Marketing
Teško je ful biti kul...
Dok ovih dana svi na blogu raspravljaju kako se dolazi na kul ili maltene kul listu odnosno pretresaju je li i blog zahvatio u nas tako rasprostranjeni nepotizam, ja se bavim istim problemom samo u stvarnom životu.
U kratkom vremenu dobila sam čak dvije odbijenice za posao u državnoj službi unatoč mojim kvalifikacijama.
Kolekcija odbijenica sad je već na zavidnoj razini, gotovo da nema resora iz kojeg je nemam, a nikada razlog nije taj što ne zadovoljavam uvjete, nego činjenica da nemam nikoga da me gura, i da su sva ta mjesta za koja se navodno raspisuju natječaji zapravo već unaprijed podijeljena rodijačkim vezama.
Ali ja eto ne odustajem, i dalje pokušavam pošteno (ili jedino kako znam) u nadi da će netko prepoznati moj potencijal i barem mi dati priliku da se dokažem.
Jesam li isfrustrirana? Jesam. Iskreno priznajem.
Ne mogu se žaliti jer posao, za razliku od mnogih, ipak imam.
Ali to je privremeni posao, preživljavanja radi, koji ni izbliza ne zadovoljava moje ambicije, a bome ni financijske potrebe.
Kako se osjećam kad dobijem rješenje u kojem crno na bijelo stoji da su primili nekoga tko uopće ne zadovoljava uvjete kao što se to u zadnjem slučaju dogodilo ili kad mi uopće ne daju objašnjenje zašto me nisu uzeli u obzir ili ponište natječaj jer ja očito zadovoljavam uvjete koje su napisali, za razliku od onoga za koga su taj natječaj napisali (kao što se dogodilo u jednoj osnovnoj školi)?
Osjećam se kao zadnje govno uglavnom, a onda to s vremenom prijeđe u ljutnju.
Ljutnju na državu kojoj ne trebaju pošteni igrači, kojoj ne treba mlada školovana osoba (sa još malo pa stupnjem magistra znanosti), koja tečno govori tri strana jezika, informatički je pismena, cijeli život ulaže u sebe raznim dodatnim edukacijama, i željna je rada i dokazivanja.
Ljutnju na državu u kojoj konstanto prolaze PODOBNI, a ne SPOSOBNI.
Ljutnju na nepravdu.
Nakon ljutnje obično uslijedi malodušnost, a nakon nje zbrajam snage i krećem u novu bitku.
Jer na kraju krajeva što mi preostaje nego progutati gorčinu i pokušati ponovo.
Ovih dana javljam se na još dva natječaja.
A kad obiđem sve, krećem novi krug ispočetka.
Mogu li i ja potražiti rodijačke veze?
Možda i mogu.
Ne želim.
Ne želim svojim popuštanjem dati doprinos općeprihvaćenosti pojave da nesposobnjakovići sjede na važnim mjestima samo zato što su s nekim krvno ili kako već povezani.
Možda sam glupa. Možda sam idealist.
Neka sam. Znam da idem težim putem, ali moja savjest je čista.
I znam da će se kad tad trud isplatiti.
Uostalom stvari možemo mijenjati samo ako krenemo od sebe.
Post je objavljen 05.06.2006. u 19:00 sati.