Marketing
Koliko nisko čovjek može pasti prije nego shvati da je dotaknuo dno?
Stojim na blagajni, kupujem gablec kao i svaki dan i onako zamišljena kako to obično jesam tako rano ujutro (nije još ni 8 sati) ne vidim nikoga i ništa oko sebe.
A onda odjednom, doslovno me ošine nevjerojatan smrad, odnekud iza mene.
Nisam se ni okrenula da pogledam o čemu se radi, a već sam krajičkom oka vidjela ruku koja se trese i drži pivu.
Bio je to čovjek svojih 50-ak godina (ili je mlađi ali loše izgleda), naoko sasvim urednog izgleda, nije bio beskućnik niti kakav prosjak ili nešto slično.
Sasvim normalno odjeven čovjek u pristojnim novim cipelama, ali koji je očito već danima u tom istom odijelu po kojem je bljuvao, pišao, znojio se i vjerojatno spavao u nekom prljavom haustoru i koji je očito pijan isto tako danima i nema nikakvu namjeru rastrijezniti se.
Izgleda točno onako kako izgledaju alkoholičari u krajnjem stadiju, kada su već gotovi.
Nema dalje.
Dotaknuo je dno.
Jedini problem je što on to ne vidi.
I nastavlja piti.
I čeka. Čeka da dotakne dno pa će se onda krenuti dizati.
I ne zna da je već odavno na dnu dna i da još jedino može umrijeti od cuge koju toliko voli.
A koliko je takvih.
Njegova propast je alkohol.
Nečija druga je droga.
Ili ogrezlost u kriminal.
Ili kocka.
Ili propadanje u lošoj vezi.
Depresija.
Očaj.
Puno je toga u što ljudi uranjaju i nisu ni svjesni kad ih vlastita slabost potopi.
Ne osuđujem jer ne znam kakvo breme nosi na svojim plećima i što ga je natjeralo u takvo stanje.
Ali ne mogu a da se ne zapitam koliko nisko čovjek može pasti, koliko je u stanju sam sebe poniziti, uništiti i za sobom povući u blato sve kojima je do njega stalo prije nego shvati što mu se događa, prije nego shvati da dalje tako ne ide i da mu treba pomoć.
Ne, nisam sveznajuća i ne nisam imuna na probleme.
Daleko od toga.
I sama sam ne tako davno bila u priličnoj emocionalnoj krizi, no koliko god bila zaslijepljena vlastitim očajavanjem i samosažaljenjem u jednom trenutku sam već sama sebi postala patetična i shvatila da se moram pokrenuti, da nešto moram promijeniti.
Bila sam dovoljno iskrena sama prema sebi da priznam da ovaj put nemam snage sama.
Imala sam sreću da mi je netko nesebično pružio ruku, ali i dovoljno pameti i hrabrosti da je prihvatim i uzlet je vrlo brzo uslijedio.
Znam da nismo svi dovoljno jaki.
Znam isto tako da ne znaju svi ni tražiti, a ni prihvatiti pomoć.
Ali unatoč svemu i dalje ne mogu shvatiti kako se jedno ljudsko biće (jer to se ne dogodi samo tako, preko noći, iznenada) može dovesti na razinu ispod svakog dostojanstva kao na početku ove priče.
Post je objavljen 01.06.2006. u 22:29 sati.