smrtnih grijehova. Rasipao je pepeo po suvozačevom sjedalu jer nikako nije mogao precizno pogoditi pepeljaru. Vidio sam kako sad njegovo, kao maloprije moje, lice mijenja boju u boju pergament papira. Oči su mu se skupile u jedva vidljiv prorez.
"Zapravo sam te htio pitati želiš li ti kao kum sudjelovati u tom našem projektu, jer nas dvoje to sami nećemo moći."-napokon je izletjelo iz njega.
Nekako istovremeno i iz moje nutrine je izletjela nagomilana energija koju tijekom noći nisam uspio potrošiti usporenim, plitkim disanjem. Povratio sam gotovo crn sadržaj ravno na presvlake sjedala. Prožeo me neopisiv ambivalentan osjećaj posvemašnjeg olakšanja i anksioznosti. Ta su se dva osjećaja sudarala u meni poput dvije kugle privezane za klatna. Zakonima fizike teško se bilo oduprijeti. Pa sam legao. I jednom drhtavom rukom otvorio prozor. Hladan zrak početka ožujka prostrujao je iznad mene. Vani je padala kiša. Čuo sam svaku kap koja je udarila od staklo prozora. Zaklopio sam oči.
Leopold je bio na rubu živčanog sloma. Osjećao sam to po unezvjerenom kretanju točkova po lokvama na cesti. I po glasnom njegovom disanju.
"Platit ću ti čišćenje automobila"- čuo sam svoj glas kako dopire iz daljine.
"Ma, ne treba. I onako sam mislio to učiniti ovih dana. Odvesti ga na dubinsko čišćenje, mislim."
"I ne moraš mi odgovoriti odmah, razmisli malo pa mi reci za nekoliko dana. Samo, nemoj predugo razmišljati jer vrijeme prolazi, a dijete se može roditi i sutra. Ti liječnici nikad pouzdano ne odrede termin."
Stigli smo do našeg odredišta. Poželio sam ostati i prepustiti se blagodatima sna, no nekako nisam mogao zamisliti da još i trenutak budem pokraj vlastitih izlučevina. Pa sam izašao i još jednom se ispričao za učinjeno.
"Popij jednu gorku kavu. Duplu."
Naslonio sam se na stub od gradskog sata i pronalazio u sebi snagu za održavanje ravnoteže dok mi je iz vidokruga nestajao obris tamno plave limuzine.
I umjesto da krenem u pravcu ureda, ja sam pošao u drugom smijeru, do banke.
Moj osobni bankar je imao vremena napraviti jedan mali transfer sredstava s mog na Leopoldov račun. Ipak ću ja biti kum. Samo se nadam kako te matične stanice nikad neće biti upotrebljene.
Aries
Možda će vam se MOJA današnjazavjetrina svidjeti.
Post je objavljen 02.03.2007. u 22:25 sati.