Tisuću zašto - tisuću ne znam
28.08.2006., ponedjeljak
Zbogom empatijo
|
Slabo suosjećam s ljudima u zadnje vrijeme i zbog toga se dobro osjećam. Kad vidim glupana krivim lice od gađenja, pred prosjacima širim ruke kao da nemam, a rogonjama hvalim postojanost promiskuitetnih im odabranica. Nisam uvijek bio taki, ali me je brat Hreno, moralna horizontala našega društva, dobro poučio: «Mislim da sam joj lagao od početka; i kad sam joj brak rušio, i kad sam joj brak nudio, a opet mi je sasvim dobro.» Ove mudre riječi su me učinile mudrijim, te sam i ja krenuo utabanim stazama besramnog ponašanja. Kad idem u goste sad biram jeftina vina koja izgledaju skupo, tražim Rafaelo s pakiranjem od tri komada, a ne četiri i općenito pokazujem domaćinima da serem se ja na njihovo domaćinstvo. I općenito mislim – ti domaćini – koji cvjetaju od toga kako su me fino primili, kao da ja sad moram biti oduševljen. Šta onda ako su mi dali hladno pivo, ili topli sendvič? Jeo sam ja i bolju hranu i pio i skuplja pića, najrađe bih im rekao, ali mogli bi se uvrijediti. Ljudi su preosjetljivi. Pa onda u birtiji kad mi netko zavrne rundu. Jebe se meni za njega i njegovu rundu. Nek si plati lobotomiju. Pivo si mogu i sam platiti. Ali ne, sad trebaš i hvala reći i rundu vratiti. Drugim riječima – čisti gubitak. Ako baš mene pitate – rađe plaćam rundu nego da se nekom seronji moram zahvaljivati. I onda ide runda na rundu, pa serotonin, pa osjećaji, pa kao smo si super. A nismo. Zato, u zadnje vrijeme, pijem sam u svom stanu u kojem živim sam. Sam sa sobom. Kad si dosadim legnem i čitam neku nezahtjevnu knjigu. Dostojevskog sam spalio, a da imam vlast osobno bih sredio da vojnik Švejk visi. Smrdljivi češki dezerter. Ili, recimo, cure mojih prijatelja i znanaca. Trebam li ih hvaliti? Trebam li se praviti da su podnošljivije od kada su im postale cure? Ako netko ima debelu curu zar nemam pravo tvrditi da: «Ona zasigurno nije tako debela, ne možeš biti tako debel, zacijelo je trudna, možda čak i bolesna!?», a da to ne izazove skandal? Uopće, nepodnošljivo mi je kako ljudi koji me dobro poznaju i dalje biraju cure za koje znaju da ih ja neću podnositi. Potpuna neuviđavnost. I, na kraju krajeva, moj manjak empatije se najbolje ističe u mom ophođenju s curama. Prije, dok sam još patio od empatije, bih drhtao u išekivanju odgovora, nakon što bih nekoj curi poslao poruku. Danas me boli džon. Na moju suptilnu poruku jedna je nedavno odgovorila «Glup si.». Nisam se ni pomakao. Totalno cool sam odgovorio «Nisam.» i nastavio ju gnjaviti sms-ovima. Ako mi ne odgovori na tri poruke za redom – zovem je. A to ne želi, tako da mi poruke redovito stižu. Yes, it's easy now. Hure |
- 19:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #
11.08.2006., petak
Dosljednost
|
Znam, znam – pitate se u kakvoj su korelaciji pojam dosljednost i pet slabo prisutnih autora ovoga bloga. Za ostalu četvoricu ne znam i bojim se i pomisliti, ali što se mene tiče dosljednost je ono nešto moje. Moje drugo ja. Moj modus vivendi i modus operandi (nemojte sad srat da se foliram i nabacujem latinskim izrazima – odgovorno tvrdim da je u mojoj obitelji latinski nešto što se usisava s majčinim mlijekom – znači prirodno i lišeno svake snobovske, daleko bilo, konotacije). Kako biste postali dosljedni nije dovoljan samo talent, kojeg ja imam na bacanje, nego i predanost, promišljenost i ljubav za bližnje, te čak i za sebe. Ovo zadnje zna kočiti ljude koji se dovoljno ne vole, no ja ne spadam u tu nesretnu kategoriju. No, iznad svega, potrebna je jedna viša vrsta savjesti. Neću se sad nabacivati primjerima vlastite dosljednosti, nego ću ih tek skromno predočiti. Primjer prvi: Još kao mali sam pokazivao sveslavensku sklonost svaštarenju. Što bi rekao brat Fjodor – mi Slaveni možemo biti dobri u svemu (u nastavku kaže, «ali odlični ni u čemu», no zanemarimo, za trenutak, to grubo prizemljenje sveslavenskog genija). Osim što sam dobro igrao košarku, moja profinjena duša je težila i drugim emanacijama vlastitog bitka. Jedan moj tadašnji prijatelj je lijepo svirao gitaru. «Lijepo sviraš», rekao sam mu udvornički. «To je zato što vježbam sviranje», odgovorio mi je. Otišao sam kući i rekao mami da mi kupi gitaru. Majka kao majka – oduševljena što joj dijete pokazuje da neće završiti kao prosječni retfalački džiber – odmah mi ju je kupila. Gitara je bila lijepa i obla. Usprkos tome u mojim nevještim rukama je proizvodila prilično ružne zvukove. «Mama, potreban mi je učitelj sviranja gitare», za vlastite godine sam mudro napomenuo. Da ukratim, učitelj je nabavljen po nama prikladnoj cijeni. Kako sam bi još sasma mali nisam mogao ići u muzičku školu nego nam je učitelj dolazio kući. Dobro sam napredovao i uskoro svirao Lijepu našu na radost oca i ostalih nacionalno svjesnih članova uže i šire obitelji koji su rekli da trebam krenuti u glazbenu školu. Moja majka je ipak više voljela kada bih joj svirao neke španjolske menuete, iako nije Španjolka. Na godinu sam bio godinu dana stariji i odlučeno je da krenem u glazbenu školu. Glazbena škola je bila daleko, skroz na kraju Osijeka - iz moje retfalačke točke gledišta. Bila je u Tvrđi. Iza Tvrđe prestaje Osijek, mislio sam tada, a ne mislim puno drugačije ni sada. U glazbenu školu sam krenuo tramvajom, no, uzbuđen zbog odlaska u nepoznato, zaboravio sam knjigu sa notama. Kako me je bilo sramota doći bez knjige na prvi sat – nisam otišao nego sam sjeo na obalu rijeke Drave i, umjesto da se rasplačem poput nekog luzera, razmišljao o prolaznosti ovozemaljskih dobara, životu poslije smrti i dobrom izgovoru. «Čemu izgovor?», pronicljivo mi je napomenula moja savjest., «dovoljno je prešutiti». I tada sam prvi put prešutio. Roditeljsko uvjerenje da imaju sposobnog i odgovornog sina je ostalo nepoljuljano. Poslije, dosljedno, sam odlučio ustrajati i dok je moja majka mislila da sin vježba gitaru ja sam gledao Dravu i razmišljao o tome koliko su krhke naše predodžbe i gdje to vodi. Danas znam gdje to vodi, jer samo moje dosljedno ponašanje nije poljuljalo temelje naše obiteljske sreće. Roditelji su i dalje vjerovali da imaju višestruko talentiranog sina, a ja sam otkrio smiraj koji donosi kontemplacija. Dabome, kako sam već mlad postao dosljedan, poslije drugačije nije niti moglo biti. Primjer drugi: Krenuo sam u treći srednji poratne 92. u gradu koji nikada neće bit OCEK i fokus moga dosljednog ponašanja se pomjerio sa sjedenja uz Dravu, na lokanje u birtiji. Birtija se zvala Mario i u njoj su svi lokali. I gazda i vječno pijani Antula, i Puba koji je prodavao uvijek iste priče i punkeri, i retfalačka i višnjevačka bagra, i wanna-be grungeri i gimnazijalci, te naravno ordinarni pijanci. Odgovoran odnos prema lokanju u najjeftinijoj rupi u centru grada nije ostavio dovoljan prostor akademskim obvezama. Kako su moji roditelji, začudno, više držali do moga školskog uspjeha, nego do oblika duhovnog uzdizanja koje je nudio Mario, morao sam iznaći načina da i oni budu zadovoljni, a i ja – barem vikendom. Problem je bio što su mi nastavnici, vječito nesvjesni genijalnosti koja sjedi u klupama, nepravedno i zločinački zaključili četiri jedinice. Četiri jedinice za jedinca sina. Ovaj nezasluženi rezultat bi teško poljuljao moj odnos s roditeljima koji se, između ostaloga, temeljio i na uvjerenju u moju neupitnu buduću akademsku karijeru. No, pitanja me više nisu morila. Sve što je trebalo je prešutiti. I, dabome, zgražati se nad sestrom kojoj je bila zaključena jedinica iz kemije. Moje zgražanje nad sestrinim neoprostivim akademskim debaklom se dugoročno pokazalo izuzetno pozitivnim. Uspjela je završiti fakultet i još koješta. A, iako možda neće priznati, upravo sam joj ja pokazao da samo dosljednost vodi do uspjeha. Tu sam već došao do razine dosljednosti koja vodi u samo jednom smjeru. Primjer treći: Osim što mi je 2002. bila godina bogata na emocionalnom planu, to je i godina u kojoj sam prestao biti dijete bogatih roditelja i postao, jednostavno, bogat. Bogat sam po sebi. I ne palamudim ja ovdje o nekom duhovnom bogatstvu, nego govorim o onom iskonskom, primus inter pares bogatstvu, a to je materijalno bogatstvo. Sve je počelo neočekivanim pozivom moje rodice s koje nego hercegovačke strane. «Hure», krenula je, «kaže tvoja sestra da bi ti mogao prevoditi neke ekonomske tekstove s engleskog na hrvatski?» pitala je izjavno, a ne retorički. Krenuo sam se zamisliti mogu li to ja, ali moja savjest mi je već došapnula odgovor «Radio si ti poslove za koje si bio i manje kvalificiran». «Nema beda, nema beda!» počeo sam vikati, šepureći se što napokon imam što napisati na vizitku «Hure Hurić – prevoditelj» - već sam ju zamišljao, onako dostojanstveno svijetlosivu, s boldiranim Arial blackom. Vizitku nisam napravio, nije mi se dalo, ali sam zato prevodio. Istinabog - prevodio sam na srpski, ali, bože mili katolički, zar je to bitno!? Prevodio sam sve u šesnaest jer sam otkrio svoju novu ljubav, ljubav svih odgovornih ljudi – novac. Dosljedan sam sebi, prevodio sam u zadnji tren i time svoje intelektualne kapacitete napinjao do krajnjih granica. Posljedice ovog dosljednog ponašanja su vidljive i dan-danas kada kruh svoj svagdašnji zarađujem prevođenjem. No, nije ova priča završila na pukom prevođenju i mom dodatnom bogaćenju. Kao i kod svake dobre priče – pouka dolazi na kraju. U jednom trenutku moj oduševljeni poslodavac, koji je mislio da mu se s druge strane nalazi osoba koja je diplomirala ekonomiju na Cambridgeu, a ne osoba koja nije diplomirala ekonomiju u Osijeku, je totalno izgubio kompas i nazvao me sa suludim zahtjevom. «Možete li gospodine Huriću, znate u strašnoj smo frci, prevesti 1100 stranica teksta u narednih 35 dana?». «Ovaj, pa znate to je ipak…», na trenutak sam se pokolebao kao i moja savjest, no sljedeća njegova rečenica me je vratila u normalu «Ma to Vam je u biti 300, 350 stranica najviše – puno je grafova, izračuna i tablica. Vi to možete.» «Starat ću se», dostojanstveno sam odgovorio, shvaćajući da sam na prekretnici. 1100*5 Eura je 5500 Eura. Moći ću živjeti dva mjeseca kako mi i dolikuje, pomislio sam skromno. Matematika je bila jasna – 10 stranica dnevno. No život ima svoju računicu. Na kraju je ovo sabrano djelo bankarske logike prevodilo pola mojih prijatelja i prijateljica, te nekolicina poznanika. Provodio sam dva sata dnevno koordinirajući i objašnjavajući ljudima da sam im učinio uslugu. Nabio sam užasan račun za telefon, slabo sam spavao, a i kvaliteta mog prevođenja je, činilo mi se, opadala. Tekst je odaslan s dva dana zakašnjenja, a moj udio nije dosegao ni 60%, iako sam si si mudro odabrao stranice s najvećim grafovima. «To je kraj…», mislio sam, «…izgubio sam jedini posao koji mogu raditi – da ne gledam šefa i da nemam fiksno radno vrijeme.» «Jebem te dosljednosti moja.», čak sam pomislio u jednom trenutku slabosti. No sudbina je, još jednom, honorirala moj oblik dosljednog ponašanja. «Odlično…», javio je poznati glas s druge strane žice, «…novci su Vam uplatiti, a dolazi i novih trista stranica s rokom od 45 dana». «Piece of cake.», nanovo sam progovorio na milom mi engleskom. I to vam je pouka, drage čitateljice i dragi čitatelji, život je pravedan, dobro je dijeliti, a ako imate savjesti, bit ćete i dosljedni, što će vas nedvojbeno dovesti do uspjeha. Tako sam mislio tada, a trenutna situacija mi daje za pravo. Ne kažem da je moj put dosljednosti ispravan za svakoga. Nije uvijek bilo lako i mene su također mučile sumnje. No, bio sam dosljedan! hure |
- 09:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #
04.08.2006., petak
Tito Jaše
|
Tito jaše na čelu kolone. Odmah iza njega moj frend Pero i ja. Ova se alegorijska slika dogodila u mojoj glavi jednom prigodom kad sam bio fest napušen albanske travice. Ali, nemojte misliti da sam ja nekakav narkoman ili tome slično. Baš dapače, dijametralno suprotno. Bojim se visine, žena i svih vrsta droga. To je zbog odgoja. Odgojen sam u katoličkom duhu, da budem dobar Hrvat. Takav sam bio još i prije rata. A kada su grad počele zasipati granate, ja sam otišao u Njemačku.Tamo sam dobio dva četvorna metra lebensrauma, nove cipele i njemačku početnicu. Bio sam najbolji Hrvat u razredu. Kad smo potpisali da nas više neće gađat granatama, vratio sam se u domovinu sa željom da budem najbolji Hrvat-katolik u mladoj državi. Sklonio sam vreće pijeska sa prozora i tamanio neprijateljske komarce koji su dolazili iz Baranje. I bilo mi je lijepo nekoliko godina. Onda su došle komunjare na vlast i umro je naš Vođa, a ja sam počeo piti. Sve se nekako desilo u par mjeseci. Svijet mi se raspao ko Sovjetski Savez. Odlučio sam otići u vojsku, da ne gledam silno sranje, da ne slušam i da ne mislim. Objesio sam srbijansku pušku o hrvatsko rame i trošio hrvatske kune koje mi je rodbina tutkala u džep kad bih došao na vikend. Jebeš taku vojsku, reko bi moj stari. Poslije vojske me zaposlilo, a naši su se vratili na vlast. Država dobro napreduje, a ja sam se kvalitetno uvalio u firmi. Drkam kurac od sedam do tri, omakne se i kakav domjenak, osobito oko Božića. Za to smo se valjda i borili. Sad čekam da me ožene, pa da napravim par malih Hrvata i šutim do penzije. Tako to ide u životu. Sve ima svoj tijek, početak, sredinu i kraj. Jebeš taki život, reko bi moj stari. hREno |
- 12:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #
03.08.2006., četvrtak
Marketing
|
Išli smo u vrtić i po običaju kasnili. Mamica me vukla za ruku onako kao što doga vuče neuhranjenog vlasnika kad je izvede na pišanje. Bio je početak veljače i napolju je vladao debeli minus. Slina se ledila u nosu, a s krovova su sige vrebale glave rijetkih prolaznika u namjeri da padnu na njih. Na ulazu vrtića čekao nas je prijekorni pogled tete Ane. Mamica ju je zvala teta Ana Grozna, jer je bila strah i trepet Vrtića za djecu s posebnim potrebama Savo Kovačević. Čak ju je i direktor zaobilazio. Prije no što je bilo što stigla reći, mamica je preduhitri: - Ne pitajte me ništa, molim vas. Bus nam je pobjegao ispred nosa, prepješačili smo pola grada po ovom kijametu. Smrzla sam se k'o pička. I odvuče me do garderobe. - Vidi, mali, nemoj mislit da mamica nešto psuje. Sve ti je to samo marketing. Pička je brend kojega treba prodavati, ovako ili onako. Pička rješava sve probleme, prodaje, kupuje, miriši, pjeva. Pička je čarobna riječ koja i željezna vrata otvara. Mamica je to davno skužila. Ti si još mlad da shvatiš, a i muško si - možda nikad i nećeš. Tako je govorila mamica u mrzlo zimsko jutro, pa me pusnila i otišla za svojim poslom. Naravno da je nisam razumio, ali sam zapamtio dvije nove riječi – pička i marketing. Obuo sam papuče, uzeo torbu i hrabro zakoraknuo u novi radni dan trogodišnjaka s obogaćenim vokabularom. Evo me danas, deset puta sam stariji. Život mi se uglavnom vrti oko te dvije stvari – pičke i marketinga. Jedno mi je ljubav, a drugo posao. Često se sjetim kako je govorila mamica. Imala je pravo, kao i uvijek. I pored silne ljubavi prema njoj, mislim da pičku nikad neću prokontati. A ni marketing također. hre-no |
- 09:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #
02.08.2006., srijeda
Ljeto, ljeto, aufwiedersehen...
|
Ih,šta ti je život. Mladi se jebu i zajebavaju, a mi stari gledamo s prozora i pušimo. Čak su i u španjolskoj ambasadi prekoputa pogasili svjetla, a ne gase ih nikad prije dvanaest. Moje je ljeto završilo, stislo se u dva tjedna godišnjeg i sad je od njega ostala samo nesnosna vrućina i malo boje po ramenima. Odlična podloga za cjelogodišnju depresiju. A sve je izgledalo drukčije onomad, kad je onoj bila otpala glava. Ljeto se računalo u tjednima, razdaljina u litrama a dobar provod u parnim i neparnim danima. Sise su se smješile plažom kud god bih pogled skrenuo, onako nezauzdane, i ugovarale nam dejt na rivi, kad pa'ne mrak. Mi bismo ih onda bjesomučno tražili, u pauzama između dvije pive i razjašnjavanja 'ko je bio veći: Baka ili Žuti? Ljeto. Jebem ti ljeto. More. Isto ga jebem, u guzicu. Slano je i toplo. Dobro mi je i u kancelariji, zaželio sam se klime, kravate, kolegija i pušpauza pred zgradom. Pet dana sranja i dva povraćanja, pa onda opet iznova. Eto, to mi je falilo. Zato sam se vratio po najljepšem autoputu u ovom dijelu Europe da sastavljam izvještaje i prodajem muda pod bubrege. To je ono što me čini sretnim. A ne more, sol, riba i maslinovo uje. U pičku materinu… Kad je onoj otpala glava, bio je to znak za početak ljeta. Prvi sudački zvižduk u finalu svjetskog prvenstva u kojem igramo s Brazilom i dobijamo sigurno, a i koeficijent je bogovski. Tekmu smo dobili, nije u tome problem. Problem je što je gotovo i što je do novog još četiri godine, a uz to nismo sigurni dal' ćemo se uopće plasirati. Neki bi rekli da u tome i jest čar, da Božić ne bi bio Božić da je svaki dan, a ja bih im odgovorio da im se serem u logiku. Logično. Tragično. Kaj ja znam kako je već. Ne znam ništa i nije me ni briga. Barem imam čitav krevet za sebe.U pičku materinu… Da nesretnici nije otpala glava ne bismo se imali čemu smijati za deset godina. Možda bismo se smijali jedino nama. Ovako će nam glava biti komična. Logično. I frigane žabe nad Cetinom i Kravice i umišljene Norvežanke i izmišljene Poljakinje. I pogled iz Dankove sobe. Al tek za deset godina. Jebem ti sto sekretarica, da ti jebem… Doviđenja ljeto. Zbogom. Dosta mi te je više. Zabij si to svoje sunce i more duboko u dupe i odi na makjato. Meni je ionako ljepše u zračnim uvjetima. hreno |
- 08:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||