Tisuću zašto - tisuću ne znam
11.08.2006., petak
Dosljednost
|
Znam, znam – pitate se u kakvoj su korelaciji pojam dosljednost i pet slabo prisutnih autora ovoga bloga. Za ostalu četvoricu ne znam i bojim se i pomisliti, ali što se mene tiče dosljednost je ono nešto moje. Moje drugo ja. Moj modus vivendi i modus operandi (nemojte sad srat da se foliram i nabacujem latinskim izrazima – odgovorno tvrdim da je u mojoj obitelji latinski nešto što se usisava s majčinim mlijekom – znači prirodno i lišeno svake snobovske, daleko bilo, konotacije). Kako biste postali dosljedni nije dovoljan samo talent, kojeg ja imam na bacanje, nego i predanost, promišljenost i ljubav za bližnje, te čak i za sebe. Ovo zadnje zna kočiti ljude koji se dovoljno ne vole, no ja ne spadam u tu nesretnu kategoriju. No, iznad svega, potrebna je jedna viša vrsta savjesti. Neću se sad nabacivati primjerima vlastite dosljednosti, nego ću ih tek skromno predočiti. Primjer prvi: Još kao mali sam pokazivao sveslavensku sklonost svaštarenju. Što bi rekao brat Fjodor – mi Slaveni možemo biti dobri u svemu (u nastavku kaže, «ali odlični ni u čemu», no zanemarimo, za trenutak, to grubo prizemljenje sveslavenskog genija). Osim što sam dobro igrao košarku, moja profinjena duša je težila i drugim emanacijama vlastitog bitka. Jedan moj tadašnji prijatelj je lijepo svirao gitaru. «Lijepo sviraš», rekao sam mu udvornički. «To je zato što vježbam sviranje», odgovorio mi je. Otišao sam kući i rekao mami da mi kupi gitaru. Majka kao majka – oduševljena što joj dijete pokazuje da neće završiti kao prosječni retfalački džiber – odmah mi ju je kupila. Gitara je bila lijepa i obla. Usprkos tome u mojim nevještim rukama je proizvodila prilično ružne zvukove. «Mama, potreban mi je učitelj sviranja gitare», za vlastite godine sam mudro napomenuo. Da ukratim, učitelj je nabavljen po nama prikladnoj cijeni. Kako sam bi još sasma mali nisam mogao ići u muzičku školu nego nam je učitelj dolazio kući. Dobro sam napredovao i uskoro svirao Lijepu našu na radost oca i ostalih nacionalno svjesnih članova uže i šire obitelji koji su rekli da trebam krenuti u glazbenu školu. Moja majka je ipak više voljela kada bih joj svirao neke španjolske menuete, iako nije Španjolka. Na godinu sam bio godinu dana stariji i odlučeno je da krenem u glazbenu školu. Glazbena škola je bila daleko, skroz na kraju Osijeka - iz moje retfalačke točke gledišta. Bila je u Tvrđi. Iza Tvrđe prestaje Osijek, mislio sam tada, a ne mislim puno drugačije ni sada. U glazbenu školu sam krenuo tramvajom, no, uzbuđen zbog odlaska u nepoznato, zaboravio sam knjigu sa notama. Kako me je bilo sramota doći bez knjige na prvi sat – nisam otišao nego sam sjeo na obalu rijeke Drave i, umjesto da se rasplačem poput nekog luzera, razmišljao o prolaznosti ovozemaljskih dobara, životu poslije smrti i dobrom izgovoru. «Čemu izgovor?», pronicljivo mi je napomenula moja savjest., «dovoljno je prešutiti». I tada sam prvi put prešutio. Roditeljsko uvjerenje da imaju sposobnog i odgovornog sina je ostalo nepoljuljano. Poslije, dosljedno, sam odlučio ustrajati i dok je moja majka mislila da sin vježba gitaru ja sam gledao Dravu i razmišljao o tome koliko su krhke naše predodžbe i gdje to vodi. Danas znam gdje to vodi, jer samo moje dosljedno ponašanje nije poljuljalo temelje naše obiteljske sreće. Roditelji su i dalje vjerovali da imaju višestruko talentiranog sina, a ja sam otkrio smiraj koji donosi kontemplacija. Dabome, kako sam već mlad postao dosljedan, poslije drugačije nije niti moglo biti. Primjer drugi: Krenuo sam u treći srednji poratne 92. u gradu koji nikada neće bit OCEK i fokus moga dosljednog ponašanja se pomjerio sa sjedenja uz Dravu, na lokanje u birtiji. Birtija se zvala Mario i u njoj su svi lokali. I gazda i vječno pijani Antula, i Puba koji je prodavao uvijek iste priče i punkeri, i retfalačka i višnjevačka bagra, i wanna-be grungeri i gimnazijalci, te naravno ordinarni pijanci. Odgovoran odnos prema lokanju u najjeftinijoj rupi u centru grada nije ostavio dovoljan prostor akademskim obvezama. Kako su moji roditelji, začudno, više držali do moga školskog uspjeha, nego do oblika duhovnog uzdizanja koje je nudio Mario, morao sam iznaći načina da i oni budu zadovoljni, a i ja – barem vikendom. Problem je bio što su mi nastavnici, vječito nesvjesni genijalnosti koja sjedi u klupama, nepravedno i zločinački zaključili četiri jedinice. Četiri jedinice za jedinca sina. Ovaj nezasluženi rezultat bi teško poljuljao moj odnos s roditeljima koji se, između ostaloga, temeljio i na uvjerenju u moju neupitnu buduću akademsku karijeru. No, pitanja me više nisu morila. Sve što je trebalo je prešutiti. I, dabome, zgražati se nad sestrom kojoj je bila zaključena jedinica iz kemije. Moje zgražanje nad sestrinim neoprostivim akademskim debaklom se dugoročno pokazalo izuzetno pozitivnim. Uspjela je završiti fakultet i još koješta. A, iako možda neće priznati, upravo sam joj ja pokazao da samo dosljednost vodi do uspjeha. Tu sam već došao do razine dosljednosti koja vodi u samo jednom smjeru. Primjer treći: Osim što mi je 2002. bila godina bogata na emocionalnom planu, to je i godina u kojoj sam prestao biti dijete bogatih roditelja i postao, jednostavno, bogat. Bogat sam po sebi. I ne palamudim ja ovdje o nekom duhovnom bogatstvu, nego govorim o onom iskonskom, primus inter pares bogatstvu, a to je materijalno bogatstvo. Sve je počelo neočekivanim pozivom moje rodice s koje nego hercegovačke strane. «Hure», krenula je, «kaže tvoja sestra da bi ti mogao prevoditi neke ekonomske tekstove s engleskog na hrvatski?» pitala je izjavno, a ne retorički. Krenuo sam se zamisliti mogu li to ja, ali moja savjest mi je već došapnula odgovor «Radio si ti poslove za koje si bio i manje kvalificiran». «Nema beda, nema beda!» počeo sam vikati, šepureći se što napokon imam što napisati na vizitku «Hure Hurić – prevoditelj» - već sam ju zamišljao, onako dostojanstveno svijetlosivu, s boldiranim Arial blackom. Vizitku nisam napravio, nije mi se dalo, ali sam zato prevodio. Istinabog - prevodio sam na srpski, ali, bože mili katolički, zar je to bitno!? Prevodio sam sve u šesnaest jer sam otkrio svoju novu ljubav, ljubav svih odgovornih ljudi – novac. Dosljedan sam sebi, prevodio sam u zadnji tren i time svoje intelektualne kapacitete napinjao do krajnjih granica. Posljedice ovog dosljednog ponašanja su vidljive i dan-danas kada kruh svoj svagdašnji zarađujem prevođenjem. No, nije ova priča završila na pukom prevođenju i mom dodatnom bogaćenju. Kao i kod svake dobre priče – pouka dolazi na kraju. U jednom trenutku moj oduševljeni poslodavac, koji je mislio da mu se s druge strane nalazi osoba koja je diplomirala ekonomiju na Cambridgeu, a ne osoba koja nije diplomirala ekonomiju u Osijeku, je totalno izgubio kompas i nazvao me sa suludim zahtjevom. «Možete li gospodine Huriću, znate u strašnoj smo frci, prevesti 1100 stranica teksta u narednih 35 dana?». «Ovaj, pa znate to je ipak…», na trenutak sam se pokolebao kao i moja savjest, no sljedeća njegova rečenica me je vratila u normalu «Ma to Vam je u biti 300, 350 stranica najviše – puno je grafova, izračuna i tablica. Vi to možete.» «Starat ću se», dostojanstveno sam odgovorio, shvaćajući da sam na prekretnici. 1100*5 Eura je 5500 Eura. Moći ću živjeti dva mjeseca kako mi i dolikuje, pomislio sam skromno. Matematika je bila jasna – 10 stranica dnevno. No život ima svoju računicu. Na kraju je ovo sabrano djelo bankarske logike prevodilo pola mojih prijatelja i prijateljica, te nekolicina poznanika. Provodio sam dva sata dnevno koordinirajući i objašnjavajući ljudima da sam im učinio uslugu. Nabio sam užasan račun za telefon, slabo sam spavao, a i kvaliteta mog prevođenja je, činilo mi se, opadala. Tekst je odaslan s dva dana zakašnjenja, a moj udio nije dosegao ni 60%, iako sam si si mudro odabrao stranice s najvećim grafovima. «To je kraj…», mislio sam, «…izgubio sam jedini posao koji mogu raditi – da ne gledam šefa i da nemam fiksno radno vrijeme.» «Jebem te dosljednosti moja.», čak sam pomislio u jednom trenutku slabosti. No sudbina je, još jednom, honorirala moj oblik dosljednog ponašanja. «Odlično…», javio je poznati glas s druge strane žice, «…novci su Vam uplatiti, a dolazi i novih trista stranica s rokom od 45 dana». «Piece of cake.», nanovo sam progovorio na milom mi engleskom. I to vam je pouka, drage čitateljice i dragi čitatelji, život je pravedan, dobro je dijeliti, a ako imate savjesti, bit ćete i dosljedni, što će vas nedvojbeno dovesti do uspjeha. Tako sam mislio tada, a trenutna situacija mi daje za pravo. Ne kažem da je moj put dosljednosti ispravan za svakoga. Nije uvijek bilo lako i mene su također mučile sumnje. No, bio sam dosljedan! hure |
- 09:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||