The Journey....

https://blog.dnevnik.hr/thejourney

srijeda, 21.01.2009.

Adagio sjećanja

Downloadala sam si ovih dana muziku da slušam na poslu. Sve je open space i kada ljudi pričaju oko mene, zna mi smetati. Dok radim, najviše mi paše klasika ili nešto laganije. Klasika se kod nas doma oduvijek slušala i imali smo krasnih ploča. Jedna od najdražih stvari kad sam bila mala mi je bila Vltava. Još se sjećam korica .
Tako, dok sam tražila meni drage stvari koje nemam na CD-ovima ili nešto što nisam slušala od meni dragih skladatelja, pao mi je na pamet Albinonijev adagio. Nismo nikada imali niti njegove, niti Giazottove ploče. To nije bilo nešto čega se sjećam da sam znala slušati. Samo se sjećam kako sam jednom došla kod none u kuhinju, radio je bio, standardno, otvoren na 3. programu na kojem se uvijek vrtila klasika i svirala je muzika koja mi se jako dopala. Pitala sam nonu tko je to skladao i ona mi je odgovorila. To je jedan potpuno nevažan trenutak u mom životu, ali mi je ostao urezan u pamćenju. Uvijek se pitam: "Zašto?" i odgovorim si s: "Tko bi ga znao...". No, kadgod čujem ovaj adagio, mogu biti sigurna da će mi pred očima biti nonina kuhinja pred ručak i kladim se da sam jedina s takvom asocijacijom . Isto tako ću se uvijek sjetiti kad muški krenu izjavljivati kako nema žene koja zna što je zaleđe (kojeg li neznanja s njihove strane....to i curice znaju ) kako sam 1984. gledala finale Kupa Jugoslavije u nogometu s nonićem i kako je bio sretan kad sam mu znala objasniti to pravilo toliko uzdizano u nebesa od muške populacije. Takve, na prvi pogled, nevažne slike, urezane u sjećanje mi se jako često jave. S druge strane, kad moj Shogi i Sisterica krenu s pitanjima: „Sjećaš li se one Ime Prezime iz trećeg nebodera, išla je u taj i taj razred....“ i onda još nabroje pola članova razreda, neću znati o kome pričaju u 97% slučajeva. Onda se uvijek zgražam nad sobom kako se ne mogu sjetiti. Sad, kad malo razmislim, to su nebitna sjećanja jer mi Ime Prezime nikada nije značila ništa, a sukladno mojoj naravi, sve što me ne interesira, ignoriram i padne u zaborav. S druge strane, sve što me interesira, dobit će moju pažnju. Ne uvijek onoliko koliko bih željela, ali hoće. I više se neću čuditi zašto su mi crtice kao Albinonijev adagio i gledanje utakmice ostale urezane u sjećanju. Ostale su jer su, iako, naizgled nevažne, bile važna sjećanja. Važna su jer će meni uvijek staviti lagani osmjeh na lice, a, oni koji su otišli kroz ta sjećanja i dalje žive...

- 00:20 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 13.01.2009.

Bijeli Pariz

Evo me nakon mjesec dana u Dublinu. Moram priznati da sam se već, po malo i zaželila povratka. Najbolje bi bilo da se možemo teleportirati pa da kad mi se svrti, skočim do Ri, Zg... No, kada to još nitko nije izmislio, zadovoljna sam ja i s low budgetima .
I da, mogla bih vam sada pisati iz prve ruke o glavnoj temi po irskim novinama zadnjih dana, a to su masovna otpuštanja i povlačenje nekih velikih IT firmi, ali odbijam da mi prvi ovogodišnji post bude tmuran i negativan. To bi bilo, u potpunosti, suprotno mojoj optimističnoj naravi. Prvi ovogodišnji post mora biti o nečemu lijepome. Čini mi se da bih si urekla godinu kad bih započela drugačije. Zato neću o recesiji, ratovima i zagađenju mora o kojima sam stalno čitala ovih dana u avionima. A zašto i ne bi post bio u lijepom tonu? Dosta mi je crnih misli oko mene. Danas sam nekoliko puta čula pitanje: "Išla si u Pariz na sniženja bez obzira na recesiju?". Jesam, otišla sam, znala sam da neću odoljeti shoppingu (a žena sam...), ali neću zbog toga propasti. Ma da i propadnem, neka mi barem ostanu lijepe slike u mislima.
Kada sve izgleda tmurno i hladno, ja se borim svim silama gledati u nešto lijepo i tvrdoglavo se u tome odbijam mijenjati.

Ne, nisam uspjela pronaći procvalu ružu na Montmartreu. To bi ipak bilo previše pokraj ostataka snijega. Ona je cvala tamo prošlu jesen. Nisam je išla ni potražiti. Montmartre je lijep kada je toplo. Sad me nije privlačila šetnja onuda. Tako je i inače; treba nekada pričekati da se snijeg otopi i ruže procvatu. To se ne može ubrzati, ali se dogodi. Isto tako će proći i recesija i sve negativnosti. Samo treba vremena. U vremenu čekanja isto ima stvari u kojima se može uživati. To je moje gledanje na svijet i nadam se da će me uvijek držati.
Meni je tako produženi vikend u Parizu uljepšao početak godine. Pariz je uvijek lijep pa je takav i kada je i ispod nule. Jako mi je drago da sam išla sada (na stranu prvi vikend sniženja ) jer nikada nisam vidjela njegove parkove pod snijegom.Sve ostalo je bilo suho tako da je scenografija bila idealna za mene. Na cesti nema leda, a u parkovima snježna idila....Sunce je tjeralo na šetnju kraj Seine,....
...ali sam ja kao ja morala provesti i nekoliko sati po muzejima. Prvi put sam bila u L'Orangerie i baš mi je legao...Mali je i nema one uobičajene gužve Orsaya i Louvrea, a pri tome ima jako lijepu impresionističku kolekciju.
Rodin mi ni ovaj put nije bio u potpunosti suđen. Zbog idiličnog snijega po parkovima, Mislioc i ostali kipovi koji stoje vani su bili ograđeni.A što je, tu je...to mi je još jedan dobar razlog da se uskoro vratim

- 22:57 -

Komentari (18) - Isprintaj - #