Tisuću zašto - tisuću ne znam
28.08.2006., ponedjeljak
Zbogom empatijo
|
Slabo suosjećam s ljudima u zadnje vrijeme i zbog toga se dobro osjećam. Kad vidim glupana krivim lice od gađenja, pred prosjacima širim ruke kao da nemam, a rogonjama hvalim postojanost promiskuitetnih im odabranica. Nisam uvijek bio taki, ali me je brat Hreno, moralna horizontala našega društva, dobro poučio: «Mislim da sam joj lagao od početka; i kad sam joj brak rušio, i kad sam joj brak nudio, a opet mi je sasvim dobro.» Ove mudre riječi su me učinile mudrijim, te sam i ja krenuo utabanim stazama besramnog ponašanja. Kad idem u goste sad biram jeftina vina koja izgledaju skupo, tražim Rafaelo s pakiranjem od tri komada, a ne četiri i općenito pokazujem domaćinima da serem se ja na njihovo domaćinstvo. I općenito mislim – ti domaćini – koji cvjetaju od toga kako su me fino primili, kao da ja sad moram biti oduševljen. Šta onda ako su mi dali hladno pivo, ili topli sendvič? Jeo sam ja i bolju hranu i pio i skuplja pića, najrađe bih im rekao, ali mogli bi se uvrijediti. Ljudi su preosjetljivi. Pa onda u birtiji kad mi netko zavrne rundu. Jebe se meni za njega i njegovu rundu. Nek si plati lobotomiju. Pivo si mogu i sam platiti. Ali ne, sad trebaš i hvala reći i rundu vratiti. Drugim riječima – čisti gubitak. Ako baš mene pitate – rađe plaćam rundu nego da se nekom seronji moram zahvaljivati. I onda ide runda na rundu, pa serotonin, pa osjećaji, pa kao smo si super. A nismo. Zato, u zadnje vrijeme, pijem sam u svom stanu u kojem živim sam. Sam sa sobom. Kad si dosadim legnem i čitam neku nezahtjevnu knjigu. Dostojevskog sam spalio, a da imam vlast osobno bih sredio da vojnik Švejk visi. Smrdljivi češki dezerter. Ili, recimo, cure mojih prijatelja i znanaca. Trebam li ih hvaliti? Trebam li se praviti da su podnošljivije od kada su im postale cure? Ako netko ima debelu curu zar nemam pravo tvrditi da: «Ona zasigurno nije tako debela, ne možeš biti tako debel, zacijelo je trudna, možda čak i bolesna!?», a da to ne izazove skandal? Uopće, nepodnošljivo mi je kako ljudi koji me dobro poznaju i dalje biraju cure za koje znaju da ih ja neću podnositi. Potpuna neuviđavnost. I, na kraju krajeva, moj manjak empatije se najbolje ističe u mom ophođenju s curama. Prije, dok sam još patio od empatije, bih drhtao u išekivanju odgovora, nakon što bih nekoj curi poslao poruku. Danas me boli džon. Na moju suptilnu poruku jedna je nedavno odgovorila «Glup si.». Nisam se ni pomakao. Totalno cool sam odgovorio «Nisam.» i nastavio ju gnjaviti sms-ovima. Ako mi ne odgovori na tri poruke za redom – zovem je. A to ne želi, tako da mi poruke redovito stižu. Yes, it's easy now. Hure |
- 19:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||