Jednom sam vam otkrila koje dvije dame bi bile moj izbor da volim žene.
S obzirom da ja ipak preferiram muški rod, evo dajem vam i moj izbor gospode.
(Naravno, izbor se odnosi isključivo na poznate osobe, tzv. selebritije)


Prvi je vremešni gospon John Malkovich (1953).
O znam da je ružan. i znam da je star, ali…
Ima ONO NEŠTO i gotovo!











Drugi je, dosta mlađi, iako nebašucvijetumladosti gospon Javier Bardem (1969).
Nije baš previše lijep, kao ni mlađahan, ali pogađate – ima ONO NEŠTO!











U stopu ih prati neponovljivi Johnny Depp, nešto ljepši, a po godinama negdje između prethodnika (1963).
No kako ovdje ima mjesta samo za dvojicu (drugačije ne bi bilo fer prema damama), u njegovim slikama ne ćete uživati.
Hm…Sami po sebi mi se nametnuše neki zaključci…

Sinoć sam sanjala hrpu blogera i znanih i neznanih.
Čudna neka noć i čudni neki snovi.
Uglavnom ispunjeni blogerima.
I naravno da se jedan od njih Izla(v)jao za moj blog pred nekim ljudima pred kojima nije smio...
Je li vrijeme da izađem iz ilegale ili ne?
Što li mi to moja podsvijest govori?
Eh, da je znati!

Apdejt
Osjetih potrebu pojasniti nešto.
Moja dilema glede ostajanja ili izlaženja iz ilegale, odnosi se na činjenicu da osim dvije osobe (koje znaju da pišem blog, ali ne znaju pod kojim imenom), ljudi iz moje okoline, koji nemaju veze s blogom i bloganjem (ili barem ja tako mislim, iako blog nekako u meni izaziva paranoju, jer uvijek mislim ako ga pišem ja, pišu ga možda i oni...) nemaju pojma da sam ja dio toga svijeta, odnosno nemaju pojma da ja imam cijeli jedan svoj "tajni" svijet. I nekako što dalje blogam to mi je dragocjeniji i to ga više imam potrebu skrivati, sasvim sebično, jer je to nešto samo moje, ali činjenica da se "bložni" i "stvarni" život sve više isprepliću sve mi je teže neke stvari objasniti, a da ne spomenem blog.
Zašto to toliko tajim ne znam, teško je objasniti... Pogotovo i zato što sve ovo što tu pišem nije neka velika tajna, pa ipak, anonimnost mi daje nekakvu nevjerojatnu slobodu ili barem lažni osjećaj slobode.
Dilema o kojoj govorim nije se javila prvi put, javlja se periodički i svaki put završi isto. Šutim i dalje.
Ali me pomalo i grize savjest da meni bliski ljudi ne znaju ništa o tome...
(Otuda očito i ovaj san!)
Kako ugoditi i sebi i drugima? Nikako! Pa onda, zasad ugađam sebi!

Na današnji dan prošle godine nastala je TheLittleone.
Kako i zašto ne znam ni sama, ali nije ni važno.
Za ovih godinu dana, svašta smo prošle zajedno.
Danas TLo slavi prvi rođendan, u sasvim novom ruhu.
Za to su zaslužna tri bića.
Moj "osobni" dizajner, majstor kodova, genijalni Chipi, koji si je dao truda i izradio ovaj prekrasni dizajn. HVALA CHIPI!!!
I moja "osobna" dizjanerica nakita, neponovljiva PinkEye koja je u ovom slučaju velikodušno i genijalno odradila ulogu fotografa. HVALA RUŽIČASTOOKA!!!
I na kraju PinkEye-ina predivna maca, koja je tako profesionalno pozirala. HVALA MACO!!!

p.s. kako i priliči rođendan proslavljam na Jadranu, pa vam svima šaljem morske pozdrave!

Jučer.
Klaonica.
Sisters of Mercy.
Kratko ali slatko.
Glas Adrewa Eldritcha od kojeg se ježe i izdepilirane dlake.
Odlična svirka.
Odlazak sa stejdža već nakon par pjesama (ili sam ja bila u transu pa mi je prekratko trajalo sve skupa).
Tri bisa.
Nisu odsvirali moju pjesmu (šmrc!).
I lebdeće-izgubljeni povratak doma.
Da mi je netko ovaj koncert da prije kojih 12, 13 godina, cijeli svijet bi bio moj.
Ovako povratak u neka davna vremena i pitanje...
Je li stvarno da sam uživo slušala Sisterse?

Neku večer gledala sam film u kojem je jedan dječak osmislio način kako promijeniti svijet.
Ideja je bila da on napravi dobro djelo za troje ljudi, djelo koje će im pomoći da promijene svoje živote.
Svaka od te tri osobe trebala bi dalje prenijeti po tri dobra djela na tri sljedeće osobe i to je sve što bi trebalo napraviti da se svijet promijeni na bolje.
Ne ću prepričavati film i što se dalje dogodilo, vjerojatnu su ga mnogi od vas i gledali.
Želim govoriti o tome što svatko od nas čini da svijet promijeni na bolje.
Jer jedini mogući način i je taj da krenemo od sebe, od malih stvari, da ih prenesemo na druge svojim odnosom prema njima, a oni bi onda trebali to prenositi dalje, na druge ljude i stvar bi se zavrtila.
Zvuči tako jednostavno jer zapravo i je jednostavno.
Jedini problem u cijeloj toj priči je što je ideja došla iz dječje čistog srca kojem su jednostavne stvari i dalje jednostavne i koje ne može shvatiti zašto netko ne može činiti nešto dobro za druge, kao što ne zna ni primiti dobro od drugih ljudi.
Problem je što svijetom upravljaju odrasli koji su u stanju zakomplicirati i najjednostavnije, osnovne životne stvari. Koji su u stanju relativizirati čak i nešto tako apsolutno kao što je ljubav.
Zašto?
Zato što dozvoljavamo da naši strahovi (koje smo negdje usput pokupili) upravljaju našim životima, zatvaramo se u naš mjehurić od sapunice lažne sigurnosti i ne usudimo se promoliti nos van. Mislimo da smo sigurni od svijeta, a ne vidimo koliko je krhka ta opna.
Ne vidimo pritom da nije na nama da budemo sigurni od svijeta, nije nam život dan da se od njega skrivamo, nego da ga živimo.
Naši strahovi nas paraliziraju do te mjere, da nismo u stanju mijenjati ni nešto evidentno loše, jer se bojimo same promjene, i ostajemo u svom privatnom paklu mada bi nam promjena možda donijela nešto bolje, ali promjena je promjena, nešto nesigurno i samim tim prijeteće.
Zašto nam je toliko teško činiti dobro drugima, onako iz čista mira, a da ne očekujemo ništa zauzvrat?
Zašto nam je toliko teško primati dobro od drugih, a da prvo ne pomislimo da očekuju nešto od nas?
Zašto je toliko teško naći u sebi ostatke onog djeteta kojem su jednostavne stvari bile jednostavne i koje je vjerovalo da može promijeniti svijet?
Čega se toliko bojimo?
Mene je ovaj film natjerao na razmišljanje o sebi samoj, o mojim strahovima, o onom što sam bila i što sam postala.
I mada sam još uvijek (unatoč godinama i svemu što mi se u životu dogodilo) velikim dijelom dijete i puno toga gledam dječjim očima, nije mi se svidjelo ono što sam našla.
Odlučila sam učiniti nešto.
A sad vama šaljem dalje!

Je'n, dva, cha cha cha...
Je'n, dva, cha cha cha...

Počelo je.
Ludnica je počela.
Zapravo ludnica pred ludnicu započela je već davno.
Kamo god krenula u zadnjih mjesec dana pročitati neku vijest, upadaju u oči upute i razglabanja kako pripadnice ženskog roda trebaju provesti vrijeme dok traje Copa.
Išlo se tako daleko da se nametno zaključak ako si žena jedino te kupnja vibratora može spasiti od nogometa.
Iziritirana navedenim činjenicama, upućujem sljedeći apel...

Poštovani Svi!
Je li vam svima skupa (i ženama i muškarcima i onima koji se osjećaju tako) ikad palo na pamet da bi nekim ludim slučajem i gdjekoja žena popratila tako važan događaj i uživala u nogometu.
Da zamislite, uživala u nogometu. Ne u nogometašima (iako ni to nije naodmet!) nego u nogometu kao sportu.
Žensko sam!
Za to nisam kriva ja nego moj tata (muškarci prenose taj kromosom ako niste znali!).
I pratit ću nogometno prvenstvo kao što sam pratila svako dosad otkad pamtim.
Zamislite, znam što je zaleđe ilitiga ofsajd (taj muški sveti gral tako nedokučiv ženama !?!?!?!).
Znam što je čak i pasivno zaleđe.
Znam što je korner ilitiga udarac iz kuta i kad se dosuđuje i kako se izvodi.
Znam što je indirekt, slobodni udarac, živi zid (i koliko on mora biti udaljen od mjesta izvođenja).
Znam što je volej.
Znam tko igra koju poziciju.
Znam kako se pravilno izvodi aut (iako kako sam primijetila nijedan sudac više ne svira nepravilno izvođenje).
Znam kad golman loptu smije primiti rukom, a kad samo nogom i koliko je smije zadržavati u svom posjedu prije ispucavanja (iako ni to čini se više nitko ne broji).
Znam kad se dosuđuje jedanaesterac ilitiga penal.
Znam koliko izmjena je moguće napraviti po utakmici.
Znam da Engleze trenira Šveđanin, Irance Hrvat, Paragvajce Urugvajac...
Znam da se nogomet igra i između svjetskih prvenstava.
Pratim europske lige, najdraže su mi Talijanska i Španjolska.
Za jednog svjetskog prvenstva odgledala sam sve (slovima i brojkama S V E) utakmice koje su odigrane, od skupina do finala.
Znam pravilno izgovarati imena nogometaša, za razliku od naših superiritantnih sportskih komentatora kojima je to posao.
Znam štošta o nogometu i uživam gledati ga.
Stoga, molim vas lijepo i usrdno prestanite davati upute ženama kako preživjeti svjetsko nogomentno prvenstvo.
Jer kako ima žena koje vole nogomet, tako ne biste vjerovali ima muškaraca kojima on nije ni najmanje zanimljiv.
Unaprijed zahvalna isfrustrirana Mala!

Nisam šopingholičarka. Iako si volim počesto nešto lijepo i novo kupiti, ne uživam u šopingu samom po sebi. Zapravo moja kupovina uvijek traje maksimalno 5 minuta, ponekad čak i samo par sekundi. Izgleda otprilike ovako…vidim nešto u izlogu, uletim u dućan, pitam imaju li moj broj, ponekad probam, ponekad ni to i kupujem. I to je to. Nema previše filozofije.
Zapravo po istom principu kupujem uvijek, bez obzira o čemu se radi, odjeći, obući, namještaju ili autu.
Mislim da sam zapravo noćna mora svih trgovaca jer meni sigurno ne će uvaliti nešto po što nisam došla (to si mogu uvaliti samo ja sama).
Ipak ima jedna stvar na koju sam izrazito alergična, a koja se pojavila kad je proizvodnja robe u zemljama s jeftinom radnom snagom (mejd in oš neš Bangladeš i sl.) poprimila razmjere epidemije.
Prije sam mogla kupovati određene artikle, a da ih i ne probam, sad više nema teorije.
Ali nije ni to najveći problem.
Najveći problem, odnosno alergen kad sam ja u pitanju su artikli UNIVERZALNE VELIČINE.
Hoće li mi netko objasniti kako nešto može biti univerzalne veličine?
Ako je neka majica univerzalna onda to znači da bi trebala pristajati svim ljudima na ovome svijetu, i muškarcima i ženama, pa možda čak i kućnim ljubimcima.
Kako nešto može biti jednako za nekoga tko nosi broj 36 i nekoga tko nosi 46, a kategorija univerzalnog govori upravo to.
I tako se dogodi da ja kao sumanuta na nečemu tražim veličinu, a kad upitam trgovkinju za istu ona mi sa onim dobro poznatim izrazom na licu kodnog broja # 45632 (čitaj: koja glupača, kako nije IN!) slavodobitno objavi da je to artikl univerzalne veličine.
Kad mi to kažu istog trena ostavljam i odlazim pa makar mi se to nešto ne znam kako sviđalo.
Ipak, jednom sam podlegla. Bile su u pitnju čarapice.
Već je valjda općepoznato da itekako patim na čarapice, šarene, svakakve...
Dobro patim i na cipele, i na...Ma ne morate baš sve znati...
Uglavnom ugledala sam jedne prekrasne baby ružičaste boje, s utkanim ružicama, pa još na sniženju, uletim kupiti ih i ne vidim nigdje veličinu.
Naravno trgovkinja mi sva važna veli kako su čarape naravno univerzalne.
S obzirom na to da inače nosim najmanji broj bila sam skeptična i već vidjela kako mi se moje lijepe nove bejbi rozne čarapice s utkanim ružicama narozavaju po nogama (to je stručni izraz za ono kad se čarape naberu jer su prevelike), ali sam ih ipak kupila.
Kad sam ih konačno obukla nemalo sam se iznenadila kako su mi pristajale kao salivene.
Kao da su šivane po meni.
Da sam samo jedan cent viša, šira ili da mi je slučajno stopalo cent duže bilo bi problema, ovako savršeno.
Sva važna zaključih – MALA JE UNIVERZALNA!

Dok ovih dana svi na blogu raspravljaju kako se dolazi na kul ili maltene kul listu odnosno pretresaju je li i blog zahvatio u nas tako rasprostranjeni nepotizam, ja se bavim istim problemom samo u stvarnom životu.
U kratkom vremenu dobila sam čak dvije odbijenice za posao u državnoj službi unatoč mojim kvalifikacijama.
Kolekcija odbijenica sad je već na zavidnoj razini, gotovo da nema resora iz kojeg je nemam, a nikada razlog nije taj što ne zadovoljavam uvjete, nego činjenica da nemam nikoga da me gura, i da su sva ta mjesta za koja se navodno raspisuju natječaji zapravo već unaprijed podijeljena rodijačkim vezama.
Ali ja eto ne odustajem, i dalje pokušavam pošteno (ili jedino kako znam) u nadi da će netko prepoznati moj potencijal i barem mi dati priliku da se dokažem.
Jesam li isfrustrirana? Jesam. Iskreno priznajem.
Ne mogu se žaliti jer posao, za razliku od mnogih, ipak imam.
Ali to je privremeni posao, preživljavanja radi, koji ni izbliza ne zadovoljava moje ambicije, a bome ni financijske potrebe.
Kako se osjećam kad dobijem rješenje u kojem crno na bijelo stoji da su primili nekoga tko uopće ne zadovoljava uvjete kao što se to u zadnjem slučaju dogodilo ili kad mi uopće ne daju objašnjenje zašto me nisu uzeli u obzir ili ponište natječaj jer ja očito zadovoljavam uvjete koje su napisali, za razliku od onoga za koga su taj natječaj napisali (kao što se dogodilo u jednoj osnovnoj školi)?
Osjećam se kao zadnje govno uglavnom, a onda to s vremenom prijeđe u ljutnju.
Ljutnju na državu kojoj ne trebaju pošteni igrači, kojoj ne treba mlada školovana osoba (sa još malo pa stupnjem magistra znanosti), koja tečno govori tri strana jezika, informatički je pismena, cijeli život ulaže u sebe raznim dodatnim edukacijama, i željna je rada i dokazivanja.
Ljutnju na državu u kojoj konstanto prolaze PODOBNI, a ne SPOSOBNI.
Ljutnju na nepravdu.
Nakon ljutnje obično uslijedi malodušnost, a nakon nje zbrajam snage i krećem u novu bitku.
Jer na kraju krajeva što mi preostaje nego progutati gorčinu i pokušati ponovo.
Ovih dana javljam se na još dva natječaja.
A kad obiđem sve, krećem novi krug ispočetka.
Mogu li i ja potražiti rodijačke veze?
Možda i mogu.
Ne želim.
Ne želim svojim popuštanjem dati doprinos općeprihvaćenosti pojave da nesposobnjakovići sjede na važnim mjestima samo zato što su s nekim krvno ili kako već povezani.
Možda sam glupa. Možda sam idealist.
Neka sam. Znam da idem težim putem, ali moja savjest je čista.
I znam da će se kad tad trud isplatiti.
Uostalom stvari možemo mijenjati samo ako krenemo od sebe.

Stojim na blagajni, kupujem gablec kao i svaki dan i onako zamišljena kako to obično jesam tako rano ujutro (nije još ni 8 sati) ne vidim nikoga i ništa oko sebe.
A onda odjednom, doslovno me ošine nevjerojatan smrad, odnekud iza mene.
Nisam se ni okrenula da pogledam o čemu se radi, a već sam krajičkom oka vidjela ruku koja se trese i drži pivu.
Bio je to čovjek svojih 50-ak godina (ili je mlađi ali loše izgleda), naoko sasvim urednog izgleda, nije bio beskućnik niti kakav prosjak ili nešto slično.
Sasvim normalno odjeven čovjek u pristojnim novim cipelama, ali koji je očito već danima u tom istom odijelu po kojem je bljuvao, pišao, znojio se i vjerojatno spavao u nekom prljavom haustoru i koji je očito pijan isto tako danima i nema nikakvu namjeru rastrijezniti se.
Izgleda točno onako kako izgledaju alkoholičari u krajnjem stadiju, kada su već gotovi.
Nema dalje.
Dotaknuo je dno.
Jedini problem je što on to ne vidi.
I nastavlja piti.
I čeka. Čeka da dotakne dno pa će se onda krenuti dizati.
I ne zna da je već odavno na dnu dna i da još jedino može umrijeti od cuge koju toliko voli.
A koliko je takvih.
Njegova propast je alkohol.
Nečija druga je droga.
Ili ogrezlost u kriminal.
Ili kocka.
Ili propadanje u lošoj vezi.
Depresija.
Očaj.
Puno je toga u što ljudi uranjaju i nisu ni svjesni kad ih vlastita slabost potopi.
Ne osuđujem jer ne znam kakvo breme nosi na svojim plećima i što ga je natjeralo u takvo stanje.
Ali ne mogu a da se ne zapitam koliko nisko čovjek može pasti, koliko je u stanju sam sebe poniziti, uništiti i za sobom povući u blato sve kojima je do njega stalo prije nego shvati što mu se događa, prije nego shvati da dalje tako ne ide i da mu treba pomoć.
Ne, nisam sveznajuća i ne nisam imuna na probleme.
Daleko od toga.
I sama sam ne tako davno bila u priličnoj emocionalnoj krizi, no koliko god bila zaslijepljena vlastitim očajavanjem i samosažaljenjem u jednom trenutku sam već sama sebi postala patetična i shvatila da se moram pokrenuti, da nešto moram promijeniti.
Bila sam dovoljno iskrena sama prema sebi da priznam da ovaj put nemam snage sama.
Imala sam sreću da mi je netko nesebično pružio ruku, ali i dovoljno pameti i hrabrosti da je prihvatim i uzlet je vrlo brzo uslijedio.
Znam da nismo svi dovoljno jaki.
Znam isto tako da ne znaju svi ni tražiti, a ni prihvatiti pomoć.
Ali unatoč svemu i dalje ne mogu shvatiti kako se jedno ljudsko biće (jer to se ne dogodi samo tako, preko noći, iznenada) može dovesti na razinu ispod svakog dostojanstva kao na početku ove priče.