srijeda, 25.02.2009.
A kako je u katoličkoj Irskoj s umjetnom oplodnjom?
Tomić me danas zabavio svojim razmišljanjem
o neudanim maternicama s kojima država ne želi poslovati 
.
Andrija i j po tom pitanju nismo na istoj valnoj i to nikoga neće iznenaditi 
.
Ako bismo govorili o ikakvoj kontroli umjetne (a i prirodne!!!) oplodnje, ja ne bih stavila kao preduvjet bračno stanje, nego neke druge kvalitete, no znam da je to nemoguće..... Ruku na srce, veliki broj bračnih parova nisu dobri roditelji, a veliki broj samohranih su izvrsni....i obratno tako da je ovo, po meni, nemjerljivo prema bračnom stanju.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ja i onako nisam jedna od onih koji mogu donositi zakone pa neću previše filozofirati. Samo ću probati napraviti malu paralelu sa situacijom na Zelenom otoku.
No, kao uvod, mislim da je bitno znati neke činjenice o Irskoj u njezinoj bližoj povijesti tako da shvatite ozračje.
Irska je zemlja u kojoj je Katolička crkva jaka i to je opće poznato.
Ja osobno ne osjećam taj utjecaj i vjerojatno on i nije jak kao što je bio prije 15 - 20 godina, ali sva stoljeća koja su prethodila, morala su ostaviti duboki trag. Ono što primjećujem je da mnogi kojima je prva znamenka u godinama 3, imaju veliku averziju prema Crkvi i u objašnjenjima vidim kao glavni uzrok Njezino nekadašnje preveliko miješanje u sve segmente života.
Irska je zemlja u kojoj su kondomi postali masovno dostupni jako kasno....priča se da je bilo tijekom '90., ali nisam uspjela pronaći točno kada.
Irska je zemlja u kojoj je '91. tiskana i distribuirana knjižica: "67 razloga zašto kondomi šire AIDS". Katolička crkva je stajala iza toga i pričam o 1991., naravno 
.
Irska je zemlja u kojoj je poznat slučaj Miss D. 2007. je cura od 17 godina morala tražiti dozvolu na sudu da ide pobaciti u Englesku nakon što je ustanovljeno u 4. mjesecu trudnoće da je fetus u takvom stanju da će živjeti maksimalno 3 dana ako uopće preživi porod.
Abortus je u Irskoj dozvoljen samo ako je majka u životnoj opasnosti i procjenjuje se da oko 7000 žena ode godišnje abortirati u Englesku. Slučaj Miss D je završio na sudu jer je ona bila maloljetnica pod nadzorom socijalne službe. Onih 7000 žena, naravno, ne traži dozvolu od nikoga.
Irska je zemlja u kojoj je do '73. vrijedio zakon prema kojem žene nisu smjele raditi u državnoj službi nakon što bi se udale. Udaš se i nakon toga smiješ/moraš raditi samo po kući. I naravno da donošenje tog zakona nije momentalno nešto promijenilo.
Irska je zemlja u kojoj do nedavno nije bilo jako čudno čuti za obitelji koje su imale po desetero djece.
Irska je zemlja u kojoj je 31.12.1975. priznato pravo ženama da imaju jednaku plaću kao muškarci kad obavljaju jednake poslove.
Irska je jedna od zemalja u kojoj još uvijek postoji veliki broj škola samo za jedan spol.
S druge strane, mladi Irci su jako slobodni što se sexa tiče. Nisu rijetke priče o buđenju kraj nekoga nepoznatog. Uzrok je, naravno, opijanje noć prije.
Ne bih nikako htjela da na osnovi ovakvih izdvojenih činjenica stvorite krivu sliku o Ircima i Irskoj što može biti vrlo jednostavno čitajući s udaljenosti što sam napisala. Naravno da, postoji veliki broj ljudi s normalnim stavovima. Ovo su neke činjenice iz bliže povijesti za koje vjerujem da su morale ostaviti traga na razvoju društva.
Znači, imamo zemlju koja je ovako gledano, bila do nedavno zaostalija od Hrvatske u kojoj je još i moja nona radila cijeli svoj život, imala je jednaku plaću kao nono od '45. na dalje (radili su isti posao) i u kojoj nikada nisam čula da kondomi šire AIDS .
Kako se takva zemlja odnosi prema umjetnoj oplodnji trenutno?
Nemaju ni oni još zakon o tome i postoje samo smjernice koje je dao Irish Medical Council. Formirana je komisija koja je 2005. nakon 5 godina rada, objavila prijedlog kako bi umjetna oplodnja trebala biti regulirana. Nisam pročitla svih 170 stranica, ali sam pročitala dio koji govori o etičkim problemima, uključujući i to kome bi umjetna oplodnja trebala biti dozvoljena. Zadnji spomen o njezinoj dozvoli isključivo bračnim parovima je bio '94. Od tada nije predlagano nikakvo ograničenje, štoviše, u prijedlogu 2005. preporuka komisije je da bi umjetna oplodnja trebala biti dozvoljena svima bez obzira na bračno stanje, spol (pričaju o surogat majkama, ne brinite ) i seksualnu orjentaciju (str. 53, preporuka pod brojem 17).
Na kraju je, u biti, odluka na liječniku koga hoće, a koga neće prihvatiti kao pacijenta. Umjetna oplodnja se radi u privatnim klinikama. Jedno istraživanje prije 4 godine je pokazalo da je 53% liječnika spremno prihvatiti pacijente koji su single, a 15% istospolne parove.
I the last, but not the least, na ovakve medicinske tretmane se može tražiti povrat poreza jednako kao i na ostale.
Ako ovako usporedim irske smjernice i hrvatski prijedlog, mislim da su Irci u ovih petnaestak godina postali napredniji od nas....ili smo mi možda nazadovali.
Ne vjerujem da postoji veliki broj single žena koje žele ići na umjetnu oplodnju, ali mislim da im to ne treba zabraniti na račun (ne)bračnog stanja. Na kraju balade, moći će otići to napraviti u neku zemlju kao što je Irska. Hoće li takve onda morati rađati doma ili će, griješnicama, dozvoliti ulazak u hrvatsku bolnicu ?
- 08:00 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.02.2009.
Irska u vrijeme recesije
Koja je razlika između Ireland i Iceland?
U jednom slovu i 6 mjeseci.
To je zadnji joke na račun situacije ovdje. Irci su skloni crnom humoru. Hoće li Irska biti za 6 mjeseci gdje je Island danas, vidjet ćemo krajem ljeta. Nadam se da neće. I ako neće, onda ju je spasilo to što je u EU i ima EUR. Ne znam što drugo....
Zemlja koja je do nedavno bila na glasu kao obećana, sada je u panici. Gdjegod se okrenem priča se o recesiji, a s jučerašnjim danom su počeli i prvi veliki prosvjedi.
Vidim naslove po hrvatskim portalima kao "Dublin na nogama" pa da vam kažem što je bilo. Ja sam se držala kuće dok gužva u centru nije prošla tako da nema ni slika ni atmosfere prosvjeda, nego ću vam probati objasniti pozadinu kako je do svega ovoga došlo. To je analiza s moje laičke strane, nekoga tko tu živi, plaća pošteno porez 3 godine i promatra što se događa, a pri tome nema veze s ekonomijom.
Prosvjed je organiziran, primarno, zbog uvođenja tzv. pension levy na plaće u javnom sektoru, ali mislim da je bio toliko uspješno masovan zbog cjelokupne situacije, a ne samo jednog novog davanja. Ne znam kako je javnom sektoru bilo do sada, ali u privatnom je to normalno. Ja stalno uplaćujem tako nešto za penziju od brutto iznosa svoje plaće i to je na dobrovoljnoj bazi. No, ako ne uplatim, u starosti sam osuđena samo na malu državnu penzijicu što ne dolazi u obzir. Koliko uplatim ja, toliko mi uplati i firma (naravno da postoji gornja granica) i kako će to funkcionirati, ovisi od firme do firme. Činjenica je da je vrijednost fondova pala s recesijom, ali na to gledam kao na nešto dugoročno pa se ne zabrinjavam. U krajnjoj liniji, ulaganje u bilo koji fond je rizik. Meni je bitno da je taj rizik moj izbor. Ljudi zaposleni u javnim službama, nemaju izbora i ovo davanje osjećaju kao sniženje plaće. To je potaklo preko 100.000 ljudi da jučer izađe na ulicu.
Kako je došlo do uvođenja novog davanja?
Vlada je zaključila da mora uštedjeti jer će imati puno manji prihod nego lanjskih godina. Odlučili su bez suglasnosti sindikata da ove godine neće dati uobičajene povišice i da će udariti tzv. pension levy na sve plaće javnih službenika. Pension levy će im donijeti uštedu od 1.4 milijarde. Davanje je progresivno prema razredima plaća, ali, ruku na srce, ne čini mi se pravedno. Razred od godišnje plaće 15.000 € (ne znam kako se preživi s tim u Dublinu) će uplaćivati 3%, a onaj od preko 300.000 € 9.6%. S obzirom na cijene, mislim da nekome tko prima godišnje 15.000 €, iznos od 450 € puno više znači, nego 28.800 € onome tko prima 300.000. Još mi se čini veća nepravda između onih u najvišem razredu i onih koji imaju plaću npr. 65.000 € i morat će izdvajati 8.1% (5265 € na godinu). Ovo su brutto iznosi jer se za uplate za penziju dobiva povrat poreza ovisno o tome u kojem poreznom razredu je plaća. Oni s 15.000 ne plaćaju ništa, a ovi ostali koje sam spomenula će dobiti 41% natrag što znači da progresivan porez, nosi i progresivan povrat. Drugim riječima, najviše će promjenu standarda života osjetiti oni srednjih plaća. Mislim da je tu sindikat morao odigrati drugačije i probati zaštiti one s manjim primanjima. No, vjerojatno, nisu htjeli preuzeti odgovornost za ovakvu odluku pa je bilo lakše otići sa sastanka s Vladom i ne složiti se s ničim. I Vlada i sindikati su se našli u novoj, teškoj situaciji na koju su nenavikli. Bilo je jednostavno živjeti s dosadašnjim velikim državnim prihodima, ali treba sada znati poslovati....
Pension levy nije jedino što ljuti i uznemirava ljude. Situacija ima kompleksniju pozadinu.
Irska je imala povoljnu poreznu politiku gledano sa strane poreznih obveznika. Kad sam uspoređivala s Njemačkom i Francuskom, razlika u netto plaći je bila jako velika zbog puno manjih poreza u Irskoj. Očito državi nije bilo potrebno ubirati više iz tog izvora jer su dobivali iz nekog drugog.
Velike korporacije su plaćale samo 12,5% poreza na dobit i to je bio jedan od glavnih razloga zašto su otvorile sjedišta za EMEA-u baš tu. Unatoč niskom porezu, priljev u državnu kasu od takvih je bio pozamašan. Drugi veliki prihod koji se sada znatno smanjio bio je onaj od građevinske industrije. Irci su jedna od nacija koja radije kupuje nekretninu, nego žive u najmu, a odjednom je usto navalio i veliki broj imigranata i povratnika koji su trebali negdje živjeti. Hoće li imigrant unajmiti stan ili kupiti, nebitno je. Puno novih stanova je trebalo izgraditi na brzinu. Cijene su doslovno poludjele, a što su više bile cijene, država je ubirala više poreza u tom sektoru. Realno, cijene su bile nerealne. Ne može jedan Dublin imati cijenu kvadrata kao Pariz. Dublin nije Pariz i to nikada neće biti. Cijene najma su bile visoke tako da su najmodavci zarađivali jako lijepo i otplaćivali kredite. Znam osobno ljude koji su mjesečno trošili svoju plaću i nekada čak išli u minus, a prije 2 godine su kaparili po 2 - 3 stana u izgradnji i dignuli kredite vjerujući da će se trend rasta cijena nastavit. Mene su uvjeravali da napravim isto i više sam nego sretna da ih nisam poslušala i odlučila se na najam jer bih sada sjedila i plakala koliko su cijene nekretnina pale. Mnogi takvi sada okrivljuju vladu što ne mogu otplaćivati kredit i što su izgubili na ulaganju. Ali, ja s takvima ne mogu suosjećati jer je to rizik businessa i kao sa svakim ulaganjem, odluka je na ulagaču hoće li ući u taj rizik ili ne.
Kolikogod su te velike cijene nekretnina punile državnu kasu, toliko su i vukle povećanje troškova života i rast svih ostalih cijena pa tako i visinu cijene radne snage. Kažu da je Irska radna snaga postala jedna od najskupljih u Europi. Nitko se tu nije mogao poigrati s devalvacijom valute jer Irska ima EUR pa nije bilo moguće na taj način smanjiti cijenu troškova za strane firme kojima je domaća valuta US$. Velikim firmama je mali porez od 12,5% prestao biti privlačan budući da su im troškovi postali veliki i odlučile su otići u neke jeftinije krajeve. Npr. Dell je u siječnju najavio zatvaranje tvornice u Limericku i preseljenje u Poljsku. 1900 ljudi malog grada Limericka će dobiti otkaz. Još kad se uzme u obzir sve ostale firme koje su radile tamo za Dell, zatvaranje tvornice će uzrokovati otkaze i u mnogim drugim firmama.
Eto, prihodi od firmi koje odlaze i prihod od građevinske industrije su 2 dijela prihoda državnog budžeta koje ja vidim kao glavne uzroke potrebe za rebalansom.
Da bi se budžet popunio na neki drugi način, prvo je s početkom ove godine uvedeno svima davanje od 1% na plaće do 100.100, a 2% na plaće više od toga. To, uz još neka druga davanja (npr. 10 € na svaku avionsku kartu, povišenje plaćanja parkinga...) očito nije bilo dovoljno pa je Vlada uvela ove nove mjere u sektoru kojega kontrolira.
U cijeloj ovoj situaciji, ulje na vatru dolijevaju razne afere koje otkrivaju velike malverzacije s novcima i većinom se prije ili kasnije vidi da su imale veze s ulaganjem u građevinsku industriju.
Glavna afera je trenutno oko Anglo Irish Bank gdje su se ljudi u vrhu poigrali s ogromnim iznosima € tako da su sebi davali ogromne zajmove, a to nisu prikazivali u godišnjim izvještajima. Svaki dan se klupko sve više odmotava, otkrivaju se i nove malverzacije, a iznosi o kojima se priča se penju sa prvih nekoliko stotina milijuna na milijarde. Budući da je država nacionalizirala Anglo Irish Bank čim su se otkrile prve pronevjere, svi koji su uložili u dionice (mnogi kao sigurnost za penziju) su izgubili, a krpanje troškova će spasti na leđa poreznih obveznika.
Paralelno s tim na naslovnicama novina će se vidjeti zamolba jedne od žena bogataša kojem se trenutno sudi za pronevjeru nekakvih 20 milijuna € (ne pratim) da ostavi njezinu obitelj na miru (razumijem) i njezin zahtjev pristupu blokiranim računima jer joj treba 4000 € tjedno za vođenje kućanstva (ne želim razumjeti). Prosječna mjesečna plaća u Irskoj je oko 2000 € na mjesec. Može se pročitati i kako mnoge obitelji sve više kasne s uplatama školarine u privatnim školama te kako je neka penzionerka verbalno napala u dućanu CEO jednog osiguranja koje ima veze s aferom Anglo Irish Bank.
Kao što rekoh, cijene nekretnina su znatno pale zadnjih godinu dana, cijene najma stanova također, puno novih stanova zjapi prazno. Čula sam čak za ponudu da se uzme stan u najam te nakon 3 godine odluči hoće li ga se kupiti. Tko se odluči, sve uplaćene najamnine od 3 godine će se računati kao depozit za kredit.
Što se zabave tiče, vidim sve češće cijenu piva 4€ za pint, a bila je do sada 4.5, barovi i restorani spuštaju polako cijene i reklamiraju se s tim na sve strane. Ove godine još nisam nijednom imala problema s hvatanjem taxija, a sigurno ih se broj nije povećao.
Privatnici koji su do nedavno morali odbijati poslove koliko su ih imali, sada se moraju potruditi za osvajanje tržišta pa vidim da dobivam puno više letaka s ponudom obavljanja raznih usluga.
Paolo je zatvorio dučančić s talijanskim proizvodima. Bio je malo preskup, ali sam voljela kupovati tamo.
Puno ljudi u privatnom sektoru je izgubilo posao.
Dublin bus najavljuje štrajk sljedeću subotu zbog najavljenih otkaza, u inbox mi stiže manje ponuda za posao i čine mi se lošije nego prije, ali kako ih nikada nisam ozbiljno proučavala, niti dogovarala intervjue otkad sam došla ovdje, ne mogu tvrditi sa sigurnošću. S druge strane, svi ljudi u IT-u koje znam da su izgubili posao, našli su drugi, ali vidim trend "drži se onoga što imaš" pa tko ima posao ne traži baš rado drugdje.
Parlament je stopirao dodjeljivanje stalnog boravišta i uzeo zakon na ponovno razmatranje. Tko ga je mogao ove godine dobiti (ja), dobit će automatski sve jednake uvjete, ali na godinu dana uz prilaganje potvrda da je osoba stalno zaposlena. I tu ih razumijem. Uz to su već i nešto prije uveli obavezu da se oni koji su izgubili posao moraju javljati svaki mjesec za dole da bi primali pomoć. Naime, prije su se morali javljati puno rjeđe i navodno je puno radnika građevinske industrije otišlo doma (puno u istočnu Europu - Rumunjska, Poljska), radili su tamo, primali pomoć od Irske i dolazili na koji dan kad su morali udariti pečat....
To vam je trenutna slika Irske. Kako će ići dalje, vidjet ćemo. Hoće li Irska biti za 6 mjeseci ono što je Island sada, vidjet ćemo. Stanje u svijetu je takvo da se ništa ne može prognozirati ni na 6 dana, a kamo li na 6 mjeseci. Korak po korak.
Ja o svemu tome mislim da će svatko tko je vrijedan, voljan raditi i ima znanje, preživjeti sve recesije i depresije. Naravno, bit će malo manje putovanja i zabave nego prije, ali sve će to proći i doći na svoje prije ili kasnije.
Ovo je bio pogled na Irsku iz Irske, ali ima jedna stvar koju ja gledajući Hrvatsku iz Irske, ne mogu razumjeti. Kako to da se naša Vlada ne uznemirava i kaže da Hrvatska nije u recesiji ako je jedna Irska koja ima puno više novaca u panici? Bit će da je naša Vlada navikla živjeti u minusu ili je Hrvatska, možda, postala obećana zemlja.
- 13:29 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 18.02.2009.
Jedanaestogodišnjaci profesionalci
U petak sam se uvjerila da je istina kad tvrdim da svoje nećake volim kao da su moja djeca. Činjenica da je netko, po mom sudu, nepravedno rastužio najstarijega je mene, u pravom smislu riječi, ražalostila više nego da je meni netko nešto napravio.
Ono što me u cijeloj priči pak naljutilo, jest što vidim kako se sport pretvara u jednu mašineriju u kojoj je jedino uspjeh (novac) važan i nitko više ne mari za prave sportske vrijednosti. Tako mi se čini jer, ako jedno Primorje funkcionira kao što ću vam ispričati, što će onda biti sa sportovima koji su puno više materijalistički od plivanja?
O čemu se radi?
Stariji nećak ima 11 godina. Dijete. Odlazi već pola svog kratkog života na plivanje i od onih je koji neće postati Duje Draganja. Ali, koliko je naših plivača uopće osvojilo medalje na Olimpijadi i koliko će onih koji danas izgledaju talenti trenirati poslije 18.? Vrlo malo jer se već i u ovoj dobi kada počinju trenirati svakodnevno, jako osipaju.
Svjestan je moj nećak svojih mogućnosti kao i svi mi oko njega. Mršavko je da ne može biti mršaviji, dugih nogu, visok 150 cm, ima prirodni trokut i još je daleko od nekog razvoja u muško. No, iako mi djeluje savršeno građen za plivanje, nije neki brzi plivač. Nije od onih koji grizu za pobjedom.
Sve u svemu, najstariji nećak je još pravo, pravcato dijete....jedine dlake su mu izrasle na glavi....Ta glavica je posebna za prirodne znanosti i usmeno i pismeno izražavanje, a pri tome voli odlaziti na treninge plivanja i odlazi svaki dan bez zabušavanja. Jedan je od onih koji znaju da neće osvojiti medalje na natjecanjima, ali se ipak natječe, za razliku od mnogih koji se niti ne pojave.
U našoj obitelji je bilo i vrhunskih sportaša tako da znamo dobro što sport jest. Nemamo iluzija i znamo koliko talenta, rada, truda i podrške cjelokupne obitelji treba da bi se postiglo nekakve rezultate. Možda baš i zbog toga nitko od nas ne misli da djecu treba gurati u sport i očekivati od njih čuda, nego treba podržavati njihovu volju za bavljenjem sportom, a da se netko, slučajno, pokaže kao izniman talent, naravno da bi imao 100% podršku kao što će ta djeca imati 100% podršku u bilo čemu drugom pozitivnom što ih interesira.
Razmišljajući malo o svemu, rekla bih da mi nećak, u stvari, ima jedan zdrav pristup sportu. On trenira iako ne očekuje ne znam kakve uspjehe.
Iz moje perspektive gledano, naučio je lijepo plivati, tijelo mu se razvija, stiče kondiciju umjesto da po cijeli dan igra igrice ili visi na ulici, a kroz sve te treninge i natjecanja uči se svemu pozitivnom čemu bi sport trebao učiti.
Sve je to jako dobro za jednog jedanaestogodišnjaka, nije li? Mogli bismo poželjeti da ih je većina takva jer bi davalo nadu da će nam i društvo u budućnosti biti sportski pozitivno.
Je, tako je sve to gledano iz moje perspektive, ali ne i iz perspektive trenera mog nećaka.
Njegov trener je zaključio da on ne može više trenirati u grupi koja trenira 5 puta tjedno po 1:45 h, nego mora ići u grupu koja također trenira svaki dan, ali po 1 h i u kojoj su djeca, puno slabija u plivanju nego što je on. Trener kaže da koči grupu i da nema koordinacije i tehnike... Fair enough, rekla bih i nitko ništa ne bi pitao da u grupi u kojoj je sada nema djece koja su sporija od njega. Tko tu koga sada ... u zdrav mozak? Sporije su curice i neki dečki koji su, godište iza njega, ali dijete nije najsporije i ne vidim kako koči grupu. Moj mozak ne može shvatiti da koči grupu time što na prsnom baca krivo jednu nogu ili time što je malo stariji od onih od kojih je brži.... S trenerom se slažem samo u jednoj stvari. Naime, suptilno je otkrio mojoj sestri kad je otišla s njim razgovarati da postoje drugi sportovi! Da, slažemo se u tome, postoje drugi sportovi, ali ovo dijete voli plivati. I ovo dijete želi trenirati 1:45 dnevno. I ovo dijete nije najsporije u grupi što znači da neki drugi završe nakon njega pa se čeka te druge, a ne njega. I ovo dijete na svakom natjecanju popravlja svoje osobne rekorde. Drugim riječima, ovo dijete konstantno napreduje. No, prema odluci trenera, ovo dijete ne smije više trenirati koliko želi čime će uzrokovati da u kratkom roku prestane trenirati. Jer, ruku na srce, ako će njegova genracija imati jače treninge, nema šanse da može biti u poretku u nekoj sredini na natjecanju. Vidim ga samo na začelju, a time će izgubiti i volju. U neku ruku, ga je trener ovim potezom, u dobi od 11 godina, posredno, izbacio iz kluba i iz sporta kojega voli. A zašto? Zato što je zaključio da nije budući Duje.....
Oprostite, ali moj mozak ne može shvatiti kako netko ovakav smije trenirati djecu.
Na stranu sportski uspjesi i završene trenerske škole, ja bih one koji treniraju djecu pod obavezno tražila da polože psihologiju. Ali, ne nabubetanu psihologiju iz knjiga, nego bih organizirala praktičan ispit gdje bi dobri psiholozi odredili je li netko za rad s djecom ili ne. To bih napravila jer mislim da nitko ne može naučiti osjećati djecu, a to je nužno u radu s njima. Znam da je ovo, na žalost, utopija, ali mislim da osobe koje nemaju osjećaja za djecu, učine samo loše ako na ikakav način sudjeluju u njihovom odgoju. Djeca sve upijaju i stvaraju temelje svojih stavova na osnovi kojih će se nekada poslije ponašati. Ako im damo loše primjere, temelji budućeg ponašanja će biti loši.
Koju poruku dobivaju djeca kroz ovaj primjer?
Imaju 11 godina i oni od njih već rade profesionalce. Što nije to malčice prerano? Što ne bi trebalo djeci dozvoliti da se bave sportom kojim žele i koliko žele.... barem do kraja osnovne škole? U krajnjoj liniji, članarina se plaća.... Što ne bi sport trebalo shvatiti kao slobodnu aktivnost i nagraditi trud djeteta od 11 godina koje želi trenirati jer to voli? Treba li mu odmah pokazati da je bit sporta danas u novcu? Treba li mu odmah pokazati da se SVE u svijetu vrti oko novca i da je obitelj u kakvoj on odrasta jedna oaza?
Što ne bi trebalo poticati da se što više djece, što duže bavi sportom? Čitali bismo tako puno manje vijesti u crnoj kronici....
Mogu se neke obitelji truditi koliko žele, ali treba postojati i pozitivna podrška takvom usmjerenju u školi i ostalim mjestima gdje nam djeca žive.
Nisam mislila da ću to ikada reći, ali što su bila lijepa vremena dok sam ja mogla trenirati atletiku do 3. srednje iako su svi znali da od mene neće nastati ni desetina Vlašićke, a kamo li cijela. Prestala sam svojom voljom.
Ja se samo nadam da je ovo jedan loš primjer kojeg je uzrokovao trener koji nema osjećaja za psihologiju djece, koji ima krivo gledanje na sport i koji nikada nije shvation bit onoga što je Pierre de Coubertin (pedagog po zanimanju) govorio.
Nadam se da ovakva situacija nije svugdje pravilo, nego iznimka te da će i ove današnje generacije imati priliku dovoljno vremena provesti odrastajući uronjene u zdrav duh sporta kao što smo i mi nekada.
- 22:02 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
subota, 07.02.2009.
Nevjerojatno, ali istinito....Irska nam nije zelena
Snijeg!!!
Pa što?! Big deal!!!
Možda to je sasvim normalna pojava u Zagrebu, ali u Irskoj je snijeg 10 puta veći događaj, nego npr. snijeg u Rijeci. Otkad sam došla, čula sam od vozača taxija trilijun puta priču o snijegu '81. Ili je priča lovačka ili je stvarno bio strašno velik, ali budući da svi pričaju o njemu, rekla bih da je ovotjedni, prvi pošteni snijeg u Irskoj nakon 28 godina. Irci kažu da je ovo zaista rijetkost, a što se mene tiče, to je prvi pravi snijeg kojeg sam ovdje vidjela.
Počelo je prošlu nedjelju navečer, baš kad sam ušla u stan. Susnježica, tuča, snijeg, kiša. Ponedjeljak ujutro je izgledao isto tako. Momentalno sam se osudila na kućni pritvor i radila od doma. Notebook sam imala, internet connection je radio, a kave, mlijeka, naranača i mesa je bilo u dovoljnim količinama. Imala sam sve nužne preduvjete za preživljavanje . Kraj mora se nije puno zadržavao, ali kvartovi malo unutra još uvijek imaju lijepi, pravi snijeg .
Na prvi pogled se vidi da nitko nije naviknuo čistiti snijeg. Hrpa vozila se vozi s hrpama snijega na krovu.
Snijeg u gradu ne volim, ali u planinama da i objeručke sam prihvatila poziv na planinarenje....tim više što je malo vjerojatno da ću još koji put vidjeti irske planine pod snijegom.... Morat će se potrefiti da sam ovdje za 28 godina i da dan bude sunčan. Vjerojatnost tog događaja je kao ona da dobijem na Euro Millions
. No, današnji dan je bio lijep, našla sam se ovdje baš kada je pao pravi snijeg i zato ćete vidjeti slike Irske kakvu mnogi Irci nisu nikada vidjeli . Vjerovali ili ne, ovo je snimljeno kraj Dublina....
Svi znaju da je klima u Irskoj loša, no ono što je dobro u Dublinu je da u samom gradu ima mjesta u kojima se može uživati u prirodi. Tako da kada i iznenadi razdoblje lijepog vremena, može se brzo stići do predjela koji odišu divljinom. Jedan od takvih je i Marlay park...
. 
.
Update nedjelje ujutro: Pijem svoju prvu jutarnju kavicu i gledam kako je opet počeo padati pravi snijeg....zadržava se i uz more, sve je gušći i gušći i ne izgleda da će uskoro stati..... Nadam se da je met.ie točno prognozirao povišenje temperature sljedećih dana jer tjedan snijega u Dublinu je dosta i previše.....osim ako ovo nije znak da ćemo imati i pravo ljeto
.
Dobro vam jutro
.
- 22:49 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
srijeda, 04.02.2009.
Zašto sve manje letimo s Ryanairom / Pravilo jedne torbe
Ryanairu se mora priznati udio u spuštanju cijena letova po Europi proteklih godina i na taj način omogućavanju masama u uživanju u putovanjima. Da bih riječ rekla o tome... Međutim, u međuvremenu su dodali i povisili toliko naknada da se sve češće uhvatim kako ne letim s njima nego s drugima jer se cijena na kraju balade svede na isto. Pri tome, većina drugih avioprijevoznika leti na veće aerodrome koji su obično bliže destinaciji na koju se uputim, a i usluga im je bolja, odnosno, stolice udobnije . Npr. kad letim prema Veneciji, bolji mi je Aer Lingus jer leti na Marco Polo, a Ryan ide u Treviso. Odlučim se za Ryan samo ako je razlika u cijeni drastična. Za Pariz uvijek letim Aer Lingusom jer on ide na Charles de Gaulle koji je jako dobro povezan sa centrom vlakom, a Ryan leti negdje što je preko sat vremena autobusom od Pariza. Ista priča je i s Londonom i tako dalje. Osim toga, obično lete u neka čudna vremena
Uglavnom, baš sam neki dan pričala sa svojim prijateljima koji putuju dosta kao i ja kako smo lani puno manje koristili Ryan i čak se nekada odlučivali plaćati malo skuplje karte drugih prijevoznika zbog ovih i još nekih drugih razloga.
Sad ćemo ih, ako implementiraju svoju novu najavu, koristiti još i manje. Zadnja naknada koju su najavili je ona na više od jedne torbe koja se unosi u avion. Doslovno piše da sve što se unosi u avion mora stati u jednu torbu (dozvoljenih dimenzija), a u broj torbi ulaze i ručne torbice i vrećice sa stvarima kupljenima u Duty Free Shopu . Tko bude imao više od jedne torbe, plaćat će na boardingu 30 GBP (što je sada više - manje jednako EUR). Slabo mi dođe od toga. Znači, ako i check-in-iram kufer, a nosim notebook i foto aparat koji uvijek idu samnom, moram odmah nositi i carry on jer ako se odlučim u Duty-ju kupiti npr. bocu Baileysa, ode 30 €. U stvari, vjerojatno ću se odlučiti ne nositi carry on i ne kupiti Baileys, a netko kome bi bio namijenjen će dobiti ili nešto kupljeno van dublinskog aerodroma i strpano u kufer ili ću potpomagati privredu zemlje u koju letim. Čak i kada budem imala carry on, ne vidim se kako svaki put kod kupovanja otvaram kuferčić da bih izvadila novce. Rješenje koje mi pada na pamet za novčanik i pasoš je tobolac oko struka....ali i to je torba. Prihvatila bih komentar da s tim pretjerujem da nisam jednom doživjela na Lutonu kako su čovjeka natjerali da tobolac ugura u ruksak jer je i tobolac torba. No, na tom istom Lutonu su mi rekli rješenje kad sam imala notebook i ručnu torbu. Kako je pravilo nalagalo da se ne smije imati više od jedne torbe, prihvatljivo im je bilo da notebook i knjige nosim u ruci, a jednu torbu strpam u drugu. Vjerojatno će pravilo jedne torbe u skoroj budućnosti inspirirati mnoga zanimljiva rješenja . Da se ne radi o Ryanu, ne bih ovu najavu shvatila tako doslovno, ali s njima, mislim da neće biti šale.
Kako nikada sve nije crno i bijelo, tako i u ovom slučaju ima nešto sivila. Istina je da u zadnje vrijeme ljudi unose previše prtljage pa kad je avion pun, jedva se nađe mjesta za sve što putnici unesu. No, sve je to zatvoreni krug. Da Ryan dozvoli normalnu kilažu za check-in i ne naplaćuje preskupo prekomjerne kile, ljudi ne bi toliko nosili u avion. Kome se da vući kuferčiće po aerodromima?!
Ryan dozvoljava da kufer koji se check-in-ira teži 15 kg. Za taj kufer se na cijenu karte dodaje 15 € u svakom smjeru. 15 kg za ne-vikend i ne-ljetno putovanje je ništa jer ih nekoliko ode na samu torbu. Svaka prekomjerna kila se naplaćuje 15 €. Kad bi Ryan imao pravila slična Aer Lingusu, priča bi bila drugačija. Aer Lingus dozvoljava 20 kg i to je u redu kilaža. Oni naplaćuju check in takvog komada prtljage 12 €, a 10 € svaku prekomjernu kilu (nadam se da ih neću ureći ). Kad bi Ryan imao takva pravila, sve bi bilo u redu.
Sad mi je mrvicu žao da onaj drugi vikend ne letim s Ryanom nego opet s Aerom pa da vidim je li ovo tresla se brda, rodio se miš ili nije. No, ako krene, sigurna sam da ćemo brzo čuti detalji, a i ja ću provjeriti za mjesec dana.
Iako sam vam mislila samo javiti novost o pravilu jedne torbe, nastavit ću s ogovaranjem Ryana kad sam već krenula .
Jako mi ide na živce njihova politika special offers. Blinka često na site-u nešto u stilu
1 MILLION SEATS, 10 €, 1 WAY!!!!! No, treba onda na drugom linku pročitati kako se to odnosi na:
Applicable Days: Mon - Thurs & Sat (subject to availability)
Flight must be purchased: 14 Days in advance
Blackout Period:
12th Mar '09 - 18th Mar '09 to/from Ireland
03rd Apr '09 - 19th Apr '09 all routes
30th Apr '09 - 06th May '09 to/from Ireland/UK
Notes on this fare: All Holidays, School Breaks and Major Sporting Events are excluded from this offer.
Znači, početna ponuda od skoro 2 i pol mjeseca od 17.2. do 30.4. se svede na mjesec i po i to samo letovi od ponedjeljka do četvrtka i subotom, subject to availability
. Većina ljudi želi ići na vikend negdje pa će htjeti letjeti petak i nedjelju. Što da radim s ovom ponudom?!Mogla bih ja sada i dalje njurgati, ali što da se trošim na to? Nitko me ne tjera da letim s njima. Kad napravim računicu da mi odgovaraju, platim ih. Kad mi računica ne ide u korist, idem s nekim drugim. Ne mogu reći da u Dublinu nemam izbora s odabirom avioprijevoznika. Naprotiv. Znači, u biti, nemam pravo njurganja
. Ma samo sam vam željela skrenuti pažnju na moguće probleme na boardingu uskoro pa prije leta provjerite što se s tim zaista događa.
Kakogod bilo, jedno je sigurno, a to je da mi Ryan uvede liniju Dublin - Rijeka, sve bih im oprostila i vjerojatno bih nekada bila spremna platiti i 30 € kad bih našla nešto savršeno za Miljenike u jednom od aerodromskih dućana
.I za kraj ću vam dati 2 linka koje puno koristim za pretraživanje i kombiniranje jeftinih letova:
Skyscanner
Whichbudget
- 00:30 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.02.2009.
Irski kalendar - stiglo nam je proljeće
Nama je danas počelo proljeće.
Nebo iznad Blackrocka je ovog časa sivkasto u toj mjeri da se neću začuditi ako cijeli dan ne bude padalo, more u zaljevu izgleda tako da mi je žao ikoga tko je morao isploviti, a ja sam bila pri sebi kad sam napisala prvu rečenicu .
Irci, naravno, službeno slijede gregorijanski kalendar, međutim, imaju i svoj irski po kojem godišnja doba počinju drugačije nego što je to uobičajeno na sjevernoj hemisferi. To je kalendar starih Kelta. Godina im je bila podijeljena u dva dijela; razdoblje tame i razdoblje svjetlosti. Razdoblje tame je počinjalo 1. studenog, a svjetlosti 1. svibnja. Unatoč podjeli na dva veća razdoblja, Kelti su imali 4 godišnja doba i slavili su početak svakog od njih.
Početak zime se poklapao s početkom razdoblja tame, 1. studenim., kada se više dana slavilo Samhain, a slavlje se i danas, u neku ruku, održalo kroz Halloween.
Proljeće je počinjalo 1. veljače kada se slavi sveta Brigid. To više nije neki važan praznik u Irskoj iako je Brigid jedna od zaštitnika Irske. Znaju svi tko je najvažniji svetac ovdje; dobri, stari Paddy koji čak nije ni bio Irac . Njegov dan nema veze s godišnjim dobima. Unatoč tome što početak proljeća nije veliki praznik ovdje, mi smo proljeće noćas dočekali .
Ljeto je Keltima počinjalo s početkom razdoblja svjetlosti, 1. svibnja. Ognjišta su se u kućama gasila, a na vrhovima brda su se palile velike, svete vatre kao i na Samhain. Tijekom slavlja se preskakalo preko njih da bi se zaštitilo od zla. Navodno se na taj dan se odlazilo i na svete zdence. Zdenac bi svatko obišao 3 puta, bacio novčić unutra i zaželio želju. Sjetit ću se toga uskoro u Rimu .
1. kolovoza je počinjalo razdoblje žetve i to je predstavljalo početak jeseni, a to su bili dani sajmova i igara. Izgleda da su se stanovnici ovog otoka od davnina znali veseliti i naći dobar razlog za zabavu i slavlje.
Kad malo razmislite o svemu, nije Keltima za zamjeriti što nisu 4 godišnja doba vezali uz temperaturu kad je ovo ipak zemlja vječite jeseni. Malo je hladnije u zimi, malčice toplije u ljeti, ali razlike kroz cijelu godinu nisu velike. Temperature se zaista nisu mogli uhvatiti .
Kakogod bilo, nadajmo se da je sveta Brigid naklonjena Hrvatima i da ćemo danas postati svjetski prvaci. A ja se odoh spremati budući da smo našli jedan pub u kojem će prenositi utakmicu. Naš rukomet vam je ovdje nepoznat sport jer oni imaju neki svoj kojega igraju samo Irci. Uglavnom, gledat ću utakmicu s Francuzima.... Zato, St Brigid, help us please.... .
- 15:40 -
.
