Jučer sam provela popodne s dragom prijateljicom i njezinom kćerkicom.
Kako je bilo lijepo vrijeme otišle smo na Bundek (da, konačno sam ga vidjela!!!) jer tamo ima sadržaja i za malenu (ne mene nego malenu malenu :)).
Uglavnom, nakon šetnje, kave i trač partije, otišle smo na igralište.
Tamo hrpa klinaca, bosi gaze po pijesku, zabavljaju se, uživaju (ja im pomalo zavidim!).
Igralište je zbilja lijepo uređeno.
A onda mi se dogodilo nešto vrlo čudno.
Odjednom je do mene dotrčao dječačić star nešto malo više od godinu dana i zagrlio mi noge, onako kako se klinci love za svoje mame.
Ali kad je podignuo pogled prema gore odjednom zbunjola.
Nešto tu ne štima.
Pa me gleda u nedoumici.
Dotrči za njim žena koja ga je dovela (mislim da nije mama), i ispričava mi se, da me izgleda zamijenio s nekim.
Ja sam se samo nasmijala, bilo mi je to simpatično.
Njemu izgleda nije.
Toliko sam malenog zbunila da mu više nije bilo zanimljivo igralište nego je trčkarao za mnom i zbunjeno me promatrao, kao da je nešto htio reći, a ne ide mu ili kao da se htio uvjeriti da ja ipak jesam taj netko (mama vjerojatno, ili netko jako blizak) s kim me je zamijenio, ali više ni u što nije bio siguran.
Zbunjen on, zbunjena ja (tuđe dijete trči za mnom), zbunjena je bila i žena s kojom je došao (nije znala što bi više s njim).
Ili je stvar puno jednostavnija... Možda si je mali jednostavno od svih onih teta na igralištu izabrao mamu!