Noći velike havarije bloga (one zadnje) trebao je biti objavljen u 23.55.
Zašto sam stavila pet do dvanaest? Ne znam.
Zašto sam uopće odgodila objavljivanje posta kad to inače ne radim? Ne znam.
Zašto sam post pisala direkt u editor? Ne znam.
Prije nego je ugledao svjetlo dana, nastala je havarija.
Post je netragom nestao.
Zašto sam ja havariju bloga povezala sa svojim postom? Zamislite, ne znam.
Zašto mi je ponovo došao u glavu iako inače sve jednom izgubljeno nikada više nisam rekonstruirala? Također ne znam.
Je li vrijeme za novu havariju bloga? Isto ne znam.
Znam samo da želim konačno objaviti taj post, pa kako mu bude.
Ako blog nestane zauvijek nemojte me tući!
Nisam ja, nego post!

Od prošle godine živim sama u svom novom stanu (dobro nije moj moj, ali kao da i je, sestrin je).
Nakon godina nedostatka životnog prostora, podstanarstva ili naguranjava s roditeljima u njihovom nevelikom stanu, natrpavanja hrpetine stvari (u taj isti mali stan) koje smo nakupili svatko za sebe živeći na tri strane, neimanja slobode i privatnosti, konačno sam svoj gazda.
Zapravo ako ćemo cjepidlačiti sestra mi je gazda, ali prava domaćica u tom stanu sam zapravo ja pa se i ona tako ponaša kad dođe.
No to nije ni važno za ovu priču.
Htjela sam reći da je meni, preseljenje u taj stan koji je k tome još nov novcat i u novoj lijepoj zgradi, i koji je shodno tome dobio novi namještaj uglavnom po mom izboru, bilo ispunjenje dugogodišnje želje da konačno imam svoj prostor, svoju slobodu i svoju privatnost.
Taj stan za mene predstavlja nešto jako vrijedno, s njim sam dobila nevjerojatno puno i pri tom ne mislim nimalo na materijalnu vrijednost.
Dobila sam slobodu, svoj komadić prostora u kojem mogu raditi što hoću i kako hoću, pa makar to bilo i ležanje na krevetu i piljenje u plafon.
Mogu se prešetavati gola ako to želim, mogu sjediti u pidžami do popodne, mogu pozvati koga hoću i kad hoću, mogu jednostavno zatvoriti se u stan sama sa sobom i praviti se da me nema, mogu ležati u kadi 3 sata da mi nitko ne kuca na vrata, zapravo vrata ne moram ni zatvoriti.
Mogu sve što poželim.
Jednostavno.
Žudjela sam za tim godinama.
I zato meni stan vrijedi puno više nego što je njegova materijalna, tržišna vrijednost, i uživam u svemu što sam s njim dobila, jer sam od njega stvorila mjesto koje mogu nazvati dom.
I tako jedno veče, ležim u svom lijepom velikom krevetu (koji su radili po mom nacrtu) i pokušavam zaspati.
Odjednom čujem neku nevjerojatnu buku.
Vika, dreka, lupanje, urlanje, psovanje...
Nije tako blizu da bih razaznala što točno viču, ali po tonu osjetim da su to psovke i to one vrlo nelijepe.
I rastužim se.
Iste te susjede (muž i žena) još sam nekoliko puta čula u istom takvom urlanju.
I svaki put se rastužim.
Zašto? Zato što ja uvijek krenem od sebe (i tako griješim, znam!).
Pa ne razumijem, kako dvoje ljudi koji žive zajedno mogu jedno drugome govoriti gadosti, vikati u facu, bacati stvari jedni na druge...
Kako to možeš s osobom s kojom svako veče liježeš u isti krevet, koju si izabrao između svih ostalih, kojoj si obećao da ćeš provesti ostatak života uz nju, s kojom si na kraju krajeva osnovao obitelj i imaš djecu.
Ja ne bih mogla ni s najgorim neprijateljem tako.
A onda još pomislim - kako možeš biti nesretan u svom lijepom, velikom, novom stanu, u kojem su svoje mjesto konačno našli svi, ugnijezdila se cijela obitelj, i ne guraju se više.
I naravno ne mislim pri tome da stan nekome može kupiti sreću kao ni bilo što materijalno, ali ako je meni donio slobodu i zadovoljstvo u tom nekom smislu duševnog mira, pretpostavljam da bi i njima trebalo biti tako.
Nesretni su ti ljudi, a treba li bi biti sretni.
Zašto? Zato što imaju materijalna dobra?
Ne, nego zato što imaju sve predispozicije biti sretni, uživati u onome što imaju.
Svojoj obitelji, svojoj slobodi, činjenici da imaju riješene osnovne stvari za normalan život, i da im to omogućava da se posvete svemu ostalom.
Ali ne mogu.
Zato što su slijepi kraj zdravih očiju, pa ne vide svijet oko sebe, život oko sebe, ne vide da im dani prolaze, da je bogatstvo oko njih, a oni čekaju nešto, i svađaju se, umjesto da se vole, i grizu se umjesto da se ljube.
I onda ja, tako tužna zbog tuđe nesreće (koju su zapravo sami izabrali) pokrijem se po glavi da ih više ne slušam i zaspim misleći kako sam ja jedno zapravo sretno biće, a oni...
...nesretni ljudi.

Nisam feministica, daleko od toga, niti imam ikakve namjere to postati.
Ali sam žena, i svakodnevno se suočavam sa svim nedostatcima koje (uz neke prednosti) nosi život u femininumu.
Može me tko hoće popljuvati i reći da pretjerujem, govorim samo iz vlastitog iskustva.
Biti žena u Hrvatskoj nije lako.
Živimo u patrijarhalnom društvu, ma koliko možda neki toga nisu svjesni.
Zapravo, sama činjenica da nisu svjesni govori o tome koliko se zapravo "normalnim" smatraju neki obrasci ponašanja.
Žena je potlačena na poslu (ako uopće dođe do njega), u obitelji, na ulici, u javnom životu, pa čak i u televizijskim reklamama.
I nije to tako samo u ruralnim i zaostalim sredinama, nego i u velikim gradovima i među obrazovanim svijetom.
Toliko smo navikle na podređeni položaj da čak i same sebe međusobno omalovažavamo na konto toga što smo žene.
I kako to obično biva, svakome je njegova muka najveća, pa često mislimo kako je baš nama najteže i najgore.
I tako sjedim ja i prst mi poleti sam na daljinski upravljač i pritisne tipku 1, iako televizor nisam palila danima.
I pogledam nešto što me duboko dirnulo i pogodilo.
Da, mogla bih reći, to je tamo negdje, daleko, i baš me briga, mene se to ne tiče.
Ali tiče me se itekako, pogodi me svaka nepravda, duboko.
A ovo što sam vidjela i više je nego nepravda.
Indija i Kina, zemlje sa visokim natalitetom i izrazito patrijarhalne.
Kina – neke činjenice:
Zbog visokog nataliteta država je pokrenula stimuliranje obitelji sa samo jednim djetetom.
Kad već imaju samo jedno dijete, roditelji žele sina.
Zašto sina? Zato što je on nasljednik, zato što on može raditi u polju i slični vrlo "racionalni" argumenti.
Je, ali kako dobiti sina.
Jednostavno.
Pravljenjem djece i ubijanjem ženske novorođenčadi dok se ne potrefi sin.
Tako je bilo nekad, a sad su malo moderniji.
Sad imaju nešto što se zove fetusocid (sama činjenica da je uporijebljen izraz ...cid, govori o razmjerima).
Postoji aparat koji se zove ultrazvuk i kad majka vidi da nosi ženski fetus mora ga se riješiti i tako sve dok ne bude sin.
Rezultati:
U Kini već sad ima 40 milijuna muškaraca viška, koji nikada ne će imati šansu za obitelj jer se njihove potencijalne partnerice nikada nisu niti rodile ili su ubijene kao bebe.
U vrlo kratkom roku ta brojka će se popeti na 50 milijuna jer se trend nastavlja.
Stvar je toliko uzela maha, da je država bila prisiljena poduzeti mjere, pa sad stimuliraju obitelji sa ženskom djecom i na televiziji puštaju spotove kako su djevojčice dobre i drage.
Indija – neke činjenice:
Kako je Indija društvo sa izraženom kastinskom i patrijarhalnom hijerarhijom djevojčice su ubijane na isti način - nakon rođenja, a u novija vremena također je visokoprisutan fetusocid.
Zašto?
Zato što je žensko dijete roditeljima samo trošak!
Naime, nema od nje nikakve koristi, a moraju joj spremiti miraz za udaju.
Kad se uda, muževa obitelj raspolaže njezinim životom i mogu je i ubiti ako hoće.
Da, to se u Indiji vrlo često događa, da svekrva ubije snahu, nakon što su dobili njezin miraz.
Ako je nekom srećom ipak preživjela i fetusocid i čedomorstvo (u Indiji, naime, 1/4 ženske djece ne doživi 15. godinu zbog nasilja) i živa dospjela i ostala živa u muževljevoj obitelji, mora roditi muško dijete, sva druga će joj biti ubijena, htjela ona to ili ne.
Rezultat:
U Indiji već ima stotine i stotine sela u kojima žive isključivo muškarci.
Ako su siromašni nemaju nikakve šanse osnovati obitelj.
Oni bogatiji mogu otići malo dalje pa si negdje kupiti ženu.
To je rezutiralo visokom stopom nasilja, kroničnog alkoholizma i ostalih devijantnih pojava.
Dakle, svaka Indijka daleko bi bolje prošla da se rodila kao krava!
I dok se mi borimo da nam dozvole biti kirurzi (u Hrvatskoj nijedna žena nije kirurg, ne zato što ne žele nego zato što im ne daju), sudjelovati u vlasti i odlučivanju, da se ne govori da smo do položaja došle preko kreveta ako smo uspješne, i slično tome, negdje se žene bore za goli život.
Milijuni njih, ne samo da nisu dobile priliku biti jednako uspješne kao muškarci, nego uopće nisu dobile priliku za život!




Čini se da mnoge žene u Indiji sanjaju
dan kad će im netko reći: "Kravo jedna!"

Mjesto radnje lift hotela.
Kapacitet 4 odrasle osobe (da, čak i mene računa kao cijelu osobu) ili 6-7 Japanaca (vidjela svojim očima).
Silazim sa svog 7. kata.
Na 5. ulazi Okinawa Lady neodredive dobi i visine šumska jagoda do metar.
OL: "Mrndrljfrlj!" (uz osmijeh od uha do uha i nezaobilazni naklon)
TLo: "Hello!"
OL: "Handraouam?"
TLo (s upitnicima iznad glave): "I'm sorry..."
OL: (Bože ova nema pojma engleski-misli su na japanskom naravno, ali ja jelte ne znam japanski da vam dočaram!) "Vera-rj-ufr-om?"
TLo: "Ou, I'm from Croatia!"
OL: "Grejša?"
TLo: " No, Kro-ej-ša" (naravno derem se kao blesava da me bolje razumije!)
OL: "Ou!" (hm, nije ni čudo da ne zna engleski, koja li je to selendra!?)
TLo: (očajnički pokušaj objašnjavanja) "It's near Italy."
OL: "Ooooooo Italy (to znam!)", klima i smiješi se...
TLo: (kad će više to prizemlje!?)
OL: (sva važna kao da će mi upravo otkriti Ameriku) " Aj-m-fr-omDže-pen!"
TLo: (uz kiseli osmijeh klimajući glavom) "Ou!"
Da mi nije rekla nikad ne bih znala!!!

U Pragu ste vjerojatno svi već bili pa ne ću previše filozofirati.
Tek nekoliko mojih skromno-osobnih opažanja, naravno, uz nezaobilazno generaliziranje i stereotipiziranje!
Prag je zbilja predivan grad!





Zbilja predivan!





Prag je također grad jorgovana, na svakom koraku su procvali jorgovani, time sam bila oduševljena i ujedno se zapitala zašto ih nema na našim zelenim površinama.
Česi su vrlo čudan narod, iako u EU još uvijek žive u staljinističkom komunizmu (u svojim glavama).
Koliko god mi mislili da smo mi zaostali, oni su za nas treći svijet.
Čehinje su zbilja plavokose i plavooke.
I iako sam ja mislila da se odijevaju slobodnije tek kad dođu kod nas na more, grdno sam se prevarila, one se tako odijevaju i po Pragu, što oskudnije i kičastije, to bolje.
Česi nisu plavokosi i plavooki i još uvijek furaju fuce.
A boravkom u Pragu sam shvatila pravi bit izraza – zadnji krik češke mode.
Zaboravite sporazumijevanje na engleskom, španjolskom, pa čak i njemačkom ili bilo kojem drugom jeziku, osim češkog, eventualno možda ruski.
Primijetila sam tendenciju kod svih Čeha kad im se obratite na stranom jeziku da bi najradije kidnuli nalijevo (tako mi mlijeka u prahu!)!
Ni u kom slučaju ne pitajte češke policajce za upute kako nešto naći, poslat će vas na drugi kraj grada, obični građani iliti civili barem vas ne će nikamo uputiti.
Neobjašnjivo za grad koji svakodnevno vrvi milijunima turista.
Talijani, Japanci, Španjolci, Nijemci, Šveđani, Hrvati, Amerikanci...nema čega nema.
Novce mijenjajte u Hrvatskoj jer će vas oni svojim tečajevima maksimalno izvarati.
Još nešto sam skužila – Česi su škrti, i ne baš previše dobri domaćini.
Isti skup na kojem sam bila u Pragu, prije dvije godine smo organizirali mi, u Zagrebu i ne moram ni reći koliko bolje je sve bilo kod nas, govorim vrlo objektivno!
Hrana im je čudna i prezačinjena, s nekim nemogućim kombinacijama za moj ukus.
Ono na čemu im odajem priznanje je što, za razliku od nas, znaju od svega napraviti biznis.
Naravno, bila sam u famoznom Fleku gdje su osnovali Hajduk.





Tvornici Becherovke (od koje je svaka naša dalmatinska travarica bolja, ali mi ne znamo napraviti biznis...).





U Karlovym Varyma, koje nisu ništa posebno, toplice, kao toplice, ali eto oni su i od toga napravili svjetski poznati brend.





I, naravno, zamislila sam želju na Karlovom mostu.



Japanke ovo ne mogu!


I poslije svega, unatoč oduševljenosti ljepotom ovoga grada, zaključila kao i uvijek...
Lijepo je otići i vidjeti, ali najljepše se vratiti.


Bonus track za ženoljupce



Čehinja - trbušna plesačica


Apdejt
Da zaribala sam nešto sa slikama, ali što je tu je, ne da mi se sve ponovo...

Ja sutra opet odoh.
Ovaj put u Prag.
Kad se vratim možda se i vratim.

Do daljnjeg...

Rodbina mi traži dečka...muža...votever!
Nedavno bijah kod mojih omiljenih tete i tetka.
I lijepo se mi spominjemo kadli teta reče: "Mala, našao ti tetak dečka".
Tetak se na to pobuni..."A ne ne, nisam ga još ni ja vidio, čekaj malo!"
Meni upitnici iznad glave, ali se naivno smijem, pače umirem od smijeha.
Jerbo moji su teta i tetak inače duhoviti ljudi.
I tako ispričaju oni meni, bio kod njih neki susjed, prijatelj, štoliveć i žalio se...
Sin mu krasan, dobar, školovan, pametan, zgodan (svaki Cigo svoga konja hvali!), ali ima već 30 i kusur godina, a nije oženjen i nema curu.
I, je li, na to se moji teta i tetak dosjetiše mudro kako imaju oni jednu pasende za njega...mene jelte!
Gospon se tak oduševil da je skoro zaplakal od sreće.
Pa su oni smislili da moraju nas nekako upoznati.
Ali ne će moj tetak meni bilo što, moraju ga prvo oni vidjeti (mene tko pita!).
I kad sam ja naivno već zaboravila na cijelu tu priču, stiže sms...
"Sine*, tetak i ja bili na uviđaju. Dečko prošao i kod mene i kod njega, a mogao bi i kod tebe. Visok, crn, šlank, pričljiv...Mogla bi biti treća sreća**, još samo da vas upoznamo..."
Ja pala u nesvijest.
Pa oni to ozbiljno!
Nekako mi više uopće nije bilo smiješno...





* u Bosanaca rasprostranjena navada da se svu djecu oslovljava sa sine, bez obzira na spol
** dotični kandidat se zove isto kao i moja ne jedan nego dva bivša!

Ima li netko nešto utješno za mene!?!