tippy

I wish that I was born a thousand years ago
I wish that I'd sailed the darkened seas
On a great big clipper ship
Going from this land here to that
In a sailor's suit and cap
Away from the big city
Where a man can not be free
Of all of the evils of this town
And of himself, and those around
Oh, and I guess that I just don't know
Oh, and I guess that I just don't know

(Velvet Underground, Heroin)

OK, kratki akademski update za one koji ne znaju: radni naslov mog magisterija je The Political Microcosm of Ships in Joseph Conrad's Sea Fiction. Ne bih dalje o tome, mislim da je jasno da se vrtim oko istraživanja mora, mornara te, naravno, brodova u razdoblju 1880.-1920., pa ajde da malo podijelim s vama svoje znanje...

Danas me šokirala vijest da je požar pogodio Cutty Sark. Cutty Sark je sagrađen u drugoj polovici 19. stoljeća i jedan je od posljednjih klipera – jedrenjaka koji su na vrhuncu britanskog kolonijalizma prevozili dragocjene terete tipa čaj, svilu ili vunu iz udaljenih istočnih ili južnomorskih luka. Nisu nužno bili veliki jer im skupa roba nije zauzimala puno mjesta, ali su zato imali mrcine od jarbola i ogromna jedra kako bi što brže stigli. Kliperi su se međusobno utrkivali jer su putovanja bila sezonska a roba vrlo tražena, tako da se od samo jednog putovanja moglo zaraditi brdo para. Cutty Sark je tako izgubio utrku sa brodom Thermopylae jer se oštetio u tjesnacu Sunda i zakasnio tjedan dana, a najpoznatiji dvoboj bio je između Ariela i Taepinga 1866. koji su u Temzin estuar uplovili u atraktivnom foto-finišu. Ariel je pobijedio za 20 minuta i cijelu stvar je navodno bilo vrlo uzbudljivo gledati, međutim pokazala se kontraproduktivnom za trgovce jer su dva broda sa istim skupim teretom istovremeno u luci značila i niže cijene – bummer! Cutty Sark je promijenio više vlasnika, pa i imena, što ja smatram zlom kobi – valjda sam pokupila nešto mornarskog praznovjerja u svom tom istraživanju, te se sa kineskog čaja preorijentirao na australsku vunu, da bi naposlijetku završio u Londonu kao muzejski brod, u blizini britanskog Nacionalnog pomorskog muzeja i Opservatorija u Greenwichu.

Brodovi 19. stoljeća su vrlo zanimljiv fenomen. To je razdoblje vrhunca broda kao osnovnog instrumenta (ne samo britanskog) imperijalizma i simbola industrijskog kapitalizma. Opća je pretpostavka da je 19. stoljeće vrijeme nastanka parnih brodova koji su ubrzo, a nakon oštre konkurencije, istisnuli jedrenjake kao dominantne morske divove. Nakon što sam prekopala par knjižnica i arhiva, čini se da stvari baš i nisu bile tako brze i jednostavne. Naprimjer, nije točno da su parobrodi prevladali jer su bili brži, nego jer su bili pouzdaniji. Cutty Sark je, recimo, put od Australije do Velike Britanije prevalio za svega 67 dana. Međutim, jedrenjaci su ovisili o hirovima vjetrova, da ne spominjem njihove ogromne jarbole koji bi se lomili u olujama i zbog kojih bi se često prevrtali. A kapitalizmu puno više odgovara predvidljivost negoli brzina.

Također, parobrodi se nisu baš od danas do sutra pojavili na oceanskoj pozornici i preuzeli glavnu ulogu – iako je parni stroj izumljen još u 18. stoljeću, potrajalo je još kojih stotinu godina prije negoli su se brodovi na parni pogon mogli otisnuti na prekooceanska putovanja. Prvi parobrodi i nisu bili toliko impresivni. Isprva su se koristili na rijekama, u kanalima i teritorijalnim vodama za prijevoz putnika, drvenih trupaca i sličnog, u Škotskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama i Kanadi. Ugljen olitiga gorivo koje su koristili je zauzimao previše mjesta u prostoru za teret i zato nisu mogli putovati daleko. Isto tako, parni pogon se isprva koristio kao dodatak pogonu na jedra kad ne bi bilo vjetra, tako da su prvi brodići u biti bili hibridni – imate jedra i u sredini neki mali jadni dimnjačić. Sad, nit sam inžinjerka nit povjesničarka, ali ako sam dobro povezala, tri stvari su utjecale na razvoj i konačnu prevlast parobroda: (1) umjesto paddlewheela (ubijte me, ne znam kako se to kaže na hrvatskom ali to je ono što imaju riječni brodovi, izgleda kao kotačić u zamorčevu kavezu) su dobili propeler na guzi, (2) od jednocilindričnog motora su dobili dvo- i višecilindrične motore, i (3) u izgradnji brodova su se umjesto drveta počeli koristiti željezo i čelik. E, da. I prokopani su Sueski i Panamski kanal, što je skratilo putovanja za tisuće kilometara pa su parobrodi morali koristiti manje goriva. Uf, al je ovo bilo naporno!

Daklem, sve ove promjene su dosta trajale i nisu išle lako. U međuvremenu su se jedrenjaci ne samo kočoperili svojom brzinom, lakoćom i estetikom - smatraju se najljepšim primjercima ljudskog graditeljstva, već se razdoblje druge polovice 19. stoljeća naziva i apogee of the sail, znači vrhunac jedrenjaka kao takvih. Parobrodi su se isprva koristili u potpuno drugačije svrhe pa im i nisu bili konkurencija; međutoa, parobrodi su sve više zahtijevali drugačiju radnu snagu, obrazovaniju i tehnički vještiju od priprostih mornara na jedrenjacima. Naobrazba i rastuća vrijednost na tržištu rada im je omogućila da se organiziraju u sindikate i ispregovaraju bolje uvjete rada sa poslodavcima, dok su NKV mornari na jedrenjacima blago rečeno, popušili...

I tako... Sad kad znate čime se zabavljam na magisteriju, smjerno molim one koji su izdržali do kraja ovog posta da mi ostave komentar da su živi – I will remember you forever U međuvremenu, for old times' sake, Cutty Sark in all her glory za vrijeme mog i Benovog dosad jedinog pohoda Greenwichu 2005...

Kad sam se vraćala u Edinburgh pretprošli četvrtak, bilo je supertoplo i sunčano. Spring had finally sprung! Frišku figu. Zadnjih tjedan dana cmolji kiša i puše vjetar, zima je ko vrag. A još je i moj red da nosim smeće van u kontejner, ugh. Ekipa unaokolo je već izvukla bermude i japanke. Ja zimogrozna mogu samo sanjati o kratkim rukavima...

Prvo što me dočekalo po povratku bila je pošta. Točnije, dvije odbijenice za stipendije. Točnije, jedna odbijenica i jedna lista čekanja. Kao, stiglo je više od dvjesto prijava a dodjeljuju osam stipendija, natječaj je bio vrlo kompetitivan ove godine, yadda yadda yadda, uglavnom pismo slično onima kakva sam i sama slala na bivšem poslu Nitko od mojih kolega nije dobio ni penija, valjda im engleska književnost nije bila na listi prioriteta ove godine... Ah well, lagala bih kad bih rekla da nije udarac za ego, ali nekako mi i nije preteško palo, pogotovo kad znam da nisam jedina... U mjesec dana, koliko sam provela doma, sam se baš fino udomaćila na zagrebačkom suncu, terasama, kavama... Raspitala sam se i na faksu o uvjetima nastavka studija u Zagrebu, and they're not half bad! Skinuli bi mi minimalno godinu i pol sa trogodišnjeg studija, ako ne i više. I uza sve nedostatke tog programa (to je već post za sebe), još uvijek je, čini mi se, najpriuštiviji doktorat na svijetu u meni najdražem gradu na svijetu...

U međuvremenu nam je jedna profesorica zaradila virusni meningitis u Americi, što znači da nam eseji nisu ispravljeni na vrijeme nego se još raspodjeljuju po odsjeku ko vrući kesteni... Nobody wants to do extra work. Nemamo više seminare, totalna sloboda. Neka mini apsolventura zapravo Ja sam napravila pakleni plan za pisanje magisterija – so unlike me! Uglavnom, misliš kako imaš superpuno vremena, od početka travnja do kraja kolovoza, ne? Sure, let's go with that. Onda oduzmes zadnjih tri tjedna koliko treba da mentorica pročita uradak plus koliko treba za reviziju plus sjetiš se da je u kolovozu festival i ludnica i nema šanse da tad išta normalno napišeš. Onda oduzmeš posjete prijatelja i rodbine i onih nekoliko dana koliko opet ideš doma u lipnju. I još minimalno tri tjedna za pisanje per se. I ostane ti svega sedam tjedana za iščitavanje kojih tridesetak naslova materijala. Ups. Better get cracking.

I tako. Imala sam cooking date sa A. iz Francuske prije tjedan dana. Drmnule smo neku ribu i povrće na tavu e voala! Prigodni program u pozadini, odnosno pohrvaćivanje međunarodne zajednice studenata u Edinburghu koje provodim: donijela sam joj Bombardiranje Srbije i Čačka i simultano prevodila tekstove i objašnjavala reference. Za kraj smo otišle na Žakov blog i pustila sam joj par pjesama, da malo čuje hrvatski pop/rnb. Oduševila se

Ben je u Berlinu ovaj vikend. Sniff, kako mu zavidim Mislim da se neće iskupiti vlakom na kat do Heidelberga koji mi je obećao sljedeći put kad dođem...

Danas organiziramo kolektivno gledanje Eurovizije i simultani pizza night kod R. Možda se neki odvaže i na kladionicu... S moje strane barem neće biti nacionalnih tenzija jer su naše uzdanice već pokupile svoje europske krpice...

Nova zanimacija: stalkanje susjedovog kućnog ljubimca:

... Mislim da sam svima već rastrubila, ali za onih dvoje i pol ljudi koji ne znaju, reći ću samo jedno: "RTL televizija" (kako se oni sami lijepo pleonastično zovu), sutra tojest u petak (ah ta vremenska razlika), 20.05h.

Mrzim ići doktoru.
Čak i na preventivne ili rutinske preglede. A kamoli nešto drugo.
Cijeli socijalni aspekt tog iskustva mi je užasno stresan, od početka do kraja.

Doktoru idem na pregled, ne po novog najboljeg prijatelja. Ne zanimaju me tuđe povijesti bolesti ni horor priče iz bolnica, nemam nikakvu namjeru dijeliti svoje vlastite sa potpunim strancima, i posebno me živcira kad pacijenti u čekaonici naglas olajavaju liječnika koji će ih, eto, pregledati za koju minutu. Među njima su mi najmrskiji oni koji u nebesa uzdižu tretman u privatnim ordinacijama, a svejedno uredno dolaze socijalnom liječniku kad im Croatia ili neko drugo osiguranje ne pokrije više od tri specijalistička pregleda kod privatnika ili ugovornih.

Grozno mi je neprofesionalno puštati bilo kakvu muziku u ordinaciji/čekaonici/sestrinskoj sobi. A kamoli Narodni radio. I kamoli Zoricu Kondžu. Ovaj put mi fakat nije bilo ni smiješno. I blew my funny fuse.

Mrzim što se nigdje, ali ama baš nigdje, ni u domovima zdravlja, ni u bolnicama, ni u privatnim ordinacijama, ne poštuje privatnost pacijenta. Ono, ni elementarna. Bez problema čuješ točno koju boleštinu ima baba ispred tebe, na koliko je pretraga bila i kad dolazi na kontrolu. Pregledi se obavljaju u prisutnosti prethodnog pacijenta, kojemu liječnik/ca upravo očitava nalaz (znači vi sve uredno čujete) i koji će čekati ispisivanje recepta taman dovoljno dugo da čuje i vašu dijagnozu – neka bude ravnopravno, jel. Rendgenski snimci se obavljaju uz kompletno otvoren prozor i dignute rolete, a tehničar/ka ni da trepne. Nikom nije ni najmanje neugodno.

Mrzim što doktori, valjda je to dio posla, treninga ili neznamčega, nakon nekog vremena, ili im je to možda urođeno, steknu jednu odvratnu dozu vulgarnosti u komunikaciji s pacijentima, uključujući persiranje, prostačenje i preveliku razinu familijarnosti. Što se mene tiče, to je poslovni odnos. Ja te plaćam (na ovaj ili onaj način), stoga izvoli odraditi svoj posao kao profesionalac/ka.

Mrzim kad su sestre bezobrazne i kad si pridaju veću ekspertizu nego što bi službeno smjele (pritom stvarno mislim na sigurnost i zdravlje pacijenata). Ko da su popile svu pamet svijeta, a vi se samo hoćete naručiti za prokleti pregled. Pa očitavaju nalaze i pametuju pacijentima dok doktor/ica ne gleda. Pa obavljaju pretrage umjesto doktora (da ne mislite da je ovo pljuvačina po Hrvatskoj, ovo se dogodilo na ginekologiji u studentskom dispanzeru u Edinburghu).

Mrzim teritorijalnost u medicinskoj praksi: specijalisti pljuju po liječnicima opće prakse jer oni, naravno, ne znaju ništa (takozvani skretničari). Također pljuju po drugim specijalistima izvan svog područja, npr. kardiolog je po defaultu pametniji od radiologa. Svoje kolege po specijalizaciji respektiraju do neke razine, ali naravno da nitko nije pametniji od njih samih. Nakon što ne znate kome biste više vjerovali jer vam svatko od njih popljuje prethodnu dijagnozu, naletite na magistra farmacije u ljekarni koji je, naravno, pametniji od svih liječnika zajedno, i iživljava se na vama jer lijek koji vam je propisan nije registriran pa "kad vam ga je vaš pametni doktor već propisao, neka vam kaže i gdje ćete ga nabaviti".

Znam da zvuči razmaženo, ali stvarno sam najsretnija kad mogu pregled obaviti onako jednostavno, kapitalistički: nazoveš ujutro, naruče te za popodne, uletiš, obaviš, dobiješ nalaze, informacije i recepte, doviđenja, vidimo se na kontroli. Tko ne bi tako htio? Stvarnost je ipak malo drugačija i znam da mnoge stvari u nekim uvjetima naprosto ne mogu bolje izgledati. Ali bez obzira na to, nitko ne želi biti bolestan i ne dolazi liječniku zato jer nema pametnijeg posla, već zato što mora. I kad je cijela ta stvar dovoljno neugodna sama po sebi, i kad su svi ti zdravstveni djelatnici već odabrali tako plemenito zanimanje, nitko mi ne može reći da je nemoguće očekivati neku minimalnu ljubaznost, privatnost i profesionalizam.