Primicanje katastrofa

nedjelja, 17.02.2008.

Daytona 500

Ah, Daytona 500...kako me naziv te fantastične utrke vraća u najranije djetinjstvo...i kao što nekome rekoh jučer, prije par godina desilo mi se nešto što je na neki način okrenulo nekakav prekidač u mojoj glavi i iznenada sam počeo pamtiti stvari...bitne i nebitne...i ne samo pamtiti, već je s tom promjenom došla i bujica sjećanja koja seže u sam osvit mog postojanja (takve stvari se obično dogode u starosti, hmm)...

A ta bujica donijela je i sjećanje na beskrajne sate koje smo provodili kao djeca igrajući se s našim malenim autićima u pijesku...i imenom utrke koja nas je već onda pratila. Kako i zašto...ne znam...možda iz nekog filma, možda iz ustiju mog oca koji je bio, blago rečeno fanatik za sve vrste auto-moto sporta, ali u konačnici, to i nije toliko bitno...





Ta utrka već mi dugi niz godina predstavlja onaj dan kada je došlo vrijeme da se probudim iz zimskog sna...i predstavlja proljeće još jedne sezone oktanskih događanja koja su pred nama... zapravo samo kao uvod u Formulu 1 koja starta za manje od mjesec dana...

Ali već kad sam spomenuo F1, ove će se godine desiti za mene nešto potpuno novo...pa čak i strano...naime, većinu utrka ove sezone neću gledati uživo! To je nešto što ove godine nisam baš planirao, ali svaka promjena je obično dobro došla, zar ne...posebno ako prema razlogu te promjene osjećam jednaku, ako ne i veću "ljubav"...ovaj put ipak nije riječ o ženi, iako se ne bih osobito bunio i da jest, ha! (upornost se valjda isplati...tko zna, možda me i u tom segmentu ove godine nešto iznenadi...?)

Razlog su naravno softball i baseball koji će me ove godine gotovo svakog vikenda do kraja devetog mjeseca (možda i duže...) udaljiti od moje dosada omiljene nedjeljne zanimacije...zaključavanja u dnevni boravak i urlanja prema tv ekranu iduća dva sata za vrijeme utrke...urlanja prema nekome tko zapravo uopće i ne zna da ja postojim...hmm, ovako kad to napišem i ne zvuči pretjerano zanimljivo, ali o razlozima zašto volim taj sport već je bilo riječi u jednom od prošlih postova, pa ih neću još jednom ponavljati...

Ali to nije sve...ove godine planirao sam otići i na jednu od utrka, ali ipak sam od toga odustao...još je dovoljno godina preda mnom da ponovno okusim i to zadovoljstvo...ako ne i za moj još uvijek neispunjeni san...Daytona Beach polovicom drugog mjeseca...

Zapravo su ove godine zapuhali neki novi vjetrovi u mom životu i to u većini slučajeva baš u onim smjerovima kuda ja to i želim...i za sad uspješno plovim razapetim jedrima uz njih...bilo je raznih vjetrova i prošle godine, ali nisu baš svi oni puhali u željenim smjerovima...

Ali o tome više možda neki drugi put...večeras je ipak...Daytona 500...

ponedjeljak, 11.02.2008.

Harmonija života...

Nakon jedne kratkotrajne kreativne pauze (srećom samo u vidu postova na blogu ), ipak je opet došao trenutak da nastavim s onim što mi je u posljednje vrijeme gotovo postala svakodnevna rutina...

Dakle, pogledao sam neki dan jedan predivan novi film...zove se "The bucket list"...uostalom, kako bi i film u kojem glume stari dobri Jack Nicholson i jedan od mojih omiljenih glumaca, Morgan Freeman, mogao biti loš...svakako ga preporučujem...još nije pristigao u naša kina, a i ne znam kad će...a ako se ne rasplačete gledajući ga, ozbiljno ću se naljutiti na vas...

Zašto uopće spominjem taj film?

Pažnju mi je privukla jedna rečenica koja zadire malo dublje u povijest čovječanstva...skroz tamo u doba stare egipatske kulture :

"Stari Egipćani imali su divno vjerovanje u vezi smrti. Kada im je duša odlazila, Bog bi im postavio dva pitanja...od odgovora zavisi da li će biti primljeni kod njega.

Da li si pronašao radost u životu?

Da li je tvoj život donio sreću drugima?"


Što se mene tiče...trenutak kada ću moći odgovoriti na ta dva pitanja još je nadam se jako daleko ispred mene (čitajte me za kojih 130 godina)...

Samo, jesu li to uistinu dva pitanja?

Nije li to zapravo jedno pitanje, jer po mom mišljenju jedno bez drugoga ne ide...

Ali...svejedno se moram zapitati što je to zapravo radost u životu i kako znamo da smo je pronašli. Naravno, na to pitanje nemoguće je odgovoriti...mogu govoriti jedino u svoje ime jer svatko od nas ima svoje male želje, svoje male radosti i stvari koje možda sada nemamo, ali za kojima žudimo i koje su možda baš ono što nam nedostaje kako bismo ispunili svoje živote i dosegli jedan sklad kojeg želimo...

Da li je radost možda onaj trenutak kada vam se rodi dijete...ili gledanje njegovog odrastanja? Ili možda nešto manje suptilnije poput odlaska na kavu sa prijateljima? Možda je radost onaj trenutak kada umorni i loše volje dođete kući s posla, a tamo vas dočekaju nježne riječi i zagrljaj voljene osobe?

...ili je možda radost kada ležite na plaži malog otočića negdje usred oceana i uz harmoniju glasova i instrumenata iz najljepšeg kvarteta ikad skladanog, Verdijevog "Bella figlia dell`amore", gledate eksploziju boja u predivnom zalasku sunca...

Sve su to radosti...istina je...ali uglavnom samo trenutne. A vjerujem da to nije ono za čime tragamo. Mislim da ipak tragamo baš za tom harmonijom svega onoga što je gore navedeno...ili možda ne?

Nekako mi glavom prolazi misao kako bih mogao reći da sam pronašao radost u onom trenutku kada bih izrekao :

"Razumijem. Sve razumijem."

Mislim da je to najvažnija rečenica koju itko može izreći, jer zapravo je smisao cijelog života u razumijevanju svega onoga što nas okružuje. I kad to shvatimo onda ćemo možda u svemu oko sebe naći radost, makar to bile i najsitnije stvari...

...i jednom kada i mi u sumrak svojih života stanemo pred boga koji će nas mrko pogledati i postaviti ta dva pitanja, reći ćemo sami sebi :

"Uopće se ne plašim...zbog toga što sve razumijem..."

<	veljača, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (12)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?