Moj frend Janika nikada nije vidio more. Imao je nepunih trideset, sigurno mjesto starijeg novinara u trač magazinu i Julišku za zaručnicu. Juliška je bila tri godine mlađa, seoska učiteljica došla u grad da pobjegne od bijede i da Janiki bude zaručnicom.
Kad joj je rekao da pakuje kofere jer da je sutra vodi na more, Juliški su se oči napunile suzama. Znala je da taj trenutak mora jednom doći, nije ni to more na kraj svijeta, ali ovo je bilo iznenada, a Juliška je na iznenađenja, dobra ili loša, reagirala uvijek jednako-suzama.
Punila je kofere kao da idu na najmanje tri mjeseca, a ne samo na vikend, stalno misleći je li na što zaboravila; bilo sebi, bilo njemu.
Noć su probdjeli držeći se za ruke i misleći svatko o svojem moru. Juliška je zamišljala nepregledne poljane oko svoga sela i pitala se je li more veće od njezine puste, je li zelenije, jesu li ljudi pitomiji i navire li primorsko vino brže u obraze. Janika je mislio hoće li se Juliški svidjeti more i hoće li sve proći kako valja. Ona mu je bila sve na svijetu i sve je na svijetu bilo radi nje.
Jutro je svanulo baš kakvo treba biti kada se ide na more. Vedro, bistro, obećavajuće. Na stanici su brzo pronašli vlak, smjestili se na sjedala do prozora, a Juliška je odmah izvadila sendviče, njemu sa šunkom, a njoj s tunom. Htjela je odmah okusiti more, htjela je da su već tamo.
Janika je uzeo notes i zapisivao mjesta kroz koja su prolazili. Balaton. Naše malo more. Nagykanyizsa. Još malo pa granica. Križevci. Kako se čita ovo Ž? Vjerojatno kao naše ZS. Zagreb. Sad smo na pola puta, možda i više.
Juliška je sjedila i strpljivo čekala. Ipak je to more daleko, mislila je. Zato je sigurno lijepo. Sve lijepe stvari su daleko. New York, Pariz, George Cloony. Što dalje, to su ljepše. Lijepo je i njezino selo, i Janika je lijep, ali oni su joj blizu. Najljepše stvari ipak su one koje su daleko, bila je uvjerena u to.
Ugledali su ga tek u sumrak. U isti čas. Sunce je zalazilo za pučinu nudeći prizor koji je oduzimao dah i onome tko svaki dan gleda more sa svoje terase, a kako ne bi tek njima dvoma. Janika je spustio notes i otvorio prozor. Htio je da Juliška osjeti more ne samo vidom, htio je da ga omiriše, oćuti na obrazima, rukama, kosi.
A Juliška je gledala u daljinu i mislila na svoje selo, na svoju pustu, mislila je kako su najljepše stvari uvijek negdje daleko…
opet hreno (šta je ovo, samo ja blebećem n ovom blogu)
Post je objavljen 04.07.2006. u 09:50 sati.