Išli smo u vrtić i po običaju kasnili. Mamica me vukla za ruku onako kao što doga vuče neuhranjenog vlasnika kad je izvede na pišanje. Bio je početak veljače i napolju je vladao debeli minus. Slina se ledila u nosu, a s krovova su sige vrebale glave rijetkih prolaznika u namjeri da padnu na njih.
Na ulazu vrtića čekao nas je prijekorni pogled tete Ane. Mamica ju je zvala teta Ana Grozna, jer je bila strah i trepet Vrtića za djecu s posebnim potrebama Savo Kovačević. Čak ju je i direktor zaobilazio. Prije no što je bilo što stigla reći, mamica je preduhitri:
- Ne pitajte me ništa, molim vas. Bus nam je pobjegao ispred nosa, prepješačili smo pola grada po ovom kijametu. Smrzla sam se k'o pička.
I odvuče me do garderobe.
- Vidi, mali, nemoj mislit da mamica nešto psuje. Sve ti je to samo marketing. Pička je brend kojega treba prodavati, ovako ili onako. Pička rješava sve probleme, prodaje, kupuje, miriši, pjeva. Pička je čarobna riječ koja i željezna vrata otvara. Mamica je to davno skužila. Ti si još mlad da shvatiš, a i muško si - možda nikad i nećeš.
Tako je govorila mamica u mrzlo zimsko jutro, pa me pusnila i otišla za svojim poslom. Naravno da je nisam razumio, ali sam zapamtio dvije nove riječi – pička i marketing. Obuo sam papuče, uzeo torbu i hrabro zakoraknuo u novi radni dan trogodišnjaka s obogaćenim vokabularom.
Evo me danas, deset puta sam stariji. Život mi se uglavnom vrti oko te dvije stvari – pičke i marketinga. Jedno mi je ljubav, a drugo posao. Često se sjetim kako je govorila mamica. Imala je pravo, kao i uvijek. I pored silne ljubavi prema njoj, mislim da pičku nikad neću prokontati. A ni marketing također.
hre-no
Post je objavljen 03.08.2006. u 09:42 sati.