Mjesto radnje lift hotela.
Kapacitet 4 odrasle osobe (da, čak i mene računa kao cijelu osobu) ili 6-7 Japanaca (vidjela svojim očima).
Silazim sa svog 7. kata.
Na 5. ulazi Okinawa Lady neodredive dobi i visine šumska jagoda do metar.
OL: "Mrndrljfrlj!" (uz osmijeh od uha do uha i nezaobilazni naklon)
TLo: "Hello!"
OL: "Handraouam?"
TLo (s upitnicima iznad glave): "I'm sorry..."
OL: (Bože ova nema pojma engleski-misli su na japanskom naravno, ali ja jelte ne znam japanski da vam dočaram!) "Vera-rj-ufr-om?"
TLo: "Ou, I'm from Croatia!"
OL: "Grejša?"
TLo: " No, Kro-ej-ša" (naravno derem se kao blesava da me bolje razumije!)
OL: "Ou!" (hm, nije ni čudo da ne zna engleski, koja li je to selendra!?)
TLo: (očajnički pokušaj objašnjavanja) "It's near Italy."
OL: "Ooooooo Italy (to znam!)", klima i smiješi se...
TLo: (kad će više to prizemlje!?)
OL: (sva važna kao da će mi upravo otkriti Ameriku) " Aj-m-fr-omDže-pen!"
TLo: (uz kiseli osmijeh klimajući glavom) "Ou!"
Da mi nije rekla nikad ne bih znala!!!