Od prošle godine živim sama u svom novom stanu (dobro nije moj moj, ali kao da i je, sestrin je).
Nakon godina nedostatka životnog prostora, podstanarstva ili naguranjava s roditeljima u njihovom nevelikom stanu, natrpavanja hrpetine stvari (u taj isti mali stan) koje smo nakupili svatko za sebe živeći na tri strane, neimanja slobode i privatnosti, konačno sam svoj gazda.
Zapravo ako ćemo cjepidlačiti sestra mi je gazda, ali prava domaćica u tom stanu sam zapravo ja pa se i ona tako ponaša kad dođe.
No to nije ni važno za ovu priču.
Htjela sam reći da je meni, preseljenje u taj stan koji je k tome još nov novcat i u novoj lijepoj zgradi, i koji je shodno tome dobio novi namještaj uglavnom po mom izboru, bilo ispunjenje dugogodišnje želje da konačno imam svoj prostor, svoju slobodu i svoju privatnost.
Taj stan za mene predstavlja nešto jako vrijedno, s njim sam dobila nevjerojatno puno i pri tom ne mislim nimalo na materijalnu vrijednost.
Dobila sam slobodu, svoj komadić prostora u kojem mogu raditi što hoću i kako hoću, pa makar to bilo i ležanje na krevetu i piljenje u plafon.
Mogu se prešetavati gola ako to želim, mogu sjediti u pidžami do popodne, mogu pozvati koga hoću i kad hoću, mogu jednostavno zatvoriti se u stan sama sa sobom i praviti se da me nema, mogu ležati u kadi 3 sata da mi nitko ne kuca na vrata, zapravo vrata ne moram ni zatvoriti.
Mogu sve što poželim.
Jednostavno.
Žudjela sam za tim godinama.
I zato meni stan vrijedi puno više nego što je njegova materijalna, tržišna vrijednost, i uživam u svemu što sam s njim dobila, jer sam od njega stvorila mjesto koje mogu nazvati dom.
I tako jedno veče, ležim u svom lijepom velikom krevetu (koji su radili po mom nacrtu) i pokušavam zaspati.
Odjednom čujem neku nevjerojatnu buku.
Vika, dreka, lupanje, urlanje, psovanje...
Nije tako blizu da bih razaznala što točno viču, ali po tonu osjetim da su to psovke i to one vrlo nelijepe.
I rastužim se.
Iste te susjede (muž i žena) još sam nekoliko puta čula u istom takvom urlanju.
I svaki put se rastužim.
Zašto? Zato što ja uvijek krenem od sebe (i tako griješim, znam!).
Pa ne razumijem, kako dvoje ljudi koji žive zajedno mogu jedno drugome govoriti gadosti, vikati u facu, bacati stvari jedni na druge...
Kako to možeš s osobom s kojom svako veče liježeš u isti krevet, koju si izabrao između svih ostalih, kojoj si obećao da ćeš provesti ostatak života uz nju, s kojom si na kraju krajeva osnovao obitelj i imaš djecu.
Ja ne bih mogla ni s najgorim neprijateljem tako.
A onda još pomislim - kako možeš biti nesretan u svom lijepom, velikom, novom stanu, u kojem su svoje mjesto konačno našli svi, ugnijezdila se cijela obitelj, i ne guraju se više.
I naravno ne mislim pri tome da stan nekome može kupiti sreću kao ni bilo što materijalno, ali ako je meni donio slobodu i zadovoljstvo u tom nekom smislu duševnog mira, pretpostavljam da bi i njima trebalo biti tako.
Nesretni su ti ljudi, a treba li bi biti sretni.
Zašto? Zato što imaju materijalna dobra?
Ne, nego zato što imaju sve predispozicije biti sretni, uživati u onome što imaju.
Svojoj obitelji, svojoj slobodi, činjenici da imaju riješene osnovne stvari za normalan život, i da im to omogućava da se posvete svemu ostalom.
Ali ne mogu.
Zato što su slijepi kraj zdravih očiju, pa ne vide svijet oko sebe, život oko sebe, ne vide da im dani prolaze, da je bogatstvo oko njih, a oni čekaju nešto, i svađaju se, umjesto da se vole, i grizu se umjesto da se ljube.
I onda ja, tako tužna zbog tuđe nesreće (koju su zapravo sami izabrali) pokrijem se po glavi da ih više ne slušam i zaspim misleći kako sam ja jedno zapravo sretno biće, a oni...
...nesretni ljudi.