Odluka pala u zadnji tren, doslovno.
Šef se smilovao pustio me ranije, tako da stignem na zadnji trajekt.
Vikend dakle provedoh ovdje.
Prvo što sam uočila čim sam sišla sa trajekta je miris.
Bila sam na puno mjesta na našoj obali, ali rijetko gdje se tako jako osjeti miris raslinja, onog pravog mediteranskog.
Potpuni ugođaj mirisi, zrikavci, modro-tirkizno more, ali bez one karakteristične gužve i vreve turista.
Sve nekako polako.
Veli Iž je nekom izvrnutom logikom (barem tako kažu) manji od Malog Iža.
Zašto je to tako, ne znam i ne zanima me.
Ja sam guštala.
Malo mjesto koje ima jednu poštu, par dućančića, jedan stol koji služi kao improvizirana tržnica po potrebi, mesnicu koja radi kad vlasnik nešto zgazi autom, nekoliko kafića, nekoliko restorana (koji rade otprilike kao i mesnica), kiosk u kojem novine od danas možete kupiti tek kasno popodne ili sutra ujutro.
Nasmijane, pristupačne ljude (iako ostali otočani zlobno tvrde da je dokaz njihove škrtosti činjenica da su vlastitom otoku dali samo dva slova), koji se svi međusobno znaju.
Mjesto je to gdje se kuće ne zaključavaju, gdje se voze stara, trula auta bez registracija, gdje nema stresa i žurbe i gdje je vrijeme nekako stalo.
Dva fizički naporna dana (zbog prilično dugog puta na tako kratko vrijeme) pretvorila su se u dva dana psihičkog odmora u svakom pogledu.
Red druženja s dragim ljudima, red kupanja i sunčanja, red jedenja, red izležavanja, red šetkanja uz more, pa opet red druženja, red kupanja i sunčanja...
Eh da se još nije moralo natrag tako brzo...
Ali ne ću se žaliti, sad ću lakše dočekati godišnji.