U petak sam se uvjerila da je istina kad tvrdim da svoje nećake volim kao da su moja djeca. Činjenica da je netko, po mom sudu, nepravedno rastužio najstarijega je mene, u pravom smislu riječi, ražalostila više nego da je meni netko nešto napravio.
Ono što me u cijeloj priči pak naljutilo, jest što vidim kako se sport pretvara u jednu mašineriju u kojoj je jedino uspjeh (novac) važan i nitko više ne mari za prave sportske vrijednosti. Tako mi se čini jer, ako jedno Primorje funkcionira kao što ću vam ispričati, što će onda biti sa sportovima koji su puno više materijalistički od plivanja?
O čemu se radi?
Stariji nećak ima 11 godina. Dijete. Odlazi već pola svog kratkog života na plivanje i od onih je koji neće postati Duje Draganja. Ali, koliko je naših plivača uopće osvojilo medalje na Olimpijadi i koliko će onih koji danas izgledaju talenti trenirati poslije 18.? Vrlo malo jer se već i u ovoj dobi kada počinju trenirati svakodnevno, jako osipaju.
Svjestan je moj nećak svojih mogućnosti kao i svi mi oko njega. Mršavko je da ne može biti mršaviji, dugih nogu, visok 150 cm, ima prirodni trokut i još je daleko od nekog razvoja u muško. No, iako mi djeluje savršeno građen za plivanje, nije neki brzi plivač. Nije od onih koji grizu za pobjedom.
Sve u svemu, najstariji nećak je još pravo, pravcato dijete....jedine dlake su mu izrasle na glavi....Ta glavica je posebna za prirodne znanosti i usmeno i pismeno izražavanje, a pri tome voli odlaziti na treninge plivanja i odlazi svaki dan bez zabušavanja. Jedan je od onih koji znaju da neće osvojiti medalje na natjecanjima, ali se ipak natječe, za razliku od mnogih koji se niti ne pojave.
U našoj obitelji je bilo i vrhunskih sportaša tako da znamo dobro što sport jest. Nemamo iluzija i znamo koliko talenta, rada, truda i podrške cjelokupne obitelji treba da bi se postiglo nekakve rezultate. Možda baš i zbog toga nitko od nas ne misli da djecu treba gurati u sport i očekivati od njih čuda, nego treba podržavati njihovu volju za bavljenjem sportom, a da se netko, slučajno, pokaže kao izniman talent, naravno da bi imao 100% podršku kao što će ta djeca imati 100% podršku u bilo čemu drugom pozitivnom što ih interesira.
Razmišljajući malo o svemu, rekla bih da mi nećak, u stvari, ima jedan zdrav pristup sportu. On trenira iako ne očekuje ne znam kakve uspjehe.
Iz moje perspektive gledano, naučio je lijepo plivati, tijelo mu se razvija, stiče kondiciju umjesto da po cijeli dan igra igrice ili visi na ulici, a kroz sve te treninge i natjecanja uči se svemu pozitivnom čemu bi sport trebao učiti.
Sve je to jako dobro za jednog jedanaestogodišnjaka, nije li? Mogli bismo poželjeti da ih je većina takva jer bi davalo nadu da će nam i društvo u budućnosti biti sportski pozitivno.
Je, tako je sve to gledano iz moje perspektive, ali ne i iz perspektive trenera mog nećaka.
Njegov trener je zaključio da on ne može više trenirati u grupi koja trenira 5 puta tjedno po 1:45 h, nego mora ići u grupu koja također trenira svaki dan, ali po 1 h i u kojoj su djeca, puno slabija u plivanju nego što je on. Trener kaže da koči grupu i da nema koordinacije i tehnike... Fair enough, rekla bih i nitko ništa ne bi pitao da u grupi u kojoj je sada nema djece koja su sporija od njega. Tko tu koga sada ... u zdrav mozak? Sporije su curice i neki dečki koji su, godište iza njega, ali dijete nije najsporije i ne vidim kako koči grupu. Moj mozak ne može shvatiti da koči grupu time što na prsnom baca krivo jednu nogu ili time što je malo stariji od onih od kojih je brži.... S trenerom se slažem samo u jednoj stvari. Naime, suptilno je otkrio mojoj sestri kad je otišla s njim razgovarati da postoje drugi sportovi! Da, slažemo se u tome, postoje drugi sportovi, ali ovo dijete voli plivati. I ovo dijete želi trenirati 1:45 dnevno. I ovo dijete nije najsporije u grupi što znači da neki drugi završe nakon njega pa se čeka te druge, a ne njega. I ovo dijete na svakom natjecanju popravlja svoje osobne rekorde. Drugim riječima, ovo dijete konstantno napreduje. No, prema odluci trenera, ovo dijete ne smije više trenirati koliko želi čime će uzrokovati da u kratkom roku prestane trenirati. Jer, ruku na srce, ako će njegova genracija imati jače treninge, nema šanse da može biti u poretku u nekoj sredini na natjecanju. Vidim ga samo na začelju, a time će izgubiti i volju. U neku ruku, ga je trener ovim potezom, u dobi od 11 godina, posredno, izbacio iz kluba i iz sporta kojega voli. A zašto? Zato što je zaključio da nije budući Duje.....
Oprostite, ali moj mozak ne može shvatiti kako netko ovakav smije trenirati djecu.
Na stranu sportski uspjesi i završene trenerske škole, ja bih one koji treniraju djecu pod obavezno tražila da polože psihologiju. Ali, ne nabubetanu psihologiju iz knjiga, nego bih organizirala praktičan ispit gdje bi dobri psiholozi odredili je li netko za rad s djecom ili ne. To bih napravila jer mislim da nitko ne može naučiti osjećati djecu, a to je nužno u radu s njima. Znam da je ovo, na žalost, utopija, ali mislim da osobe koje nemaju osjećaja za djecu, učine samo loše ako na ikakav način sudjeluju u njihovom odgoju. Djeca sve upijaju i stvaraju temelje svojih stavova na osnovi kojih će se nekada poslije ponašati. Ako im damo loše primjere, temelji budućeg ponašanja će biti loši.
Koju poruku dobivaju djeca kroz ovaj primjer?
Imaju 11 godina i oni od njih već rade profesionalce. Što nije to malčice prerano? Što ne bi trebalo djeci dozvoliti da se bave sportom kojim žele i koliko žele.... barem do kraja osnovne škole? U krajnjoj liniji, članarina se plaća.... Što ne bi sport trebalo shvatiti kao slobodnu aktivnost i nagraditi trud djeteta od 11 godina koje želi trenirati jer to voli? Treba li mu odmah pokazati da je bit sporta danas u novcu? Treba li mu odmah pokazati da se SVE u svijetu vrti oko novca i da je obitelj u kakvoj on odrasta jedna oaza?
Što ne bi trebalo poticati da se što više djece, što duže bavi sportom? Čitali bismo tako puno manje vijesti u crnoj kronici....
Mogu se neke obitelji truditi koliko žele, ali treba postojati i pozitivna podrška takvom usmjerenju u školi i ostalim mjestima gdje nam djeca žive.
Nisam mislila da ću to ikada reći, ali što su bila lijepa vremena dok sam ja mogla trenirati atletiku do 3. srednje iako su svi znali da od mene neće nastati ni desetina Vlašićke, a kamo li cijela. Prestala sam svojom voljom.
Ja se samo nadam da je ovo jedan loš primjer kojeg je uzrokovao trener koji nema osjećaja za psihologiju djece, koji ima krivo gledanje na sport i koji nikada nije shvation bit onoga što je Pierre de Coubertin (pedagog po zanimanju) govorio.
Nadam se da ovakva situacija nije svugdje pravilo, nego iznimka te da će i ove današnje generacije imati priliku dovoljno vremena provesti odrastajući uronjene u zdrav duh sporta kao što smo i mi nekada.