...ovih dana.

Ono što nikako nisam mogla shvatiti, ma koliko se trudila i ma koliko teorija o ljudskom ponašanju poznavala je idiotsko ponašanje određenog broja muškaraca (bilo koje dobi) kad su u čoporu.
Kad je jedan sam, ovisno o razini samopoštovanja i samopouzdanja, u susretu sa ženskom osobom sasvim je normalna osoba, možda čak i povučena i sramežljiva, ali kad je sa svojim kompićima, e, to je sasvim druga priča.
Onda je najveći, onda kao da se međusobno natječu tko će ispasti veći kreten.
Jer kako drugačije objasniti činjenicu dobacivanja "komplimenata" na račun svake ženske osobe koja prođe kraj njihove družine.
Bili oni srednjoškolci, penzići (ovi su još najhrabriji), sredovječni ljudi, bauštelci ili nešto školovaniji sasvim je svejedno.
Imam tu "sreću" da se oko moje zgrade puno toga gradi, u blizini postoji nekoliko firmi, skladišta, automehaničarskih i sličnih radionica pa tu uglavnom radi muški svijet.
Ujutro kad ja idem na posao, idu i oni i naravno da me počaste pokojim komentarom.
Kad se vraćam s posla oni su još tamo... Ista priča.
U mom starom naselju, koje je blago rečeno gerijatrija (uglavnom prvoborci), nebrojeno puta sam doživjela da starčeki, koji bi mi mogli biti možda čak i pradjedovi, bacaju komentare u prolazu.
Isto sam doživjela čak i od osnovnoškolaca (koji su očito naučili znanje od svojih tateka).
Ne znam, možda kojoj ženi i imponira dobiti pokoji usputni komentar na sise, guzicu, nogu ili koji drugi dio tijela, (jer ruku na srce to su obično komplimenti, ali izgovoreni na takav način da ispadnu potpuno vulgarni komentari), ali ja sam doslovno alergična na takvo ponašanje.
Na takve stvari se tako smrknem da ubijam pogledom, pa me tako čak jedan Englez počastio komentarom da sam tako ledena da se smrznuo (da, ova pojava ne zna čak ni granice niti nacije).
Najekstremniji primjer su pak Talijani ljeti na našem Jadranu koji su totalna pošast, a i inače imaju tendenciju kretanja u čoporima, dok im je na meti sve što imalo liči na žensko.
Koliko god sam se trudila shvatiti što i kako i čemu sve to, nije mi išlo.
Jer ako pretpostavimo da muškarci (opet naglašavam – dio muške populacije – čast iznimkama!) dobacuju ženama na ulici kako bi privukli njihovu pozornost na sebe, na ovakav način postigli bi samo kontraefekt.
Koja će normalna žena pasti na takvo "nabacivanje" koje podrazumijeva bacanje glupih komentara, još gluplje smijuljenje, likovanje (nešto poput majmunskog busanja u prsa - vidi sliku!) i jednako takvo odobravanje od strane čopora (uz nezaoblizne onomatopeje tipa uu aa uu aa)!?
A onda mi je odjednom sinulo.
Pa i nije fora da se svidi ženi, predmetu dobacivanja, nego svojim kompićima.
Nema ljubavi do muške ljubavi!

U iščekivanju godišnjeg...





Tlaka.
Fjaka.
Živci na gotovs.
Ali ne brinem.
Znam da će sve to nestati magičnog datuma.
05.08.

Jučer, na kraju radnog dana, izgledala sam otprilike ovako...





Da mi je netko pružio apaurinčić bila bih mu zahvalna do kraja života.
Bio je to jedan od onih dana kad se zapitam zašto nisam završila neki fakultet prirodnih znanosti, evo recimo mikrobiologiju, pa da se cijeli dan družim s mikroorganizmima, umjesto s ljudima (i to još k tome smrdanim ljudima, a znamo kako se kaže, s kim si takav si)…
Jučer mi je ta ideja izgledala tako primamljivo, već sam zamišljala kako buljim u mikroskop i dajem imena svojim prijateljicama bakterijama i prijateljima virusima, streptokokica zvana Milka recimo...
I koliko god često kažem kako posao koji radim nije težak (barem ne fizički) ponekad poželim biti obični fizički radnik koji doma dođe mrtav umoran, ali barem spava kao beba.
Jučer mi se dva tjedna do godišnjeg činilo kao nepremostiva prepreka, a da sam morala ostati još pola sata duže mislim da bih završila na prisilnoj hospitalizaciji.
Jedino što sam još bila u stanju kad sam konačno došla doma bilo je svaliti se u krevet i zaspati.
Jedina razlika između mene i fizičkog radnika je u tome što ja sva sranja koja pokupim na svom poslu nosim stalno sa sobom pa tako i u snovima (a nakupi se nevjerojatnih sranja), pa se ti Mala odmori…
O kad će taj godišnji, da odem daleko i zaboravim da uopće radim…

Rekoh u petak da ode ja na more.
Odluka pala u zadnji tren, doslovno.
Šef se smilovao pustio me ranije, tako da stignem na zadnji trajekt.
Vikend dakle provedoh ovdje.





Prvo što sam uočila čim sam sišla sa trajekta je miris.
Bila sam na puno mjesta na našoj obali, ali rijetko gdje se tako jako osjeti miris raslinja, onog pravog mediteranskog.
Potpuni ugođaj mirisi, zrikavci, modro-tirkizno more, ali bez one karakteristične gužve i vreve turista.
Sve nekako polako.





Veli Iž je nekom izvrnutom logikom (barem tako kažu) manji od Malog Iža.
Zašto je to tako, ne znam i ne zanima me.
Ja sam guštala.
Malo mjesto koje ima jednu poštu, par dućančića, jedan stol koji služi kao improvizirana tržnica po potrebi, mesnicu koja radi kad vlasnik nešto zgazi autom, nekoliko kafića, nekoliko restorana (koji rade otprilike kao i mesnica), kiosk u kojem novine od danas možete kupiti tek kasno popodne ili sutra ujutro.
Nasmijane, pristupačne ljude (iako ostali otočani zlobno tvrde da je dokaz njihove škrtosti činjenica da su vlastitom otoku dali samo dva slova), koji se svi međusobno znaju.
Mjesto je to gdje se kuće ne zaključavaju, gdje se voze stara, trula auta bez registracija, gdje nema stresa i žurbe i gdje je vrijeme nekako stalo.





Dva fizički naporna dana (zbog prilično dugog puta na tako kratko vrijeme) pretvorila su se u dva dana psihičkog odmora u svakom pogledu.
Red druženja s dragim ljudima, red kupanja i sunčanja, red jedenja, red izležavanja, red šetkanja uz more, pa opet red druženja, red kupanja i sunčanja...
Eh da se još nije moralo natrag tako brzo...
Ali ne ću se žaliti, sad ću lakše dočekati godišnji.

Jednostavno nisam odoljela.
Toliko emocija i neizrečenih riječi u ovoj nadasve lepršavoj kompoziciji.
Uživajte!
Ja jesam.



(Uzeto sa Iskon portala)


Apdejt
Evo još malo Zizua...
Obavezno klikni na link!

Ja odoh danas na more!
Tek toliko da se zna...

Ponešto s ulice...

Upravo šetah iza tipa koji hoda kao da su mu guzovi slijepljeni jedan za drugi.
Umorih se razmišljajući zašto...

A vidjeh i tipa koji je siroče očito slomio sve prste ruke, ako ne i cijelu šaku.
Na ruci je imao vanjske fiksatore, ali tako čudne da je izgledao kao Edward Škaroruki.
Žao mi tipa, ali ne mogu si pomoći, asocijacije se ne mogu kontrolirati.


A sad BONUS:
Ovaj neodoljivi frajer, da ne kažem mačak, na slici moj je prvi susjed.
Vidim dali ste mašti na volju.
Bilo je tu svakakvih razmišljanja, zaključivanja.
Osim što je nedvojbeno neodoljivi ljubavnik, štemer i zaštitnik svoga teritorija, osim što zbilja pozira kao maneken, a možda u slobodno vrijeme i radi kao striper (Žvakice ovo ne mogu sa sigurnošću tvrditi, trebalo bi provjeriti, a nije lako uhoditi jednog mačka), ovaj mačak je puno radno vrijeme
AUTOMEHANIČAR!





Draga Jibice kapu skidam i čestitam na tvojoj pronicavosti.
Prava si pravcata detektivka!


Mačak automehaničar sa slike, nakon burnog noćnog života, svaki dan odradi duplu smjenu u automehaničarskoj radionici (naravno, uz neizbježnu i zasluženu stanku za ručak, ok, ponekad mu se omakne drijemež u hladu, ali uglavnom je u radionici).
Dakle, šape su mu s razlogom takve boje, kao i svakom prostojnom automehaničaru.
Svoj posao ozbiljno shvaća.
Prvi dolazi (ujutro čeka kolege da otključaju) i zadnji odlazi (ovo možda i zato što nema kamo).
Mačak i ja srećemo se svaki dan.
Još malo pa ćemo se oslovljavati sa kolega/ice.

Molim lijepo,
pažljivo promotrite sliku,
uočite detalje,
povežite činjenice u cjelinu,
upregnite svoje sive moždane vijugice,
i donesite zaključak, tj. pogodite...
ŠTO JE OVAJ MAČAK NA SLICI PO ZANIMANJU?
Nemojte mi samo reći da mačke nemaju zanimanja jer ovaj definitivno ima, a svoj posao shvaća sasvim ozbiljno, vidim to po tome što uredno svaki dan odradi puno radno vrijeme.
Dobru zabavu želim!

Apdejt

Zaboravih napomenuti da je mačak uslikan tijekom zaslužene stanke.

Jučer sam provela popodne s dragom prijateljicom i njezinom kćerkicom.
Kako je bilo lijepo vrijeme otišle smo na Bundek (da, konačno sam ga vidjela!!!) jer tamo ima sadržaja i za malenu (ne mene nego malenu malenu :)).
Uglavnom, nakon šetnje, kave i trač partije, otišle smo na igralište.
Tamo hrpa klinaca, bosi gaze po pijesku, zabavljaju se, uživaju (ja im pomalo zavidim!).
Igralište je zbilja lijepo uređeno.
A onda mi se dogodilo nešto vrlo čudno.
Odjednom je do mene dotrčao dječačić star nešto malo više od godinu dana i zagrlio mi noge, onako kako se klinci love za svoje mame.
Ali kad je podignuo pogled prema gore odjednom zbunjola.
Nešto tu ne štima.
Pa me gleda u nedoumici.
Dotrči za njim žena koja ga je dovela (mislim da nije mama), i ispričava mi se, da me izgleda zamijenio s nekim.
Ja sam se samo nasmijala, bilo mi je to simpatično.
Njemu izgleda nije.
Toliko sam malenog zbunila da mu više nije bilo zanimljivo igralište nego je trčkarao za mnom i zbunjeno me promatrao, kao da je nešto htio reći, a ne ide mu ili kao da se htio uvjeriti da ja ipak jesam taj netko (mama vjerojatno, ili netko jako blizak) s kim me je zamijenio, ali više ni u što nije bio siguran.
Zbunjen on, zbunjena ja (tuđe dijete trči za mnom), zbunjena je bila i žena s kojom je došao (nije znala što bi više s njim).
Ili je stvar puno jednostavnija... Možda si je mali jednostavno od svih onih teta na igralištu izabrao mamu!