Marketing
Šalji dalje
Neku večer gledala sam film u kojem je jedan dječak osmislio način kako promijeniti svijet.
Ideja je bila da on napravi dobro djelo za troje ljudi, djelo koje će im pomoći da promijene svoje živote.
Svaka od te tri osobe trebala bi dalje prenijeti po tri dobra djela na tri sljedeće osobe i to je sve što bi trebalo napraviti da se svijet promijeni na bolje.
Ne ću prepričavati film i što se dalje dogodilo, vjerojatnu su ga mnogi od vas i gledali.
Želim govoriti o tome što svatko od nas čini da svijet promijeni na bolje.
Jer jedini mogući način i je taj da krenemo od sebe, od malih stvari, da ih prenesemo na druge svojim odnosom prema njima, a oni bi onda trebali to prenositi dalje, na druge ljude i stvar bi se zavrtila.
Zvuči tako jednostavno jer zapravo i je jednostavno.
Jedini problem u cijeloj toj priči je što je ideja došla iz dječje čistog srca kojem su jednostavne stvari i dalje jednostavne i koje ne može shvatiti zašto netko ne može činiti nešto dobro za druge, kao što ne zna ni primiti dobro od drugih ljudi.
Problem je što svijetom upravljaju odrasli koji su u stanju zakomplicirati i najjednostavnije, osnovne životne stvari. Koji su u stanju relativizirati čak i nešto tako apsolutno kao što je ljubav.
Zašto?
Zato što dozvoljavamo da naši strahovi (koje smo negdje usput pokupili) upravljaju našim životima, zatvaramo se u naš mjehurić od sapunice lažne sigurnosti i ne usudimo se promoliti nos van. Mislimo da smo sigurni od svijeta, a ne vidimo koliko je krhka ta opna.
Ne vidimo pritom da nije na nama da budemo sigurni od svijeta, nije nam život dan da se od njega skrivamo, nego da ga živimo.
Naši strahovi nas paraliziraju do te mjere, da nismo u stanju mijenjati ni nešto evidentno loše, jer se bojimo same promjene, i ostajemo u svom privatnom paklu mada bi nam promjena možda donijela nešto bolje, ali promjena je promjena, nešto nesigurno i samim tim prijeteće.
Zašto nam je toliko teško činiti dobro drugima, onako iz čista mira, a da ne očekujemo ništa zauzvrat?
Zašto nam je toliko teško primati dobro od drugih, a da prvo ne pomislimo da očekuju nešto od nas?
Zašto je toliko teško naći u sebi ostatke onog djeteta kojem su jednostavne stvari bile jednostavne i koje je vjerovalo da može promijeniti svijet?
Čega se toliko bojimo?
Mene je ovaj film natjerao na razmišljanje o sebi samoj, o mojim strahovima, o onom što sam bila i što sam postala.
I mada sam još uvijek (unatoč godinama i svemu što mi se u životu dogodilo) velikim dijelom dijete i puno toga gledam dječjim očima, nije mi se svidjelo ono što sam našla.
Odlučila sam učiniti nešto.
A sad vama šaljem dalje!
Post je objavljen 19.06.2006. u 09:24 sati.