Pregled posta

"Who by Fire..?"

I wish that I was born a thousand years ago
I wish that I'd sailed the darkened seas
On a great big clipper ship
Going from this land here to that
In a sailor's suit and cap
Away from the big city
Where a man can not be free
Of all of the evils of this town
And of himself, and those around
Oh, and I guess that I just don't know
Oh, and I guess that I just don't know

(Velvet Underground, Heroin)

OK, kratki akademski update za one koji ne znaju: radni naslov mog magisterija je The Political Microcosm of Ships in Joseph Conrad's Sea Fiction. Ne bih dalje o tome, mislim da je jasno da se vrtim oko istraživanja mora, mornara te, naravno, brodova u razdoblju 1880.-1920., pa ajde da malo podijelim s vama svoje znanje...

Danas me šokirala vijest da je požar pogodio Cutty Sark. Cutty Sark je sagrađen u drugoj polovici 19. stoljeća i jedan je od posljednjih klipera – jedrenjaka koji su na vrhuncu britanskog kolonijalizma prevozili dragocjene terete tipa čaj, svilu ili vunu iz udaljenih istočnih ili južnomorskih luka. Nisu nužno bili veliki jer im skupa roba nije zauzimala puno mjesta, ali su zato imali mrcine od jarbola i ogromna jedra kako bi što brže stigli. Kliperi su se međusobno utrkivali jer su putovanja bila sezonska a roba vrlo tražena, tako da se od samo jednog putovanja moglo zaraditi brdo para. Cutty Sark je tako izgubio utrku sa brodom Thermopylae jer se oštetio u tjesnacu Sunda i zakasnio tjedan dana, a najpoznatiji dvoboj bio je između Ariela i Taepinga 1866. koji su u Temzin estuar uplovili u atraktivnom foto-finišu. Ariel je pobijedio za 20 minuta i cijelu stvar je navodno bilo vrlo uzbudljivo gledati, međutim pokazala se kontraproduktivnom za trgovce jer su dva broda sa istim skupim teretom istovremeno u luci značila i niže cijene – bummer! Cutty Sark je promijenio više vlasnika, pa i imena, što ja smatram zlom kobi – valjda sam pokupila nešto mornarskog praznovjerja u svom tom istraživanju, te se sa kineskog čaja preorijentirao na australsku vunu, da bi naposlijetku završio u Londonu kao muzejski brod, u blizini britanskog Nacionalnog pomorskog muzeja i Opservatorija u Greenwichu.

Brodovi 19. stoljeća su vrlo zanimljiv fenomen. To je razdoblje vrhunca broda kao osnovnog instrumenta (ne samo britanskog) imperijalizma i simbola industrijskog kapitalizma. Opća je pretpostavka da je 19. stoljeće vrijeme nastanka parnih brodova koji su ubrzo, a nakon oštre konkurencije, istisnuli jedrenjake kao dominantne morske divove. Nakon što sam prekopala par knjižnica i arhiva, čini se da stvari baš i nisu bile tako brze i jednostavne. Naprimjer, nije točno da su parobrodi prevladali jer su bili brži, nego jer su bili pouzdaniji. Cutty Sark je, recimo, put od Australije do Velike Britanije prevalio za svega 67 dana. Međutim, jedrenjaci su ovisili o hirovima vjetrova, da ne spominjem njihove ogromne jarbole koji bi se lomili u olujama i zbog kojih bi se često prevrtali. A kapitalizmu puno više odgovara predvidljivost negoli brzina.

Također, parobrodi se nisu baš od danas do sutra pojavili na oceanskoj pozornici i preuzeli glavnu ulogu – iako je parni stroj izumljen još u 18. stoljeću, potrajalo je još kojih stotinu godina prije negoli su se brodovi na parni pogon mogli otisnuti na prekooceanska putovanja. Prvi parobrodi i nisu bili toliko impresivni. Isprva su se koristili na rijekama, u kanalima i teritorijalnim vodama za prijevoz putnika, drvenih trupaca i sličnog, u Škotskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama i Kanadi. Ugljen olitiga gorivo koje su koristili je zauzimao previše mjesta u prostoru za teret i zato nisu mogli putovati daleko. Isto tako, parni pogon se isprva koristio kao dodatak pogonu na jedra kad ne bi bilo vjetra, tako da su prvi brodići u biti bili hibridni – imate jedra i u sredini neki mali jadni dimnjačić. Sad, nit sam inžinjerka nit povjesničarka, ali ako sam dobro povezala, tri stvari su utjecale na razvoj i konačnu prevlast parobroda: (1) umjesto paddlewheela (ubijte me, ne znam kako se to kaže na hrvatskom ali to je ono što imaju riječni brodovi, izgleda kao kotačić u zamorčevu kavezu) su dobili propeler na guzi, (2) od jednocilindričnog motora su dobili dvo- i višecilindrične motore, i (3) u izgradnji brodova su se umjesto drveta počeli koristiti željezo i čelik. E, da. I prokopani su Sueski i Panamski kanal, što je skratilo putovanja za tisuće kilometara pa su parobrodi morali koristiti manje goriva. Uf, al je ovo bilo naporno!

Daklem, sve ove promjene su dosta trajale i nisu išle lako. U međuvremenu su se jedrenjaci ne samo kočoperili svojom brzinom, lakoćom i estetikom - smatraju se najljepšim primjercima ljudskog graditeljstva, već se razdoblje druge polovice 19. stoljeća naziva i apogee of the sail, znači vrhunac jedrenjaka kao takvih. Parobrodi su se isprva koristili u potpuno drugačije svrhe pa im i nisu bili konkurencija; međutoa, parobrodi su sve više zahtijevali drugačiju radnu snagu, obrazovaniju i tehnički vještiju od priprostih mornara na jedrenjacima. Naobrazba i rastuća vrijednost na tržištu rada im je omogućila da se organiziraju u sindikate i ispregovaraju bolje uvjete rada sa poslodavcima, dok su NKV mornari na jedrenjacima blago rečeno, popušili...

I tako... Sad kad znate čime se zabavljam na magisteriju, smjerno molim one koji su izdržali do kraja ovog posta da mi ostave komentar da su živi – I will remember you forever U međuvremenu, for old times' sake, Cutty Sark in all her glory za vrijeme mog i Benovog dosad jedinog pohoda Greenwichu 2005...



Post je objavljen 21.05.2007. u 19:25 sati.