Pregled posta

A kako je u katoličkoj Irskoj s umjetnom oplodnjom?

Tomić me danas zabavio svojim razmišljanjem
o neudanim maternicama s kojima država ne želi poslovati .
Andrija i j po tom pitanju nismo na istoj valnoj i to nikoga neće iznenaditi .
Ako bismo govorili o ikakvoj kontroli umjetne (a i prirodne!!!) oplodnje, ja ne bih stavila kao preduvjet bračno stanje, nego neke druge kvalitete, no znam da je to nemoguće..... Ruku na srce, veliki broj bračnih parova nisu dobri roditelji, a veliki broj samohranih su izvrsni....i obratno tako da je ovo, po meni, nemjerljivo prema bračnom stanju.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ja i onako nisam jedna od onih koji mogu donositi zakone pa neću previše filozofirati. Samo ću probati napraviti malu paralelu sa situacijom na Zelenom otoku.
No, kao uvod, mislim da je bitno znati neke činjenice o Irskoj u njezinoj bližoj povijesti tako da shvatite ozračje.
Irska je zemlja u kojoj je Katolička crkva jaka i to je opće poznato.
Ja osobno ne osjećam taj utjecaj i vjerojatno on i nije jak kao što je bio prije 15 - 20 godina, ali sva stoljeća koja su prethodila, morala su ostaviti duboki trag. Ono što primjećujem je da mnogi kojima je prva znamenka u godinama 3, imaju veliku averziju prema Crkvi i u objašnjenjima vidim kao glavni uzrok Njezino nekadašnje preveliko miješanje u sve segmente života.
Irska je zemlja u kojoj su kondomi postali masovno dostupni jako kasno....priča se da je bilo tijekom '90., ali nisam uspjela pronaći točno kada.
Irska je zemlja u kojoj je '91. tiskana i distribuirana knjižica: "67 razloga zašto kondomi šire AIDS". Katolička crkva je stajala iza toga i pričam o 1991., naravno .
Irska je zemlja u kojoj je poznat slučaj Miss D. 2007. je cura od 17 godina morala tražiti dozvolu na sudu da ide pobaciti u Englesku nakon što je ustanovljeno u 4. mjesecu trudnoće da je fetus u takvom stanju da će živjeti maksimalno 3 dana ako uopće preživi porod.
Abortus je u Irskoj dozvoljen samo ako je majka u životnoj opasnosti i procjenjuje se da oko 7000 žena ode godišnje abortirati u Englesku. Slučaj Miss D je završio na sudu jer je ona bila maloljetnica pod nadzorom socijalne službe. Onih 7000 žena, naravno, ne traži dozvolu od nikoga.
Irska je zemlja u kojoj je do '73. vrijedio zakon prema kojem žene nisu smjele raditi u državnoj službi nakon što bi se udale. Udaš se i nakon toga smiješ/moraš raditi samo po kući. I naravno da donošenje tog zakona nije momentalno nešto promijenilo.
Irska je zemlja u kojoj do nedavno nije bilo jako čudno čuti za obitelji koje su imale po desetero djece.
Irska je zemlja u kojoj je 31.12.1975. priznato pravo ženama da imaju jednaku plaću kao muškarci kad obavljaju jednake poslove.
Irska je jedna od zemalja u kojoj još uvijek postoji veliki broj škola samo za jedan spol.
S druge strane, mladi Irci su jako slobodni što se sexa tiče. Nisu rijetke priče o buđenju kraj nekoga nepoznatog. Uzrok je, naravno, opijanje noć prije.
Ne bih nikako htjela da na osnovi ovakvih izdvojenih činjenica stvorite krivu sliku o Ircima i Irskoj što može biti vrlo jednostavno čitajući s udaljenosti što sam napisala. Naravno da, postoji veliki broj ljudi s normalnim stavovima. Ovo su neke činjenice iz bliže povijesti za koje vjerujem da su morale ostaviti traga na razvoju društva.
Znači, imamo zemlju koja je ovako gledano, bila do nedavno zaostalija od Hrvatske u kojoj je još i moja nona radila cijeli svoj život, imala je jednaku plaću kao nono od '45. na dalje (radili su isti posao) i u kojoj nikada nisam čula da kondomi šire AIDS .
Kako se takva zemlja odnosi prema umjetnoj oplodnji trenutno?
Nemaju ni oni još zakon o tome i postoje samo smjernice koje je dao Irish Medical Council. Formirana je komisija koja je 2005. nakon 5 godina rada, objavila prijedlog kako bi umjetna oplodnja trebala biti regulirana. Nisam pročitla svih 170 stranica, ali sam pročitala dio koji govori o etičkim problemima, uključujući i to kome bi umjetna oplodnja trebala biti dozvoljena. Zadnji spomen o njezinoj dozvoli isključivo bračnim parovima je bio '94. Od tada nije predlagano nikakvo ograničenje, štoviše, u prijedlogu 2005. preporuka komisije je da bi umjetna oplodnja trebala biti dozvoljena svima bez obzira na bračno stanje, spol (pričaju o surogat majkama, ne brinite ) i seksualnu orjentaciju (str. 53, preporuka pod brojem 17).
Na kraju je, u biti, odluka na liječniku koga hoće, a koga neće prihvatiti kao pacijenta. Umjetna oplodnja se radi u privatnim klinikama. Jedno istraživanje prije 4 godine je pokazalo da je 53% liječnika spremno prihvatiti pacijente koji su single, a 15% istospolne parove.
I the last, but not the least, na ovakve medicinske tretmane se može tražiti povrat poreza jednako kao i na ostale.
Ako ovako usporedim irske smjernice i hrvatski prijedlog, mislim da su Irci u ovih petnaestak godina postali napredniji od nas....ili smo mi možda nazadovali.
Ne vjerujem da postoji veliki broj single žena koje žele ići na umjetnu oplodnju, ali mislim da im to ne treba zabraniti na račun (ne)bračnog stanja. Na kraju balade, moći će otići to napraviti u neku zemlju kao što je Irska. Hoće li takve onda morati rađati doma ili će, griješnicama, dozvoliti ulazak u hrvatsku bolnicu ?

Post je objavljen 25.02.2009. u 08:00 sati.