Tisuću zašto - tisuću ne znam
31.07.2006., ponedjeljak
Dekapitacija
|
Sjedio sam na terasi moje male ljetne kućice. Djeca u apartmanu br. 17 su nesnosno vrištala. Odluka da iznajmljujemo apartmane pokazala se lošom. Apartmane treba samo imati. Ovo su mi zadnji gosti. Godišnji je svetinja i svatko tko remeti nečiji godišnji je nečovjek. Dok sam gledao more, jedva primjetno živčan, na terasu je stupio čovjek kojeg nazivam prijateljem. Izgledao je kao netko tko je imao nesvakidašnje seksualno iskustvo. Bio je umoran i bio je mokar. Poželio sam ga propitati, kako bih i vama prenio dio njegova nesvakidašnjeg iskustva. Kimnuo je glavom. Ja: Predstavi se. Hile: Ne bih želio, neka ovo ostane između mene i tebe prijatelju. Ja: Nema beda, što god kažeš ide sa mnom u grob. Hile: U redu. Ja: Nego - šta je to bilo sinoć? Hile: Bila je to ribarska noć za ribare, u malom mjestu, na jednom srednjodalmatinskom otoku... Ja: ...de, de, de, pređi na bit. Hile: Ok, ok – išla je pjesma «Jer srce nije kamen!» i svi smo je pjevali, uključujući njih dvije koje su imale poteškoća s izgovorom. Naš zajednički prijatelj je to i primijetio, pa im ponudio besplatne časove hrvatskog, cugu i ljubav. Ja: Znači, bile su dvije. Kako su izgledale? Hile: Jedna dobro, druga drugačije. Ja sam se odlučio za drugu. Ja: Kad kažeš drugačije - misliš? Hile: Čista petica! Ja: Čestitam. Hile: Na skali od 1 do 50. Ja: Hmmm - znači, igrao si na sigurno? Hile: Ne bih to ja tako nazvao. Ti si mlad i neiskusan. Kad jednog dana budeš izgledao staro poput mene shvatit ćeš da su ove djevojke puno zahvalnije od naizgled lijepih, ali iznutra kiselih i hladnih djevojaka. Ja: No, kisela i hladna Stella ti prija, koliko vidim? Hile: srk, srk Stella mi daje ono što mi treba. Ja: No, dobro, vratimo se na bit. Hile: Uglavnom Hreno nezajažljivi se odlučio boriti za zgodnu. Moja strategija je bila jednostavna – čekat ću dok druga shvati da je on uopće ne primjećuje. Nakon pet minuta bila je moja. Ja: Čestitam. Hile: Hvala, hvala. Ja: Što je bilo najteže pri samoj realizaciji? Hile: Smjestiti je na uski mol. Guza joj se prelila s obje strane, ali meni je to bilo skroz seksi. Ja: Imaš čudan ukus prijatelju. Hile: Ne radi se ovdje o ukusu prijatelju, nego o potrebi. Ja: Nastavi, molim te. Hile: Kad je sjela, čulo se krc. U zadnjem džepu je zaboravila mobitel. No, brzo sam je utješio. Ja: Opiši. Hile: Sjela je na mene i pitala je li mi teška, a ja sam joj rekao da je najlakša koju sam imao. Bila je tako sretna. Poslije sam ju misionario, a ona je zabacila glavu unazad, tako da joj je visila nad vodom, a ja sam delao. Bilo joj je divno. Rekla mi je da nikad nije bila s nikim zgodnijim od mene. Sažalio sam se pa sam odlučio ne završiti k'o inače nakon 5 minuta, nego sam se stvarno potrudio. Ja: To je lijepo od tebe. Hile: Moje srce nije kamen, prijatelju. Ja: I kako je sve završilo? Hile: Tragično. Ja: Kako? Hile: Čulo se buć... Ja: ...i??? Hile: Pomislio sam da joj je mobitel skliznu u more. Ja: Ali? Hile: Otpala joj je glava. Ja: Bože, kako je to moguće? Hile: Uz svu moju skromnost, čini mi se da je jedino objašnjenje da cure gube glavu kad ljube. Mene. Ja: Hmmm, što si tad napravio? Hile: Izvadio sam kreditne kartice iz džepova, mobitel i par sto ojra. Ja: Rekao si mi da nemaš novaca! Hile: Nemam za tebe, prijatelju! Ja: Ok. I šta je onda bilo? Hile: Skočio sam u vodu i zaronio. Ja: Zar ne bi glava trebala plutati? Hile: Bila je to teška, depresivna glava, prijatelju moj. Ja: Jesi li ju našao? Hile: Nisam frend - izronio sam i našao tijelo bez glave koje je još uvijek tražilo zadovoljenje. Ja: I? Hile: Ja sam svoje odradio do kraja. Tijelo je tijelo. Ja: A nakon svršetka? Hile: Bacio sam i tijelo u vodu. Ja: Shvaćam, ne bi bilo prijatno da turisti moraju gledati bezglavu tjelesinu kako baulja plažom. Hile: Naravno prijatelju. Mi smo ipak turistička zemlja i ne trebaju nam vudu pizdarije. Ja: I šta sad prijatelju? Hile: Bojim se da će mi se njena glava ukazati na plati s prasetinom, namignuti i reći: «Ti si obična muška svinja.» Ja: Ima li temelja za to? Hile: Rekao sam joj da nikom neću reći i da je meni ona lijepa. Ja: Ali, prijatelju, ti si joj to rekao PRIJE nego što joj je glava otpala. Hile: Hvala ti prijatelju. Ja: Aj živio. Hile: Nazdravye. Hure |
- 11:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #
04.07.2006., utorak
More
|
Moj frend Janika nikada nije vidio more. Imao je nepunih trideset, sigurno mjesto starijeg novinara u trač magazinu i Julišku za zaručnicu. Juliška je bila tri godine mlađa, seoska učiteljica došla u grad da pobjegne od bijede i da Janiki bude zaručnicom. Kad joj je rekao da pakuje kofere jer da je sutra vodi na more, Juliški su se oči napunile suzama. Znala je da taj trenutak mora jednom doći, nije ni to more na kraj svijeta, ali ovo je bilo iznenada, a Juliška je na iznenađenja, dobra ili loša, reagirala uvijek jednako-suzama. Punila je kofere kao da idu na najmanje tri mjeseca, a ne samo na vikend, stalno misleći je li na što zaboravila; bilo sebi, bilo njemu. Noć su probdjeli držeći se za ruke i misleći svatko o svojem moru. Juliška je zamišljala nepregledne poljane oko svoga sela i pitala se je li more veće od njezine puste, je li zelenije, jesu li ljudi pitomiji i navire li primorsko vino brže u obraze. Janika je mislio hoće li se Juliški svidjeti more i hoće li sve proći kako valja. Ona mu je bila sve na svijetu i sve je na svijetu bilo radi nje. Jutro je svanulo baš kakvo treba biti kada se ide na more. Vedro, bistro, obećavajuće. Na stanici su brzo pronašli vlak, smjestili se na sjedala do prozora, a Juliška je odmah izvadila sendviče, njemu sa šunkom, a njoj s tunom. Htjela je odmah okusiti more, htjela je da su već tamo. Janika je uzeo notes i zapisivao mjesta kroz koja su prolazili. Balaton. Naše malo more. Nagykanyizsa. Još malo pa granica. Križevci. Kako se čita ovo Ž? Vjerojatno kao naše ZS. Zagreb. Sad smo na pola puta, možda i više. Juliška je sjedila i strpljivo čekala. Ipak je to more daleko, mislila je. Zato je sigurno lijepo. Sve lijepe stvari su daleko. New York, Pariz, George Cloony. Što dalje, to su ljepše. Lijepo je i njezino selo, i Janika je lijep, ali oni su joj blizu. Najljepše stvari ipak su one koje su daleko, bila je uvjerena u to. Ugledali su ga tek u sumrak. U isti čas. Sunce je zalazilo za pučinu nudeći prizor koji je oduzimao dah i onome tko svaki dan gleda more sa svoje terase, a kako ne bi tek njima dvoma. Janika je spustio notes i otvorio prozor. Htio je da Juliška osjeti more ne samo vidom, htio je da ga omiriše, oćuti na obrazima, rukama, kosi. A Juliška je gledala u daljinu i mislila na svoje selo, na svoju pustu, mislila je kako su najljepše stvari uvijek negdje daleko… opet hreno (šta je ovo, samo ja blebećem n ovom blogu) |
- 09:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #
U one dane..
|
Tih dana kita mi je udarala bradu kao malo kad do tada. Mađarice su masovno migrirale ka jugu, odnoseći razvrat i nemoral daleko od budimskih zidina, i što je bitnije, daleko od mene i mojih potreba. Grad je ostao tako prazan da si komotno mogao parkirati Škodu na Lanchidu i bacit se u Dunav, a da nitko ne bi ni okom trepnuo, suzom kanuo, vjetar pustio. Ama baš nitko. Zato sam i odustao od suicida. Šteta je da ovakva perspektiva od života propadne, a da to nitko ne primjeti. Uopće, čudno je kako uvijek iznova pronalazim razloge da se ne ubijem. Te neću sad radi familije, te moram legi u svatove iduće subote, sramota je ubit se, mislit će ljudi da sam škrt; te ubit ću se poslije plaće, pa onda plaća okasni, pa ovo, pa ono.. Milijun razloga, you name it ili kako se već kaže. Da nisam toliko odgovoran, ubio bih se odavno. Ovako samo serem o tome, kad znam da me nitko ne sluša. I opet uopće, malo je čudno da depresivac i budući samoubojica ima ovakav libido. Tu mi nekaj ne štima s logičke strane. «Nisi ti nikakav suicajder, ti si obična nedojebana frajla» Moguće. «Da ševiš kolko pričaš da ševiš, ne bi ti gluposti padale na pamet» Dobro, mama. Samo se nemoj ljutiti na mene. Ti znaš da ja to nikad ne bih. Zadnji put sam se mislio ubit kad smo ispali iz svjetskog. No, instead sam se ubio od cuge, klasika. A kad se ubijem od cuge, onda me tera jebat. Sve ti to ide u krug, mama. Otišao sam u najrazvratniji bar do kojeg sam mogao doći, hoping for the best. Inače sam totalno kontra uplesavanja kao načina upoznavanja, ali ovaj put je bilo biti il ne biti. Nalaktio sam se na šank i odašiljao signale slobodnog omega mužjaka. Nu mene! Tu sam! Tu! Tu! Tu! Izveo sam i nekoliko pleasnih koraka, da ne bude da se nisam trudio. Tu, tu…tu, tu…Izbacio trbuh, naručivao runde, otišao pišat, ponovio radnje opetovano… Jednom mi je netko rekao da nisam ružan i dobio prijatelja za čitav život, jer ja za prijatelje biram ljude do čijeg mišljenja držim. «Kako si, dušo, šta piješ…What??????....Pivo?....Aaaa??????...Is, što smo uobraženi…» Bio sam dva put na korak do skoka. Jednom u redu pred WC-om, a drugog se puta ne sjećam, al mora da je bilo dva put. Meni je uvijek sve dva put, jer jednom je ko nijednom. Uglavnom i uopće, vratio sam se kući sam, s čvrstom odlukom da ću se ubit prvom prilikom kad za to budem sposoban i zaspao negdje oko WC školjke. Ujutro sam molio Boga da me uzme sebi, a kad me je ovaj razočarao, okrenuo sam onih par brojeva u mobitelu jer mi se opet prijebalo. «Ne mogu, neću i odjebi» bile su njihove riječi, otprilike doslovno. Sažalio sam se na sebe i teška srca priuštio si onana, a želja za suicidom me nakratko napustila. To se zove klasični Happy End. Vege!!! hreformirani hreno |
- 09:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #
03.07.2006., ponedjeljak
Dobro Vam došli
|
Cure, majke, udavače i raspuštenice, okanite se suza, skidajte crnine, properite pazuhe i ostala intimna mjesta, jer petorka s bloga vraća se depresivnija no ikad, tisuću puta depresivnija od Mrtvog mora i Nizozemske skupa!!!! Nakon što smo se pozaljubljivali, odzaljubljivali, poženili neke drage drugove i drugarice, bili kumovi i kume, ševili na kapaljku, al zato s dignitetom na kojem bi nam i sam Domovinski war pozavidio, spremni smo s vama podijeliti zajedničke trenutke u intimi vaših studentskih sobica, radnih mjesta, kabina za presvlačenje i šumskih proplanaka diljem Ljepe naše.. Svjetsko je gotovo, barem za prave Hrvate i sad se okrećemo domaćim temama - rad, socijalna skrb, otvoreno društvo i nejebica. Teme su svakako interesantne i nadasve neiscrpne. Pišite nam, šaljite smsove, žalbe, tužbe i pohvalnice, a mi ćemo se smješkati na nekoj terasi, 20m od mora uz pivo ili neko predikatno vino (Hile). Eto, toliko od nas, ovo je bilo smo da se zna da nismo(još) umrli, a detaljniji postovi, s puno šala i duhovitih opaski slijede dok trepnete okicama... Petorica H |
- 08:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||